Svećenstvo u Starom i Novom zavjetu
U starom je zavjetu odabrao Bog posrednike između sebe iz židovskog naroda, da budu svećenici. Isus Krist, veliki svećenik novog zavjeta po redu Melkisedekovu odabrao je dvanaestoricu između svojih učenika. Otkako je Spasitelj uzašao na nebo i nakon što su apostoli pomrli trebalo je da se drugim nekim načinom odaberu oni, koje je Gospod pozvao, da mu služe u njegovu svetištu. U starom su zavjetu bili svećenici krvni potomci Aaronovi i to po odredbi Božjoj, a u novom zavjetu nije Bog sebi više odabirao svećenike po krvnom srodstvu. Ipak je sigurno, da je Bog i u novom zavjetu onaj koji sebi odabire svoje svećenike.
Bog na poseban način odabire one izabranike, koji će biti djelitelji njegovih milosti i propovjednici njegovih tajna. Stoga veli Spasitelj: “Molite zato gospodara žetve, da pošalje poslenike u žetvu svoju!”« (Mt 9,38).
Od Boga pozvan
Svaka priča o svećeničkom pozivu jedinstven je Božanski zahvat u ljudski život. Čovjek sam teško može shvatiti zašto Bog odabire upravo njega. Bog sasvim slobodno poziva čovjeka, i daje mu potpunu slobodu izbora. O svakom će muškarcu ovisiti kako će na taj poziv odgovoriti. U tom trenutku, on se može osjećati poput proroka Izaije, koji je čuo Božje riječi: “Koga da pošaljem? Tko će ići po nalogu mojemu?” Prorok je savladavši vlastitu nesigurnost odgovorio: “Evo mene, pošalji me!” (Iz 6,8) Neka druga priča o pozivu više će nalikovati onoj apostola Pavla. No, svaki poziv ima zajedničke dvije stvari: besplatnu ponudu izobilne Božanske milosti, kao i besplatni i osobni pristanak odabranika na otajstven i intiman način.
No, bez obzira na tu spomenutu intimnost, svećenički poziv pripada Crkvi kao vidljivoj zajednici, jer svećenstvo je prije svega usmjereno na dobrobit vjernika, a ne na osobni dobitak pozvanog. Svećenički poziv je neraskidivo vezan uz Crkvu, ne samo radi potpune predanosti posvećenom životu, već i radi toga jer Crkva daje, dapače mora o tome dati svoj sud, odnosno pristanak. “Ruku brzo ne polaži ni na koga, niti budi dionik tuđih grijeha! Drži sebe čista!”, upozorava Pavao svog učenika Timoteja (1 Tim 5,22) Nitko ne može po svojoj volji stupiti u redove, nego treba biti pozvan od Boga preko svoga biskupa. U svećeništvo je pozvan i ima svećeničko zvanje svaki onaj, koji je pravilno odabran od Crkve i posvećen. Od ređenika se s druge strane traži ovo: prava nakana zajedno sa sposobnošću, koja stoji u onim darovima milosti i prirode i koja je iskušana takvom ćudorednom visinom života i dostatnošću nauke, koje sve zajedno utvrđuju pouzdanu nadu, da će dotični moći svećeničku službu pravo vršiti i svećeničke dužnosti sveto obdržavati, i to ne samo neko vrijeme, nego kroz cijeli svoj život.
Znakovi poziva
Martin Štiglić ističe sljedeće znakove duhovnog zvanja:
- Nutarnje nagnuće za svećenički stalež i službu;
- Čista nakana
- Duševne i tjelesne sposobnosti.
Čim je jače nagnuće, čišća nakana, veće sposobnosti, tim je zvanje i sigurnije.
Put do svetog reda
Tradicionalističke bogoslovije prate predkoncilski sustav primanja svetog reda, što uključuje i pripremne stupnjeve. Prvo se primaju niži redovi, njih 4, a zatim 3 viša reda. Prvi korak prema svećenstvu primanje je u duhovni stalež na drugoj godini studija, tako što kandidat prima tonzuru (ostrig) i reverendu, međutim taj korak još ne znači primanje nekog stupnja svetog reda.
Tek nakon tonzure slijedi primanje nižih redova: ostijarij (vratar), lektor (čitač), egzorcist (zaklinjač) i akolit (poslužitelj). A zatim slijede viši redovi: podđakonat, đakonat i naposljetku svećenički red.
Tradicionalna svećenička formacija u Hrvatskoj
Na području Hrvatske ne postoji nijedna bogoslovija koja bi se mogla nazvati “tradicionalnom” (u smislu da izobrazba svećenika donekle ili potpuno nalikuje onakvoj kakva se prakticirala prije Drugog vatikanskog sabora). Za takav zaključak nije potrebna neka opširnija analiza, dovoljno je samo citirati nekadašnjeg reformatora zagrebačke bogoslovije, mons. Ivana Goluba: “Tri godine poslije Koncila 1969. počinje – meni i mojim suradnicima povjerena je obnova Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu od tridentskog monastičkog lika sjemeništa u mjesnocrkveni lik.” O posljedicama takvih obnova dao bi se napisati zaseban članak (kratak uvid u situaciju neposredno prije “obnove” možete pročitati ovdje), no mi ćemo se pozabaviti današnjom situacijom.
Želite biti svećenik koji će slaviti isključivo tradicionalnu Misu?
Recimo da ste mladić iz Hrvatske koji razmatra svećenički poziv. Gajite privrženost prema tradicionalnoj liturgiji, disciplini i molitvenom životu. Bit ćemo iskreni. Situacija je posve jednostavna. S obzirom da su kod nas predrasude prema kako se to često podrugljivo govori “svećenicima tridentincima” i dalje izrazito velike, u Hrvatskoj nećete imati priliku uskladiti vaš poziv s takvim “sklonostima”. Ako budete sasvim iskreni oko vaših želja, velika je vjerojatnost da (nažalost) nećete ni biti primljeni u neku od mjesnih bogoslovija. Najbezbolnija i najjednostavnija opcija za vas i za druge bila bi potraga za najbližom mogućom bogoslovijom izvan Hrvatske u kojoj se formiraju “tradicionalni” svećenici. Imate nekoliko opcija (jasno, pod uvjetom da želite sasvim uredan crkvenopravni položaj tj. kanonski status vaše buduće zajednice). Ako uzmemo grad Zagreb kao početnu točku, na otprilike 7 sati vožnje od našega glavnog grada nalaze se dvije takve bogoslovije. Krenete li na jug, u sunčanoj Toscani u blizini Firence nalazi se Bogoslovija sv. Filipa Nerija gdje se školuju bogoslovi Instituta Krista Kralja Velikog Svećenika (ICRSP). Krenete li prema sjeverozapadu, u pitomom bavarskom kraju naći ćete Bogosloviju sv. Petra Svećeničkog bratstva sv. Petra (FSSP) u Wigratzbadu. Nešto dalje na zapadu Europe, u središnjoj Francuskoj, nalazi se Bogoslovija sv. Vinka Paulskog Instituta Dobrog Pastira (IBP).
U dva dodatna članka pokušat ćemo vam približiti kako izgleda formacija za svećenike tradicionalnog rimskog obreda na primjeru bogoslovija Svećeničkog bratstva sv. Petra:
