„Jer od istoka do zapada veliko je Ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kâd i žrtva čista Imenu mojemu,

jer veliko je Ime moje među narodima – govori Gospodin nad Vojskama.“ (Mal 1,11)

Kratka povijest rimske Mise

Michael Davies

 

Prvi izvor povijesti Mise očigledno je izvještaj s Posljednje večere u Novom zavjetu. Kršćanska liturgija postoji upravo zato, jer nam je naš Gospodin naložio da činimo ono što je i On činio, Njemu na spomen. Bez obzira pojedine značajke, kao i razlike u postojećim euharistijskim liturgijama, sve se one pokoravaju Njegovoj zapovijedi da čine „ovo“, odnosno ono što je i sam Isus učinio. Definitivan obrazac za slavljenje Euharistije razvio se već tijekom desetljeća nakon smrti našeg Gospodina, a taj isti obrazac prenio se i na razdoblje nakon svršetka prvog stoljeća, te ga još uvijek možemo prepoznati u konačnom obliku Rimskog misala iz 1570.

RANA KATOLIČKA LITURGIJA

Najraniji i najdetaljniji prikaz Euharistije nalazimo u Prvoj poslanici Korinćanima svetoga Pavla, koja dakako, prethodi Evanđeljima, jer je napisana u Efezu između 52-55 A.D. Stručnjaci se slažu kako formula Posvećenja koju rabi sv. Pavao u Prvoj Korinćanima, doslovno citira stiliziranu formulu koja se već rabila u apostolskoj liturgiji. Sv. Pavao nam donosi slijedeći izvještaj:
„Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je Tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj Krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac Tijela i Krvi Gospodnje.“ (1 Kor 11,23-27)

Ovaj odlomak je vrlo bogat naukom. Poistovjećuje Euharistiju s Pasijom. Sklapa se novi i trajni zavjet ili savez između Boga i čovjeka u Krvi Isusovoj. Njegova žrtva bila je otajstveno predskazana na Posljednjoj večeri. Apostolima, a implicitno tome i njihovim nasljednicima [biskupima], zapovjeđeno je da slave Euharistiju Njemu u spomen; taj spomen je toliko djelotvoran, on je neprestana proklamacija Njegove otkupiteljske smrti, koju posadašnjuje sve do dana kada će se vratiti u punoj slavi Njegova Drugog dolaska. Euharistija je prisjećanje Muke (grč. anamnesis), i ona slavi njen spomen tako što je na oltaru obnavlja na nekrvan način. Naposljetku, kako bi se sudjelovalo u obredu koji toliko svet kao što je to prikazanje i primanje Tijela i Krvi našega Spasitelja, potrebna je iznimna čistoća duše.

Kombinirajući iskaz sv. Pavla s onima iz tri sinoptička Evanđelja, dobili smo srž Euharistijske liturgije u vrlo drevnom obredu. Naš Gospodin je uzeo kruh, zahvalio, blagoslovio ga i razlomio, te dao svojim apostolima da ga jedu; tada je uzeo čašu vina, ponovno zahvalio (Luka i Pavao ne spominju drugu zahvalu), izrekao nad njome riječi Ustanovljenja (ili Posvećenja), te im dao da piju iz nje. Tako smo dobili pet ključnih elemenata kršćanske Euharistije: 1) kruh i vino se donose na oltar; 2) celebrant zahvaljuje; 3) uzima kruh, blagoslivlja ga i izgovara riječi Posvete; 4) čini isto nad vinom; 5) posvećeni Kruh, koji je sada postao Tijelo Kristovo, lomi se i daje ljudima u Pričesti zajedno sa sadržajem kaleža, odnosno Predragocjenom Krvlju.

