Struktura tradicionalne latinske Mise

Sveta Misa po tradicionalnom rimskom obredu podijeljena je na dva dijela, Misu katekumena i Misu vjernika. Katekumeni, tj. oni koji uče o vjerskim istinama, a nisu još kršteni, ostaju samo na prvom dijelu mise, jer se krštenje i ispovijest vjere smatraju nužnima za sudjelovanje u Euharistijskoj žrtvi. Ovo pravilo, koje nalazimo i u ranokršćanskom spisu iz 1. stoljeća “Didahe – nauk dvanaest apostola” još uvijek je na snazi. To je jedan od tri uvjeta (krštenje, ispravna vjera (nauk) i ispravno življenje) za pristupanju Svete Pričesti kako je Katolička Crkva uvijek naučavala, i to je već spomenuto u prvoj polovici 2. stoljeća od svetog Justina Mučenika: ,,U euharistiji nitko nema pravo udjela osim onoga koji vjeruje da je istinito što učimo i koji se okupao kupelju otpuštenja grijeha i preporođenja i koji onako živi kako nam je Krist predao.“

Prvo ćemo shematski prikazati strukturu Mise, a zatim ćemo pobliže prikazati svaki pojedini dio:

Prije Mise

Asperges (škropljenje sa svetom vodom, Psalam 50,9; 50,3) je pokornički obred koji obično prethodi (pjevanoj) glavnoj nedjeljnoj sv. Misi. U sakristiji svećenik noseći albu i štolu boje toga dana zaklinje sol protiv sotone i anđela odmetnika, i blagoslivlja sol i vodu. Potom služitelj triput uspe sol u obliku križa u vodu i kaže „Neka ovo miješanje soli i vode skupa bude u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Nakon toga, svećenik u pluvijalu (plaštu) tri puta sa svetom vodom poškropi oltar, kler i narod, dok zbor pjeva antifonu i stihove Psalma 50 ili 117. Ovaj obred, ako se koristi, prethodi molitvama u podnožju oltara. Od Uskrsa do Duhova stih “Poškropi me …” se mijenja s antifonom “Vidjeh vodu…”, a stihu „Pokaži nam…“ i njegovom odgovoru „I spasenje…“ se dodaje „aleluja“. Antifona „Vidjeh vodu“ je iz Ezekijelove 47. glave (viđenje obnovljenog Hrama).
Nakon škropljenja, počinje Sveta Misa.

Misa katekumena

Prvi dio same svete mise je Misa katekumena.

DOLAZAK K ŽRTVENIKU

Dolazak k žrtveniku je svečan kod svečane Mise, a jednostavniji kod tihe Mise. Svećenik nosi pripremljeni kalež držeći burzu nad njime. Naklonivši se križu u sakristiji, polazi pokrivene glave k žrtveniku. Poslužitelj, odjeven u kotu, hoda ispred njega. Svećenik ide spuštena pogleda, polaganim hodom, uspravljena tijela. Kad dođe do žrtvenika, na kojem će služiti, stane pred najdonjom stepenicom, otkrije glavu, preda biret poslužniku i duboko se pokloni žrtveniku, odnosno križu, koji se nalazi na oltaru. Ako se na tom žrtveniku nalazi svetohranište s Presvetim, pokleknut će propisno. Tada uzlazi “do sredine žrtvenika, stavlja kalež na stranu Evenđelja, izvadi iz burze tjelesnik i stavlja ga, otvorena, u sredinu žrtvenika, a na nj kalež, pokriven velom. Burzu stavlja na stranu Evanđelja s otvorom okrenutim prema sredini oltara). Tada polazi na stranu poslanice (tj. desnu), otvori Misal koji stoji na stalku, i uredi znakove. Vrativši se opet u sredinu žrtvenika pokloni se križu i okrenut prama strani poslanice silazi pred najdonju stepenicu žrtvenika.

MOLITVE U PODNOŽJU OLTARA

• Prosudi me

Svećenik na Tihoj Misi, u podnožju oltara čini znak križa. Nakon toga izgovara: „Pristupit ću k Božjem žrtveniku“, a poslužitelj (koji na simboličan način predstavlja narod) odgovara: „k Bogu koji razveseljuje moju mladost“ Zatim slijedi Psalam 42 (43) “Prosudi me”, koji svećenik izgovara naizmjence s poslužiteljima (jednim ili više njih). Zatim svećenik opet čini znak križa, govoreći: “Pomoć je naša u imenu Gospodina”, na što poslužitelj odgovara: “Koji je stvorio nebo i zemlju”.

• Ispovijed (Confiteor)

Svećenik sklopi ruke, duboko se nakloni i moli ispovijest. Ministranti zatim mole za svećenika: “Smilovao ti se svemogući Bog, otpustio ti grijehe tvoje i priveo te u život vječni.“ Zatim se svećenik uspravi, a poslužitelji se naklone i mole ispovijest. Mole isto kao i svećenik osim tamo gdje svećenik kaže „i vama, braćo“ ministranti kažu „i tebi, oče“. Zatim svećenik odgovara molitvom, a nakon toga se svi prekriže dok svećenik daje odrješenje.

Svećenik i poslužitelji još kažu nekoliko stihova, a svećenik završava s: „Pomolimo se“. Zatim, uspinjući se k oltaru potiho moli: “Ukloni od nas, molimo, Gospodine, bezakonja naša, da budemo dostojni čista srca prići k svetinji nad svetinjama. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.”, što se odnosi na (Izl 26,33-34), (1 Kr 6:16; 8,6), (Ez 41, 4), i druge. Zatim svećenik stavlja svoje sklopljene ruke na rub oltara, tako da ga dodiruje samo s vršcima malih prstiju, nakon toga poljubi oltar u sredini, na mjestu gdje se nalaze relikvije Svetaca i moli: „Molimo Te, Gospodine, po zaslugama Svetih Tvojih, čije se moći ovdje nalaze, i sviju Svetih: da se udostojiš oprostiti sve grijehe moje. Amen.“

SVEĆENIK ZA OLTAROM

Pjevanje Evanđelja na Svečanoj pjevanoj misi: Đakon pjeva, kraj njega su ceremonijar i kadioničar, dok su u pozadini podđakon (koji drži Evanđelje), a kraj njega su dva ministranta sa svijećama.

• Introitus (Ulazna pjesma)

Svećenik odlazi na stranu poslanice (desno od sredine oltara). Tamo načini znak križa čitajući Introitus, ulaznu pjesmu, najčešće su to Psalmi. Ulazna pjesma se razvila iz nekadašnje prakse (prije nego što su uvedene molitve u podnožju oltara), kada se tijekom ulaska klera (ili puka) u crkvu, pjevao cijeli Psalam. Odatle dolazi i naziv “Introitus” (Ulaz).

• Kyrie

Ovo su jedine riječi u svetoj Misi na grčkome, jeziku na kojem je napisan Novi Zavjet. „Kyrie, eleison; Christe, eleison; Kyrie, eleison.” što znači “Gospodine, smiluj se; Kriste smiluj se;…” Svaki stih se kaže (ili pjeva) tri puta.

• Slava Bogu na visini

Prvi redak Slave je preuzet iz Evanđelja po Luki (2,14). Slava se izostavlja kad je svećenik u misnici crne ili ljubičaste boje (Sedamdesetnica, Korizma, Došašće, bdijenja, Kvatre, ili Misa za pokojne).
• Zborne molitve

Svećenik poljubi oltar, okrene se prema narodu i kaže „Gospodin s vama“. Ministranti odgovaraju: „I s duhom tvojim“. Vrati se do misala, kaže „Pomolimo se“ i moli Zbornu molitvu (ili više njih). One nisu izravno nadahnute biblijskim tekstovima, već više odražavaju duh pojedinog razdoblja crkvene godine.

MISNA ČITANJA

Svećenik čita Poslanicu, a to su prvenstveno izvadci iz poslanica svetog Pavla raznim Crkvama. U svom motupropriju Summorum Pontificum, papa Benedikt XVI. je dozvolio da se u Misama koje se slave uz prisutnost naroda, misna čitanja mogu naviještati i na narodnome jeziku.

Između Poslanice i Evanđelja, čitaju se (ili pjevaju) dvije (ili rijetko, tri) molitve. Obično je to “Gradual” (Pjesma na stepenicama), a nakon njega slijedi usklik “Aleluja” koji je spojen s jednim retkom Psalma. Od nedjelje Sedamdesetnice do Uskrsa, i u Misama za pokojne umjesto Graduala moli se Zavlaka. U navedeno vrijeme izostavlja se i Aleluja. Na Uskrs (i tijekom osmine Uskrsa), Duhove (i tijekom osmine Duhova), Tijelovo, Žalosnu Gospu i u zadušnicama nakon Aleluja odnosno Zavlake slijedi Posljednica. Gradual se dijelom sastoji od Psalma.

Prije čitanja ili pjevanja evanđelja, svećenik moli: „Očisti srce moje i usne moje, svemogući Bože, koji si usta Izaije proroka očistio ognjenom žeravkom, da očišćen Tvojom milosrdnom dobrotom uzmognem dostojno navijestiti Tvoje sveto Evanđelje…“, što se odnosi na Izaiju 6,6. U ovom odlomku, nakon što biva očišćen od anđela, Izaija je poslan da prorokuje.

PROPOVIJED

Obred Mise prema reviziji pape Pija V. ne smatra propovijed obvezatnom, već se ostavlja kao mogućnost izbora. Pretpostavlja se kako Vjerovanje (ukoliko se govori) slijedi odmah nakon Evanđelja, no dodaje se: “Ukoliko će biti propovijedi, tada propovjednik odmah nakon svršetka Evanđelja propovijeda, a kada završi s homilijom ili ćudorednim naputkom, govori se Credo (Vjerovanje), a ukoliko se ne govori, pjeva se Offertorium (Darovna pjesma)”. Ipak, Tridentski sabor je donio odredbu da se nedjeljama i blagdanima drži homilija. Rimski misal revidiran od strane Pavla VI. izjavljuje kako se: “U nedjelje i zapovjedne blagdane treba držati homiliju, i ona se ne smije izostaviti osim iz teškoga razloga, na svim misama koje se slave uz sudjelovanje naroda. U ostale se dane preporučuje, naročito u svagdanima tijekom došašća, korizme i vazmenoga vremena, kao i o drugim blagdanima i prigodama kad narod dolazi u crkvu u većemu broju.” U tradicionalnom obredu, svećenik za vrijeme propovijedi na glavi ima biret.

VJEROVANJE

Nicejsko-carigradsko vjerovanje se moli svake nedjelje, te na blagdane našega Gospodina, Blažene Djevice Marije, Apostola i druge velike blagdane. U njemu se ispovijeda vjera u jednoga Boga: Oca, Sina (Utjelovljenu Riječ), i Svetoga Duha, kao i u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Na spomen Utjelovljenja, svećenik i narod pokleknu.

Misa vjernika

Drugi dio svete Mise je molitva vjernika.

OFFERTORIUM (PRIKAZANJE)

• Darovna pjesma

Nakon što još jednom pozdravi prisutne („Gospodin s vama“), te pozove na molitvu, svećenik prelazi na Misu vjernika. Na ovom dijelu Mise ostaju samo vjernici koji su kršteni. Za sredinom oltara, svećenik sklopljenih ruku čita Darovnu pjesmu, koji se sastoji od citata iz Svetog pisma.

• Prikazanje kruha i vina

Svećenik otkriva kalež, uzima patenu s hostijom i prikazuje hostiju. Zatim načinivši patenom znak križa, stavlja hostiju na tjelesnik. Odlazi na stranu poslanice te ulijeva vino i vodu u kalež, blagoslivljajući najprije vodu. Vrativši se sredini oltara, svećenik uzima kalež i prikazuje ga. Zatim moli Boga da Mu prikazana žrtva bude ugodna i zaziva Duha Svetoga da tu žrtvu blagoslovi.

• Kađenje prinosa

Na svečanoj Misi svećenik blagoslivlja tamjan i okadi hostiju i vino govoreći: “Ovaj kâd, od tebe blagoslovljen, nek uziđe k Tebi, Gospodine: a na nas nek siđe milosrđe Tvoje.“ Zatim svećenik okadi Raspelo i Oltar, moleći pritom 140. psalam. Na kraju vrati kadionicu poslužitelju koji okadi svećenika, pa kler, pa narod.

• Pranje ruku

Svećenik moli psalam 25,6-12: “Oprat ću među nedužnima ruke svoje, i obići ću žrtvenik Tvoj, Gospodine…“ i pritom pere svoje prste (palčeve i kažiprste kojima će držati svetu hostiju).

• Molitva Presvetome Trojstvu

Naklonjen pred sredinom Oltara, svećenik sklopljenih ruku moli: “Primi, sveta Trojice, ovaj prinos koji Ti prinosimo na spomen muke, uskrsnuća i uzašašća Isusa Krista, Gospodina našega, i u čast Blažene Marije vazda Djevice, blaženoga Ivana Krstitelja, svetih Apostola Petra i Pavla, i ovih, i sviju Svetih: da njima bude na čast, a nama na spasenje: neka se udostoje zagovarati nas u nebu oni kojih se spominjemo na zemlji. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.” Ova veličanstvena molitva prikazanja Presvetome Trojstvu potanko opisuje posebnu svrhu na koju se prikazuje sveta Žrtva.

• Molite braćo

Svećenik poljubi Oltar; okrene se prema narodu i kaže prve dvije riječi naglas: „Molite braćo…“, a zatim okrećući se ponovno prema Oltaru, potiho dovršava: „da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu“. Ministranti odgovaraju: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku, na hvalu i slavu svojega imena, na korist nama i čitavoj svojoj svetoj Crkvi“. Svećenik potiho odgovara: Amen.
Zatim svećenik potiho moli Darovnu molitvu (ili više njih), koja se također naziva „Secreta“ (tajna ili tiha). Zaključak molitve svećenik izgovara glasno. Ministranti odgovaraju Amen.
Nakon Darovne molitve, svećenik i narod naizmjence izgovaraju: „Gospodin s vama/I s duhom tvojim/Gore srca/Imamo kod Gospodina/Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu/Dostojno je i pravedno“.

PREDSLOVLJE RIMSKOG KANONA

Nakon toga se moli Predslovlje, koje uvodi u Kanon Mise. Predslovlje je hvalbena i zahvalna himna. Nakon njega slijedi anđeoski hvalospjev Sanctus (Svet). Takozvani Trisagion (Triputa svet), upućen je trima Božanskim Osobama. Sastavljen je od Iz 6, 3; Ps 117 i Mt 21, 9 – uzvika kojima je Isus dočekan pred Jeruzalemom. U crkvenoj godini se izmjenjuje petnaest Predslovlja.

RIMSKI KANON (PRAVILO NA KOJI NAČIN SE VRŠI KONSEKRACIJA EUHARISTIJE)

Srž Rimskog kanona datira iz vremena prije pape Grgura Velikog (509.–604.). Naziv (Rimski) kanon prvi put susrećemo u pismu pape Grgura Velikoga što ga je napisao Ivanu u Sirakuzi. Grguru se ujedno i pripisuje umetanje riječi „daj nam mir u naše dane, otmi nas od vječne osude, i daj da se brojimo među izabranicima Tvojim“ u Kanon. Na kršćanskom Istoku, Rimski kanon je poznat pod nazivom “Petrova anafora” (prema sv. Petru, prvom rimskom biskupu), što je značajan pokazatelj njegove drevnosti.

MOLITVE PRIJE PRETVORBE

• Tebe dakle – molitva za Crkvu

U molitvi Te igitur („Tebe, dakle“) moli svećenik preblagoga Oca na nebu po Isusu Kristu, Sinu njegovu, Gospodinu našemu, da milostivo primi i blagoslovi darove i poklone puka svoga, koji će po tom blagoslovu postati svetom, neoskvrnjenom žrtvom. Ovu žrtvu prinosi svećenik prije svega za svetu katoličku Crkvu, da je se Gospodin dostoji po svemu svijetu umiriti, zakriliti, ujediniti i upravljati.

• Spomeni se – molitva za žive

Svećenik, moli, da se Gospodin spomene svojih slugu i službenica i sviju prisutnih, za koje prinosi ili koji prinose (žrtvenim darovima, stipendijem, sudjelovanjem u pjevanju) ovu žrtvu hvale za sebe i sve svoje, za otkup svojih duša, za nadu svoga spasenja i zdravlja i prikazuju svoje želje Bogu vječnomu, živomu i pravomu.

• U zajedništvu smo – zaziv svetaca

Molitva „U zajedništvu smo“ najprije povezuje u živu zajednicu svećenika na žrtveniku, papu, biskupa i sve vjernike po čitavom svijetu. Tada povezuje Crkvu Kristovu, koja se još bori na zemlji, sa slavnom Crkvom na nebu.

