O nama

U godinama nakon povratka službeno i javno slavljene Mise po tradicionalnom rimskom obredu u Hrvatsku (na čemu se još jednom zahvaljujemo ocu nadbiskupu Josipu Bozaniću), unatoč velikom trudu i nesebičnom zalaganju vjernika privrženih drevnoj liturgiji, i dalje je većini vjernika ovaj krunski dragulj liturgije rimske Crkve ostao nedostupan i nepoznat. U tom kontekstu, osjećala se potreba za objedinjavanjem vezanih sadržaja u jednu cjelinu, koja bi bila dostupna širokom krugu ljudi. Za razliku od ostatka kršćanskog zapada, a napose anglofonog svijeta, u Hrvatskoj je postojao kroničan nedostatak dostupnosti materijala vezanih za tradicionalnu liturgiju. Prosječan vjernik laik ili kakav klerik, ako je uopće bio svjestan postojanja tog obreda, morao je dugo i naporno tragati po zaboravljenim policama knjižnica, ili crkvenih ostava, ne bi li saznao štodog više o ovom časnom obredu. Jednostavno, kao da je ta golema riznica duhovnog blaga Crkve bila zaključana, a netko je u kakvoj prašnjavoj ladici zametnuo ključ.

Upravo u tom (praznom) prostoru osjetili smo mogućnost i potrebu za pokretanjem ovog projekta. On je zamišljen kao jedna velika i prostrana on-line knjižnica, u kojoj će svaka zainteresirana osoba naći svoj omiljeni duhovni kutak. Ova stranica pokrenuta je kao projekt dvojice entuzijasta i velikih zaljubljenika u tradicionalni liturgijski izričaj. Ona nije zamišljena kao statični i zatvoreni sef, već kao otvoren prostor u kojem će se uvijek naći mjesta za još pokoji sadržaj, zato će se konstatno nadopunjavati novim podacima, upravo iz razloga jer je vezana za dinamični liturgijski kontekst, kao dio organizma Crkve, koji živi, pulsira i giba se. Pokušat ćemo stoga uvijek biti uz najnovija zbivanja na području tradicionalne liturgije u Hrvatskoj i svijetu.

Želja urednika ove stranice jest da ovaj prostor služi ne kao mjesto jalovih sukoba i netrpeljivosti, već da služi u izgradnji i jačanju Svete Majke Crkve. Vođeni željama našeg duhovnog oca, pape Benedikta XVI., bez koga ova stranica vjerojatno nikada ne bi ni ugledala svjetlo dana, bili bismo najsretniji kada bi ona bila poticaj za, kako je to nazvao, “postizanje unutarnjega pomirenja u krilu Crkve”.

Svjesni smo da, unatoč željama pape emeritusa i velikog broja vjernika, integracija izvanrednog oblika rimske liturgije u svakodnevni život Crkve nažalost i dalje nailazi na velik otpor, nerazumijevanje i protivljenje. Katkada je vrlo teško ostati hladne glave kada u mnogim situacijama, Tradicionalna latinska misa postaje kolateralna žrtva nečije taštine, želje za vlastitom promocijom, obračunom, ili naprosto nevjerojatne tvrdoglavosti pojedinaca. Zvuči gotovo nevjerojatno da se Misa o kojoj je bl. Ivan Merz napisao tolike dirljive retke, Misa koju je bl. Stepinac slavio s rijetko viđenom pobožnošću, smatra nečim opasnim, zaostalim, ili čak protucrkvenim. Nekada se stječe dojam da se u Crkvi tolerira gotovo sve, osim ovakvog izričaja ljubavi prema Bogu Stvoritelju. I stoga, željeli bismo ovim putem apelirati na one najodgovornije, prvenstveno na oce biskupe, da u svojoj razboritosti pruže, a ne uskraćuju vjernicima radost ovog klasičnog liturgijskog izričaja koji predstavlja baštinu ne samo pojedinaca, već cijele Majke Crkve. Uvjereni smo da bi očinska skrb i podrška naših pastira, te njihova pomoć u usmjeravanju i ponovnom integriranju ove duhovnosti mnogo više pomogla ovoj zajednici naroda Božjeg od prijetnji, zabrana i nerazumijevanja, koje vrlo često polučuju upravo suprotan učinak, stvarajući na taj način prostor za djelovanje raznoraznih skupina koje promiču vlastite oblike devijantne duhovnosti. Zapravo, pomalo je tužna situacija u kojoj se dio vjernika zbog privrženosti tradicionalnoj Misi mora osjećati poput neželjenog djeteta, i to upravo u krilu Majke koja toliko nježno ljubi svoju djecu. No, unatoč svemu tome, neka naša i vaša ljubav prema Crkvi Kristovoj gori još više i još jače! Jer, ne može imati Boga za svog Oca tko nema Crkvu za svoju majku!