Tijekom drugog stoljeća dobivamo mnoštvo novih spoznaja o liturgiji, a potrebno je posebno napomenuti svjedočanstvo poganskog Rimljana – Plinija Mlađeg (C. Plinije Cecilije, cca. 62.-113.), u to vrijeme carskog legata u Bitiniji (sada u sjeverozapadnoj Turskoj). Negdje između 111.-113. on piše svom gospodaru, caru Trajanu, i traži savjet kako da postupa s kršćanima. Opisuje ono što je saznao od kršćana koji su pod mukama otpali od vjere (apostazirali). Govoreći o svojim apostatskim doušnicima, sa zadovoljstvom naglašava: „Svi su se klanjali tvom liku i kipovima bogova, te su prokleli Krista.“ Tada potanko izlaže ono što su mu apostati otkrili o kršćanskom bogoslužju: „Tvrdili su da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome, što su se običavali sastajati na određeni dan (stato die) prije zore (ante lucem), te su naizmjence pjevali himne (secum invicem) Kristu Bogu, te su se obvezivali zakletvom (sacramento), ali ne kako neće činiti nikakvih zločina, već samo da neće krasti i pljačkati, ili činiti preljuba, varati, niti će gaziti svoju riječ. Jednom kada su to učinili, prema običaju bi se razišli, no opet bi se sastali kako bi blagovali – i to običnu i bezopasnu hranu . Oni [tj. apostatski doušnici] kažu da su prestali s ovom praksom nakon mog ukaza kojim se zabranjuju privatni skupovi (heatarias), prema vašoj zapovijedi.“ Ovi status dies koje Plinije spominje zasigurno su nedjelje. Prema njegovom izvještaju, postojala su dva susreta, onaj rani, na kojem bi se pjevali himni, i onaj kasniji, kada bi se blagovala hrana – agape ili Euharistija. Što se tiče zakletve o nečinjenju zla, vjerojatno se radi o Plinijevoj zbunjenosti izvješćem. Vjerojatno je prethodno pretpostavio kako ovi tajni sastanci moraju uključivati neku vrst zavjereničke zakletve; a zapravo jedina obveza o kojoj su ga doušnici mogli izvijestiti bila je ona o nečinjenju zla. Plinijevo pismo ne produbljuje mnogo naše spoznaje o ranoj liturgiji, no vrijedno ju je spomenuti radi slike koju nam ocrtava, a to je jedan od prvih spomena kršćanstva od strane pogana, i to o kršćanskim sastancima prije zore, i pjevanja njihovih himana „Kristu, kojeg su držali za boga“.

Rani kršćani su se na bogoslužje skupljali u kućama nekog od njih, a koja je posjedovala veliku blagovaonu, tj. coenaculum, kako nam to opisuje Vulgata. To je bilo stoga, jer kao progonjena manjina nisu smjeli izdizati javne zgrade.

Naša saznanja o detaljima liturgije povećavaju se od vremena najranijih Otaca kroz svako slijedeće stoljeće. Primjećujemo postupan i prirodan razvoj. Molitve i obrasci, kao i sami liturgijski čini se razvijaju u zadane oblike. Postoje različita uređenja dopunskih dijelova, a veći naglasak na određenim elementima u različitim područjima proizvest će različite liturgije, no sve one naposljetku izviru iz biblijskih uzoraka. Rimska Misa predstavlja liturgijski oblik kojega pronalazimo prvoga, i to ne u zakonima nekog srednjovjekovnog pape, već u Poslanicama, Djelima apostolskim, te u Evanđeljima.