MOLITVE KOD PRETVORBE

• Hanc igitur – prikazanje žrtve Bogu

U molitvi “Hanc igitur”, koja se na prijašnje nadovezuje s veznikom “igitur” (dakle, prema tome) moli svećenik držeći raširene ruke nad žrtvenim darovima da Gospodin umilostivljen primi taj prinos svojih slugu (svećenstva i klera) i sve obitelji svoje (svih vjernika), te nam podari mir u naše dane, izbavi nas od vječne osude i pribroji nas stadu svojih izabranih.
Kad svećenik raširi ruke nad žrtvenim darovima, ministranti pozvone, i odmah se popnu do oltara i kleknu pokraj njega.

• Quam oblationem

Molitva „Quam oblationem“ nadovezuje se neposredno na prošnju u „Te igitur“, te svećenik moli Gospodina, da se udostoji učiniti tu žrtvu savršeno ili potpuno (“in omnibus”) blagoslovljenom, posvećenom (»adscriptam«), pravilnom i valjanom (“ratam”), duhovnom (“rationabilem”), te da postane Tijelo i Krv preljubljenoga Sina Božjega, Gospodina našega, Isusa Krista.
Molitva Quam oblationem može se u neku ruku smatrati prekonsekrativnom epiklezom, kojom se moli da žrtveni darovi Posvetiteljevim blagoslovom postanu Tijelo i Krv Sina Božjega. Ova molitva sasvim prirodno prelazi u recitaciju posljednje večere i konsekraciju kruha i vina.

• Qui pridie

Molitva „Qui pridie“ sasvim se jednostavno nadovezuje na prethodnju prošnju i nastavlja s biblijskim recitativom posljednje večere i Pretvorbom.

PRETVORBA (TRANSUPSTANCIJACIJA) I VELIKO PODIZANJE

Posveta Hostije

Svećenik uzme Hostiju u ruke i nastavlja: „On u predvečerje svoje muke uze kruh u svoje svete i časne ruke, te podigavši oči prema nebu k Tebi, Bogu Ocu svome svemogućemu, dajući Ti hvalu, blagoslovi, razlomi i dade učenicima svojim govoreći: Uzmite i blagujte od ovoga svi…“

Sada svećenik, poistovjećujući se s Kristom, čije geste predočuje s poštovanjem, duboko se sagne i izgovara polagano ali bez zastajkivanja, riječi koje je izgovorio Isus kad je ustanovio Euharistiju uoči svoje Muke i smrti: “HOC EST ENIM CORPUS MEUM.” (JER OVO JE TIJELO MOJE).

Izgovorivši riječi Pretvorbe, svećenik poklekne i pokloni se pred svetom Hostijom. Ustane se i podigne je vjernicima za štovanje. Zatim je položi na tjelesnik, poklekne i opet joj se pokloni. Odsada svećenik više ne razdvaja palčeve i kažiprste, osim kada treba uzeti Hostiju, sve dok ne opere prste nakon svete Pričesti.

Prilikom posvete Hostije (i kasnije, Vina), oba puta kada se svećenik pokloni, ministranti po jednom pozvone, a kada svećenik podiže Hostiju (i kasnije, Vino) ministranti kleče, i polagano podižući donji dio misnice, tri puta zvone.

Posveta Vina

Svećenik zatim otkrije kalež, uzme ga objema rukama i kaže: „Tako isto poslije večere, uzimajući i ovaj preslavni Kalež u svoje svete i časne ruke, ponovno Ti dajući hvalu, blagoslovi i dade učenicima svojim, govoreći: Uzmite i pijte iz njega svi…“

Svećenik se nagne nad kalež te polagano izgovara riječi Pretvorbe: “HIC EST ENIM CALIX SÁNGUINIS MEI, NOVI ET AETÉRNI TESTAMÉNTI: MYSTÉRIUM FÍDEI: QUI PRO VOBIS ET PRO MULTIS EFFUNDÉTUR IN REMISSIÓNEM PECCATÓRUM.” (JER OVO JE KALEŽ MOJE KRVI, NOVOGA I VJEČNOGA SAVEZA: OTAJSTVO VJERE: KOJA ĆE SE ZA VAS I ZA MNOGE PROLITI NA OTPUŠTENJE GRIJEHÂ.), i dodaje: ““Kadgod ovo budete činili, činit ćete na moj spomen“.