U današnje vrijeme vrlo često se ističe kategorija “govora suvremenog čovjeka”. Govori se kako suvremeni čovjek ne prepoznaje jezik ove, kako se kaže, “minule” Crkve. Ona, njezini obredi, njeni izrazi, njene brige i radosti doživljavaju se “nadiđenima”, “prevladanima”, “zastarjelima”. Kada promislite, postoji nešto gotovo tragikomično da se Crkva, jer je Mistično Tijelo Kristovo, smješta isključivo u ove uske hodnike zemaljskog vremena i prostora, kada je ona, Zaručnica Kristova, stvorena za vječnost. Može li Crkva ikada nadići prošlost, prošlost koju je odabrao naš Spasitelj, i u kojoj se slavno Utjelovio? Odgovor je jednostavan. Ne može. Kako onda ta ista Crkva može kušati da razumije govor i izričaj svoga Spasitelja, Isusa Krista, kada se tvrdi da ne može razumjeti govor nekoliko minulih stoljeća? Vrlo je teško odgovoriti na to pitanje, iako je samo po sebi razumljivo da današnji čovjek uistinu govori nekim drugim jezikom. No, čini li ga to u isto vrijeme nesposobnim da razumije jezik svojih otaca? Na to pitanje, odgovor je jednostavan. Ne. Iz tog razloga je vrlo važno razumjeti da ovaj drevni izričaj mnogim ljudima današnjice govori mnogo, mnogo više nego bismo to željeli priznati. Gledamo li situaciju s te strane, ne moramo se čuditi zašto u današnje vrijeme sve više i više mladih ljudi otkriva tradicionalnu liturgiju kao nešto novo, izvanredno i poželjno.

Mnogi u ovoj liturgiji ne vide ništa više od spretno izrežirane kazališne predstave, u kojoj se “glumci”, poput onih u Shakespearovim kazalištima guše pod naslagama debele šminke i neudobnih haljina, trudeći se istodobno impresionirati svoje pomalo nezainteresirane gledatelje. No, mirne duše možemo reći da su takvi pojedinci posve promašili bit ove liturgije. Ona se ne ispražnjava u naslagama zlata i skupocjenih tkanina, već je ona izraz Božje djece, koja žele doći pred svoga Oca u najboljem mogućem izdanju. Tradicionalna liturgija svoj bogati izražaj ne zadržava za sebe, ona se povodi onim zlatnim pravilom, koje je vrijedilo još dok je naš praotac Abel kročio ovom zemljom – Bogu treba dati samo ono najbolje što imamo. Onaj tko u toj Misi nije pao s Otkupiteljem na koljena u Getsemanskom vrtu, tko nije zadrhtao s Marijom podno Kalvarije, i tko nije pri podizanju svete Euharistije kliknuo Prisutnom Bogu u svom srcu: “Gospodin moj, i Bog moj!”, taj uistinu nije ni bio na toj Misi, već na kazališnoj predstavi. Taj i takav pojedinac stoga će vrlo teško razumjeti na što je mislio jedan pobožan svećenik, kada je prije više od stotinjak godina tu istu Misu nazvao “svetom Misom svih vremena”.

Ovdje bismo se htjeli zahvaliti jednoj već spomenutoj, nama izuzetno dragoj i posebnoj osobi, kojoj je na određeni način, ova stranica i posvećena. To je, vjerojatno pogađate, naš ljubljeni papa emeritus, Benedikt XVI. Bez njegove očinske skrbi, i nevjerojatne ljubavi prema Svetoj Majci Crkvi, vjerojatno ne bismo ni pisali ove retke, jer za “tu” Misu vjerojatno ne bismo ni znali. I stoga, Sveti Oče, još jednom vam od svega srca hvala! Sve čitatelje ove stranice pozivamo da mole s nama i za nas, kako bi ova stranica na njivi Gospodnjoj donijela obilat plod. I ne samo to. Molite za svoje duhovne pastire, a posebno za papu našega Franju! Kao posebne zaštitnike ovoga bloga odabrali smo dva pojedinca u čijem životu i djelovanju prepoznajemo osobit poticaj za ovaj naš apostolat, jer su i sami živjeli za ovu Misu i od ove Mise, a to su sv. Pijo iz Petrelcine, i blaženi, a ako Bog da, uskoro i sveti, kardinal i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Sv. Pijo i bl. Alojzije, molite za nas!

Za sam kraj ostavljamo zahvalu i iskazujemo vječitu slavu Onome koji je i Početak i Kraj, Alfa i Omega, našem Stvoritelju, Trojedinomu Bogu!

Na Duhove, 8. lipnja, ljeta Gospodnjeg 2014.

Urednici stranice

Sveci zaštitnici stranice

Bože, koji si blaženom Piju, svećeniku, dao milost da na čudesan način bude dionik trpljenja tvoga Sina, udijeli nama da se, po njegovu zagovoru, suobličimo Isusovoj smrti, kako bismo dospjeli do slave uskrsnuća.

Po Gospodinu našem Isusu Kristu,
koji s Tobom živi i kraljuje u sve vijeke vjekova.
Amen.

Bože, Oče Svemogući! Blaženi Alojzije Stepinac, pun pouzdanja u tebe, položio je život za obranu tvoje časti, slobodu svete Crkve, dostojanstvo i prava svakog čovjeka i naroda.

Po njegovu zagovoru daj nam, da u svim protivštinama života ostanemo vjerni tebi, ljubimo svetu Crkvu, izgrađujemo zajedništvo u svojoj biskupiji, te odvažno svjedočimo kršćansku vjeru u osobnom i javnom životu.

Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.