POSTUPNI RAZVITAK OBREDA

Premda je tijekom prva dva stoljeća u znatnoj mjeri postojala liturgijska jednoličnost, ipak nije postojala apsolutna jednoličnost. Već sredinom četvrtog stoljeća rabile su se liturgijske knjige, a moguće i krajem trećeg, no prvi sačuvani tekstovi datiraju iz sedmog stoljeća, dok se npr. glazbena notacija na Zapadu nije rabila sve do devetog stoljeća, kada su se kodificirale melodije gregorijanskog napjeva. Jedina knjiga za koju sa sigurnošću možemo ustvrditi da se rabila u liturgiji bila je Biblija, iz koje su se čitali poučni tekstovi. Psalmi i Molitva Gospodnja znali su se naizust; a sve ostale molitve su bile improvizirane. Postojalo je malo toga što bismo mogli opisati kao obred u onom smislu kako to shvaćamo danas. Stvari su se činile na određeni način čisto iz praktične svrhe. Misna čitanja su se čitala povišenim glasom s prikladnog mjesta odakle su se mogla čuti, a kruh i vino su se donosili na oltar u prikladnom trenutku. Očito je kako se sve činilo s izrazito dubokim poštovanjem, te su postupno i sasvim prirodno ovi iskazi poštovanja postali istaknutima, te su postali utvrđenim običajima; drugim riječima, liturgijski čini postali su ritualizirani, tj. prešli su u dio samih obreda.

Lavabo, odnosno pranje ruku je očigledan primjer toga. U svim obredima celebrant pere svoje ruke prije diranja prinosa, što predstavlja očitu mjeru opreza, kao i znak poštovanja. Sv. Toma Akvinski ističe: „Nemamo naviku dirati bilo što od nama dragocjenih stvari s nečistim rukama; stoga bi se doimalo sasvim nedoličnim kada bi netko pristupio toliko uzvišenom sakramentu prljavih ruku (Summa Theologica, dio III, p. 83, čl. 5, ad 1).“ Pranje ruku neizbježno se shvaćalo kao simbol čišćenja duše, kao što je slučaj prilikom svih obrednih pranja u bilo kojoj religiji. Izvorno nisu postojale neke posebne molitve koje bi pratile pranje ruku, već je bilo prirodno da svećenik u tom trenutku izgovara molitve za čistoću, te su s vremenom takve molitve našle svoje mjesto u liturgijskim knjigama. Koja bi molitva mogla biti prikladnija od Psalma 25, Lavabo inter innocentes manus meas? („Oprat ću među nedužnima ruke svoje.“)

Većina misnih obreda izrasla je sasvim prirodno iz ovih posve praktičnih čina. Jedini istinski obredni čini koje nalazimo u prva dva stoljeća su određeni položaji tijela poput klečanja ili stajanja tijekom molitve, a svi su oni naslijeđeni od Židova.

Posve je lako razumjeti kako su poredak, kao i općeniti obris službe, gotovo nesvjesno postali ustaljenima. Ljudi koji neprekidno izvode određene čine, sasvim prirodno ih čine na isti način. Nije bilo nikakvog razloga za promjenom; iznenadno izokretanje već ustaljenog reda uznemirilo bi i iritiralo ljude. Rani kršćani su npr. Nali kada mogu očekivati čitanja, kada će primiti Pričest, i kada će ustati na molitvu. Sama činjenica da su u jednom dijelu službe bili prisutni i katekumeni, koji nisu smjeli nazočiti drugom dijelu, već po sebi zahtijevala je određenu razinu nepromjenjivog uređenja. Tako i same molitve, premda još nije bilo općenitog poimanja ustaljenih obrazaca, prirodno su vodile prema ujednačenosti, barem u svojim općim crtama. Također, navike i običaji ubrzo će poprimiti određeni poredak. Puk je znao kada može očekivati molitvu za cara, zahvalne molitve ili prošnje. Dijaloški oblik molitve, čije mnoge tragove nalazimo u ovom prvom razdoblju, također sadrži jednoličnost, barem u općenitoj ideji molitve. Ljudi su u određenim trenucima odgovarali s „Amen“, „Gospodine, smiluj se“, „Bogu hvala“, itd., jer im je više ili manje bilo poznato što će u kojoj prilici celebrant reći. U dramatskom obliku dijaloga, svaka strana mora biti pripremljena za drugu. Na taj način je općeniti poredak molitava ostao stalan. U mnogim slučajevima nalazimo kako se rabe iste riječi; ponavljaju se cijele formule, i to katkada prilično dugačke. Ovo je razumljivo samo po sebi.