Svećenik poklekne i pokloni se Predragocjenoj Krvi. Zatim ustane i podigne kalež. Odloži ga, pokrije i ponovno se pokloni.

MOLITVE NAKON PRETVORBE

• Unde et memores – prinos žrtve

„Unde et memores“ je anamneza, koja se nalazi u svakoj anafori. Bila je sastavni dio rimske anafore od početka. Sjećajući se dakle, po samoj Spasiteljevoj riječi, muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća, prinosi svećenik preslavnom Veličanstvu Boga-Oca od njegovih darova i poklona žrtvu čistu, svetu i neoskvrnjenu, sveti Kruh vječnoga života i Kalež vječnoga spasenja. Kod toga čini svećenik nad posvećenim žrtvenim darovima pet puta znak križa da time simbolizira istovjetnost ove nekrvne žrtve s krvnom žrtvom na križu.

• Supra quae – molba da Bog primi naš prinos

Ova je molitva sadržajno i stilski srodna molitvi “Te igitur”. Svećenik se ovdje prisjeća Starozavjetnih žrtava (Abela, Abrahama i Melkisedeka), koje su bile slika Kristove žrtve.

• Smjerno te molimo – molitva za blagoslov

Ova molitva se smatra rimskom epiklezom

• Spomeni se – spomen pokojnih

Pokojnim se vjernicima posvećuje poseban spomen.

• I nama grješnicima – molitva za vječno blaženstvo

„I nama grješnicima“ su jedine riječi u Kanonu koje svećenik izgovara malo glasnije, izvršujući tako čin poniznosti; istodobno udara rukom prsa u znak skrušenosti. Kao što je spomen mrtvih pandan spomenu živih vjernika, tako je i molitva „I nama grješnicima“ pandan molitvi „U zajedništvu smo“. U ovoj se molitvi nastavlja niz apostola i mučenika, započet u molitvi „U zajedništvu smo“, pri čemu svećenik moli za prisutne udio u društvu ovih svetaca”. Poimence se spominju sv. Ivan Krstitelj i četrnaest mučenika, sedam muškaraca i sedam žena.

KRAJ KANONA

• Po njemu, s njime i u njemu – završna doksologija i malo podizanje

Svećenik otkrije kalež i poklekne. Držeći zatim Hostiju u desnoj ruci a kalež u lijevoj, pet puta načini hostijom znak križa uz riječi: „Po njemu, s njime i u njemu jest Tebi, Bože Oče svemogući, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava“.

Na ove riječi malo podigne hostiju i kalež. Zatim odloži Hostiju na tjelesnik, pokrije kalež, poklekne i kaže naglas: „Po sve vijeke vijekova“, na što prisutni odgovaraju s “Amen”, čime se završava anafora (Kanon).

OBRED PRIČESTI

• Oče naš – molitva Gospodnja

Svećenik raširi ruke, i gledajući Presveti Sakrament, sâm naglas moli Oče naš dok ne kaže „I ne uvedi nas u napast…“, na što prisutni odgovaraju sa „nego izbavi nas od zla“.

• Molitva “izbavi nas”

Svećenik moli da nas Gospodin izbavi svih prošlih, sadašnjih i budućih zala, te da po zagovoru Blažene Djevice, blaženih apostola Petra i Pavla i Andrije i sviju svetih poda milostivo mir u naše dane, te da po njegovom milosrđu budemo vazda slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda. Pred kraj ove molitve svećenik stavlja Hostiju na patenu.

• Lomljenje Hostije

Otkriva kalež, poklekne, uzme Hostiju i razlomi je nad kaležom. Djelićem Hostije triput načini znak križa iznad kaleža i govori: „Mir Gospodnji bio vazda s vama“. Prisutni odgovaraju: „I s duhom tvojim“.

• Miješanje Presvetoga Tijela i Krvi

Tijekom prethodne molitve, svećenik razlomi posvećenu Hostiju na tri dijela, te nakon svršetka molitve ispusti najmanji djelić u kalež, moleći pritom da „Ovo miješanje i posveta Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista bude nama pričesnicima za vječni život.“

• Jaganjče Božji

Svećenik otkrije kalež i poklekne. Zatim se prignut udara u prsa i moli “Agnus Dei” (Jaganjče Božji). Ovime ponavlja riječi sv. Ivana Krstitelja koji je Židovima pokazao Mesiju: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” (Iv 1,29)

• Cjelov mira

Svećenik moli od Krista da ne gleda njegove grijehe, nego vjeru svoje Crkve, te moli za njen mir i jedinstvo. Ukoliko se slavi svečana pjevana misa, celebrant daje znak mira đakonu govoreći “Mir s tobom”, a potom đakon podđakonu.

• Pripremne molitve za Svetu Pričest – molitva za svetost i molitva za milost

U prvoj od ove dvije molitve, svećenik se obraća trima Božanskim osobama s molbom za potpuno sjedinjenje s Bogom. U drugoj moli Gospodina da mu blagovanje Njegovog Tijela ne bude na osudu, već da bude zaštita i lijek njegovom tijelu i duši.

• Primanje Tijela i Krvi Gospodina našega

Svećenik poklekne i uzme Hostiju govoreći: „Uzet ću kruh nebeski i zazvat ću ime Gospodnje“. Zatim, udarajući se u prsa, izgovara naglas prve riječi: „Gospodine, nisam dostojan…“, dok ostatak izgovara potiho: „da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja“. Ovo kaže triput; a ministrant svaki put pozvoni (Prvi put jednom, drugi put dvaput, treći put triput). Ova ponizna molitva rimskoga satnika (Mt 8,8) ponavlja se u svakoj Svetoj Misi.

Ukoliko ima vjernika koji se pričešćuju, ministranti započnu moliti Ispovijest (prema odredbama Misala iz 1962. drugi „Confiteor“ nije obvezan), dok se svećenik pričešćuje iz kaleža. Ovo mogu moliti svi vjernici zajedno. Na kraju Ispovijesti, svećenik se okrene prema narodu i daje odrješenje. Zatim svećenik poklekne, okrene se prema narodu i pokaže im Hostiju: ” Evo Jaganjca Božjega, evo Onoga koji oduzima grijehe svijeta.”, nakon čega prisutni odgovaraju tri puta: ” Gospodine, nisam dostojan…”

Svećenik odlazi do pričesne ograde i pričešćuje vjernike (čineći svaki put prije toga Hostijom znak križa) uz riječi: „Tijelo Gospodina našega Isusa Krista sačuvalo dušu tvoju za život vječni. Amen.“.
Prema ovome obredu vjernici se pričešćuju klečeći, primajući sv. Hostiju isključivo na jezik. Pričesnik ne odgovara “Amen”.

Dovršivši pričešćivanje, svećenik se vraća k Oltaru i stavlja ciborij u Svetohranište. Zatim poslužitelj ulijeva vino u kalež, kako bi ga svećenik očistio.

ZAVRŠNI DIJELOVI

• Ablucija

Nakon toga poslužitelj ulijeva u kalež vino i vodu preko svećenikovih prstiju (ovo se naziva ablucija kaleža). On ih očisti, obriše kaležnjakom i potiho moli. Zatim popije vino i vodu, te obriše kalež. Za to vrijeme ministrant vraća misal na stranu poslanice, i dodaje veo svećeniku, koji s njime pokrije kalež.

• Pričesna pjesma

Svećenik odlazi na stranu poslanice pročita Pričesnu pjesmu iz misala. Tekst je pričesne antifone redovno uzet iz psalama ili uopće iz sv. Pisma, često naročito iz Evanđelja. Obično je u vezi sa središnjom misli čitavog misnog obrasca.

• Popričesna molitva

Svećenik poljubi oltar u sredini, okrene se prema puku i kaže: “Gospodin s vama”. Poslužnik odgovara: “I s duhom tvojim”, a celebrant se vraća k Misalu i moli molitve iza pričesti, na isti način, kako je molio Pričesnu (Popričesne molitve također nisu izravno nadahnute biblijskim tekstovima).