Na prvom mjestu su se nalazile mnoge formule koje nalazimo u Starom ili Novom zavjetu, a već su otprije bile poznate u židovskom bogoslužju. Njih su i kršćani rabili kao liturgijske formule. Primjeri takvih oblika su: „Bogu hvala“, „U vijeke vijekova“, „Blagoslovljen si, Gospodine Bože naš.“ Štoviše, primjetno je kako improvizirane molitve uvijek imaju tendenciju prelaska u šablonizirane formule. Čovjek koji se moli na istu nakanu ubrzo će početi ponavljati iste riječi. Ovo je lako primjetljivo u improviziranom propovijedanju. Činjenica da je rani kršćanski jezik bio zasićen biblijskim oblicima značila je kako bi bilo malo vjerojatno da će biskup svaki put kada moli, rabiti različite riječi, čak i u slučaju kada bi se trudio da to ne čini. A zašto bi uopće pokušavao? Na taj način su se u javnoj molitvi opetovali isti izrazi. Formula koja se neprestano mogla čuti uskoro se smatrala onom pravom, posebno u nekim slučajevima (Psalama ili Molitve Gospodnje) liturgija je već sadržavala primjere ustaljenih oblika. Kada bi u slavljenju došao red na mlađeg biskupa, činilo mu se najprikladnijim rabljenje onih istih riječi (onih koje su mu ostale u pamćenju) njegovog predčasnika, čije je molitve puk, a možda i on sam kao đakon, tako često slijedio, i na njih odgovarao s pobožnim poštovanjem.

KRAJ PROGONA

Povijesni čimbenici odigrali su ključnu ulogu u načinu na koji se slavila liturgija. Tijekom doba progona, kratkoća i jednostavnost bile su glavne karakteristike iz sasvim očitih razloga. Tolerancija prema kršćanima za vrijeme Konstantina Velikog, te usvajanje kršćanstva kao službene religije Carstva po Teodozijem I. (379-395.), imale su dramatičan učinak na razvoj obreda.

Broj vjernika se povećao, a prilozi za građenje i opremanje crkava rezultirali su obogaćivanjem liturgijskog posuđa i ruha. Razumljivo, oni koji su darivali, htjeli su da ti darovi budu što je moguće ljepši i raskošniji. U paralelnom i prirodnom razvoju, liturgijski obredi su postali složeniji i razrađeniji, sa svečanim procesijama i naglaskom na naravi obreda koji ulijeva strahopoštovanje. Pomnija razrada liturgije odvijala se u četvrtom stoljeću daleko brže i dublje na Istoku, nego na Zapadu, no sveopća promjena u stilu pokrenuta je diljem kršćanskog svijeta samom promjenom iz nezakonitog i privatnog obreda u stanje javnog obreda podupiranog od strane same države.

Od četvrtog stoljeća pa nadalje imamo vrlo detaljne informacije o liturgijskim sadržajima. Oci poput sv. Ćirila Jeruzalemskog (+386), sv. Atanazija (+373), sv. Bazilija (+379), sv. Ivana Zlatoustog (+407) daju nam razrađene opise obreda koje su slavili. Nažalost, o najranijoj povijesti samog Rimskog obreda znamo znatno manje od ostalih. Sloboda Crkve pod Konstantinom, i recimo Prvi ekumenski sabor 325. u Niceji, označavaju veliku prekretnicu u proučavanju liturgije. Od otprilike četvrtog stoljeća, sastavljeni su prvi cjeloviti liturgijski tekstovi, izrađeni su prvi Euchologion i Sakramentari za uporabu u crkvama. Euchologion je liturgijska knjiga istočnih Crkava koja sadrži euharistijski obred, nepromjenjive dijelove Božanske liturgije, kao i obrede podjeljivanja sakramenata, te sakramentare, te stoga u sebi spajaju sve esencijalne dijelove Misala, Pontifikala i Obrednika u Rimskom obredu. Već do tada se stari fluidni i jednolični obred kristalizirao u različite liturgije na različitim mjestima. Svim tim liturgijama zajednička karakteristika jest da nose oznaku njihovog zajedničkog podrijetla te slijede jednaki općeniti koncept. Možemo razlučiti četiri roditeljska (izvorna) obreda, čije podrijetlo vuku sve postojeće drevne liturgije. Od njih, tri roditeljska obreda pripadaju trima starim patrijarhijskim gradovima, Rimu, Aleksandriji i Antiohiji. Općenito pravilo za liturgijsku uporabu jest da „obred slijedi patrijarhat.“ Četvrti roditeljski obred, Galikanski (rani francuski), predstavlja iznimku od ovog pravila, jer iako se slavio unutar Rimskog patrijarhata, nije izveden iz obreda kakav se slavio u Rimu. Kako se ova studija bavi samo evolucijom Rimskog obreda, neće se proučavati liturgije Aleksandrije i Antiohije, ali Galikanski obred hoće, jer je imao znatan utjecaj na razvoj konačnog oblika Rimskog obreda.

GALIKANSKI OBRED

Činjenica da sve do osmog stoljeća Zapad nije primjenjivao opće načelo da „obred slijedi patrijarhat“ ujedno predstavlja anomaliju i posebnost. To da je biskup Rima bio patrijarh cijelog Zapada predstavlja činjenicu koju nitko ne dovodi u pitanje, no ipak zapadne Crkve nisu slijedile njegov obred. Sve do osmog stoljeća, Rimski obred je bio samo lokalni obred grada Rima. Nije se koristio u sjevernoj Italiji, a čak su i južne biskupije na poluotoku imale vlastitu liturgijsku praksu. Postalo je uobičajeno da se svi ovi zapadni obredi (latinski, ali ne rimski) klasificiraju pod uopćenim nazivom „Galikanski“. Ova praksa se opravdava utoliko jer se svi razlikuju od Rimskog obreda, a blisko su vezani jedni s drugima. U najstrožem smislu, o Galikanskom obredu znamo najviše iz načina kako se rabio u Galiji (drevnoj Francuskoj). Njene varijante pronalazimo u Španjolskoj, Britaniji, Italiji i drugim zemljama. Opće prihvaćeno stajalište jest da je galikanska liturgijska porodica potekla na Istoku, i to vjerojatno na području Antiohije, te se nakon što je prihvaćena na području Milana tijekom četvrtog stoljeća, dalje širila po Zapadu. Milano je u to vrijeme bio metropolitansko središte sjeverne Italije i drugi grad po važnosti na Zapadu.

Otprilike od osmog stoljeća nadalje, lokalni Rimski obred se širio diljem Zapada, zamjenjujući pritom galikanske liturgije, no u samom procesu bio je modificiran. Postoje još dva mjesta u Zapadnoj Europi gdje je stara galikanska liturgija još u uporabi. Prvo je grad Toledo u Španjolskoj, tzv. „Mozarapski obred“. Riječ „Mozarapski“ odnosi se na mozarape, kršćanske Arape, i strogo govoreći, trebao bi se rabiti samo na one dijelove Španjolske koji su potpali pod vladavinu Maura nakon 711. U svom današnjem obliku, predstavlja zadnji ostatak starog Španjolskog obreda. Od jedanaestog stoljeća Mozarapski obred je sve više i više potiskivan od strane Rimskog, da se činilo kako će u potpunosti iščeznuti. 1500. g. kardinal Ximenez, kardinal nadbiskup Toleda koji je umro 1517., revidirao je svoje liturgijske knjige, i osnovao kapitule u Toledu, Salamanci i Valladolidu kako bi očuvao uporabu ovog obreda, no sve donedavno slavio se samo u kapeli Corpus Christi katedrale u Toledu, koju je osnovao kardinal, no s elementima Rimskog obreda, i to posebno rimskog oblika riječi Posvećenja. Mozarapski obred se sada može služiti uz dozvolu i u drugim dijelovima Španjolske, no nažalost, samo u drastično revidiranoj varijanti koja uključuje načela reformi nakon Drugog vatikanskog sabora.