• Otpust vjernika

Svećenik zatvori Misal, sklopi ruke pred prsima i vrati se u sredinu žrtvenika, poljubi žrtvenik i okrene se puku govoreći: “Gospodin s vama”. Poslužitelj odgovara “I s duhom tvojim”. Svećenik ostane još, sklopljenih ruku, okrenut prema puku i kaže: “Idite, misa je“ i okrene se prema žrtveniku (Prikladniji prijevod bi bio “Idite, otpust je”, jer se radi o obliku latinske imenice “missio”, koja znači (ot)puštanje, svršetak). U misama za pokojne kaže istim načinom „Počivali u miru“. Nakon toga potiho izmoli „Neka Ti se svidi, Presveto Trojstvo, služba koju Ti prinijeh; i podaj da žrtva koju ja nedostojan prikazah pred očima Tvoga veličanstva bude Tebi ugodna, a meni i svima onima za koje ju prikazah, po milosrđu Tvome bude spasonosna. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.“.

• Završni blagoslov

Svećenik poljubi Oltar, okrene se prema narodu i blagoslovi ga (osim u zadušnici)

• Posljednje Evanđelje

Svećenik na kraju Mise s lijeve kanonske pločice čita Posljednje Evanđelje, odnosno početak sv. Evanđelja po Ivanu, koje ocrtava Utjelovljenje Sina Božjega. Na riječi “ET VERBUM CARO FACTUM EST” (I RIJEČ TIJELOM POSTADE) svi prisutni pokleknu. U određenim prigodama čitao se drugi odlomak Evanđelja umjesto ovog, no nakon revizije rubrika od strane Ivana XXIII., određeno je da se u tim prigodama Posljednje Evanđelje izostavi.

Molitve iza Svete Mise

JAVNE MOLITVE

Na tihoj Misi iza posljednjeg evanđelja moli svećenik zajedno s pukom tri puta “Zdravo Marijo”, zatim “Zdravo Kraljice”, “Bože, utočište naše i kreposti”, “Sveti Mihaele arhanđele”, i na kraju opet tri puta: “Presveto Srce Isusovo, Smiluj nam se”. Ove su molitve (osim “Presveto Srce Isusovo, Smiluj nam”, koje je dodao sv. Pio X.) bile namijenjene od pape Lava XIII. za oslobođenje Svete Stolice od teškog pritiska, koji je nastao zauzećem Rima, a prestao je Lateranskim sporazumom između Sv. Stolice i kraljevine Italije. Budući da je namjena ovih molitava time bila ostvarena, odredio je Pio XI. u tajnom konzistoriju 30. srpnja 1930. da se ove molitve ubuduće imaju namijeniti za Rusiju. U našim krajevima ove molitve su se govorile na narodnom jeziku, za razliku od zemalja poput Italije, gdje su se molile na latinskom. Iz uporabe su potisnute nakon 7. ožujka 1965. Kako nisu bile dio same Mise, i nikada nisu bile uključene u dodatak Rimskog misala, nije sasvim jasno smatraju li se obveznima i u današnjima tradicionalnim Misama u skladu s motuproprijem Summorum Pontificum.
Slična nesigurnost postoji i slučaju irske tradicije prema kojoj se nakon Mise recitirao Psalam 130 (“Iz dubine”), Nakon što su uvedene molitve Lava XIII., “Iz dubine” se molio neposredno prije njih. I ona je potisnuta u isto vrijeme kada i molitve Lava XIII.

PRIVATNE MOLITVE

Rimski misali (do 1962.) sadržavali su molitve koje su se preporučavale svećenicima za privatnu molitvu nakon tihe svete Mise. To su bile antifona “Trium puerorum cantemus hymnum” i kantik “Benedicite omnia opera Domini Domino”.

Odlazak od žrtvenika

Svećenik uzme lijevom rukom kalež, dok desnu stavi nad burzu, da ne bi što palo, dođe do najdonje stepenice žrtvenika i tamo se u sredini okrene prema žrtveniku i duboko nakloni, odnosno poklekne, ako se na tom žrtveniku čuva Presveto. Uzme biret od ministranta, pokrije glavu, vraća se u sakristiju, a ispred njega je ministrant. Svećenik može pri tom moliti antifonu “Trium puerorum” i kantik “Benedicite”. U sakristiji se ministrant zajedno sa svećenikom nakloni, i zatim riječima ” Dostoj me se, gospodine, blagosloviti”, zamoli svećenikov blagoslov, poklekne i primi blagoslov te se prekriži. Svećenik na kraju skine paramente i moli zahvalu.