Grad Milano također ima svoj vlastiti obred, koji se obično zove „Ambrozijanski obred“, iako ne postoje dokazi da je sv. Ambrozije napravio nešto više od komponiranja riječi nekolicine himana koji se rabe u obredu, koji je mnogo više romaniziran od onog u Toledu, te uključuje cijeli Rimski kanon. Milanski puk u nekoliko je navrata čak i podigao oružje kako bi spriječio nametanje Rimskog obreda. Znatno je modificiran nakon 1970., kako bi što više bio u skladu s novom Misom pape Pavla VI.

PODRIJETLO RIMSKOG OBREDA I NJEGOVIH LITURGIJSKIH KNJIGA

Do otprilike sredine četvrtog stoljeća sigurno su postojale neke liturgijske knjige. Ne može se ustvrditi kada je išta prije toga bilo napisano. Čini se kako su prvi pismeno zabilježeni dijelovi liturgije bili „diptisi“. Riječ „diptih“ potiče od grčkog izraza za „dvaput preklopljeno“. Diptih se sastoji od dvije pločice (izvorno prekrivene voskom) koje su povezane šarkama i sklopljene poput knjige. Na jednoj ploči su se nalazila imena živih osoba a koje su se izgovarale molitve, a na drugoj imena pokojnih. Ova imena čitao je đakon na predviđenom mjestu u liturgiji. Na Istoku su se rabile kroz veći dio srednjeg vijeka. Tada su se ovakva čitanja skupila u knjigu. Stari običaj čitanja iz Biblije sve dok biskup ne bi dao znak za prestanak ustupio je mjesto osmišljenijem planu čitanja točno određenog dijela na svakoj liturgiji. U Biblije su dodavane zabilješke na marginama koje pokazuju takvo što. Tada je osmišljen indeks koji bi davao prve i zadnje riječi teksta koji se imao čitati. Osim Svetog pisma, čitale su se i druge knjige (životi svetaca, te homilije u Božanskom časoslovu); cjelovit indeks koji daje upute za čitanja jest „pratilac knjiga“ – comes, liber comitis, ili comicus. Naposljetku, radi jednostavnosti, cijeli tekstovi su ispisani prema potrebama, i tako se došlo do (liturgijskog) Evanđelistara (evangelarium), Epistolara (epistolarium), i naposljetku do kompletnog Lekcionara (lectionarium). Smatra se da je sv. Jeronim (324-420.) papa povjerio posao odbiranja Poslanica i Evanđelja za svaku nedjelju liturgijske godine, koje se otada do danas rabe u tradicionalnom Rimskom misalu. U međuvremenu su zapisane i molitve koje ima izgovarat celebrant, kao i đakon.

Ovdje moramo naznačiti važnu razliku između starijeg uređenja i onoga kakvog danas imamo na Zapadu. Naše sadašnje knjige su uređene prema službi u kojoj se koriste; stoga Misal sadrži sve što zahtijeva sveta Misa, Brevijar sadrži cijeli Božanski časoslov, i tako dalje. Stariji sustav, koji je još u uporabi na Istoku, ne uzima u obzir pojedinu službu Božju, već osobu koja koristi knjigu. Jedna knjiga je sadržavala sve što je neki biskup ili svećenik govorio u bilo kojoj službi, đakon je imao svoju knjigu, kor svoju, itd. Biskupova knjiga, iz koje svećenik također uzima ono što mu treba, bila je Sakramentar (Sacramentarium ili liber sacramentorum). Sadržavala je samo celebrantove dijelove iz Euharistijske liturgije – molitve poput Kanona, Zbornih molitava i Predslovlja, ali ne i Poslanice i Evanđelja, ili pjevane dijelove poput Graduala. Također, sadržavala je dijelove namijenjene biskupima u mnogim službama poput ređenja, krštenja, blagoslova ili egzorcizama, ukratko – sve svećeničke funkcije. I đakon je imao svoju knjigu, diakonikon, no kako je u Rimu njegova funkcija bila reducirana na pjevanje Evanđelja, ova knjiga je bila ograničena na Istočne liturgije. Tek je kasnije kor dobio Psalme i pripjeve uređene i složene u liber antiphonarius ili gradualis, liber responsalis i psalterium; a naknadno i hymnarium, liber sequentialis, troponarius, i tako dalje, a svi su oni u ranom srednjem vijeku dolazili u različitim varijantama.

KANON MISE DATIRA IZ ČETVRTOG STOLJEĆA

Krajem četvrtog stoljeća, sv. Ambrozije Milanski u svojoj zbirci naputaka za novokrštene pod nazivom De Sacramentis, citira središnji dio Kanona, koji je u svojoj srži identičan, no donekle kraći od pripadajućih molitava tradicionalnog Rimskog kanona. Ovo nesumnjivo dokazuje kako je jezgra našeg tradicionalnog Kanona, od Quam oblationem (molitve prije Posvećenja), uključujući i žrtvene molitve nakon Posvećenja, u uporabi krajem četvrtog stoljeća.

Najstariji Rimski sakramentari predstavljaju prve cjelovite izvore za Rimski obred. Napisani su na latinskom jeziku, koji je postupno zamijenio grčki kao jezik rimske liturgije. Mišljenja stručnjaka se razilaze oko točnog određivanja vremena kada je taj prijelaz dovršen, davajući pritom razdoblja od druge polovice trećeg stoljeća sve do kraja četvrtog. Vjerojatno su tijekom tog relativno dugačkog prijelaznog razdoblja simultano korištena oba jezika. Duh latinskog jezika je zasigurno utjecao na etos Rimskog obreda. Latinski je po svojoj naravi sažet i jednostavan, posebno u usporedbi s retoričkim obiljem grčkog jezika. Dakle, sasvim je prirodna težnja latinskog da skrati prekomjerne fraze, te su stoga sažetost i jednostavnost uočljive značajke Rimske mise.

Od tih Sakramentara, tri se ističu kao najstarija, najcjelovitija, u svakom slučaju najvažnija. To su tzv. Leonov, Gelazijev i Grgurov sakramentar, koji su nazive dobili prema trojici papa: sv. Lavu (Leonu) (440-461.), Gelaziju (492-496.) i sv. Grguru Velikom (590-604.). Ovi nazivi sugeriraju autorstvo koje se ne može potkrijepiti dokazima čak ni u slučaju sv. Grgura. Nema dokaza da je papa Gelazije ičime doprinio sakramentaru koji se njemu pripisuje; sv. Lav je možda sastavio neke od molitava u Leonovom sakramentaru, no to nije sasvim sigurno; ali Gregurov sakramentar gotovo sigurno sadrži neke materijale koje je sastavio sv. Grgur. Leonov sakramentar, odnosno Sacramentarium Leonianum, najstariji od ova tri, nalazi se u rukopisu iz sedmog stoljeća koji se čuva u kapitulskoj knjižnici u Veroni. Sakramentaru su prethodili tzv. Libelli Missarum. To su bile knjižice koje su sadržavale obrasce za dijelove Mise namijenjene crkvama pojedinih biskupija ili mjesnim crkvama, ali ne i Kanon, koji je bio unaprijed određen, čitanja ili pjevane dijelove. Predstavljali su posrednika između improviziranih celebracija i ustaljenih obrazaca iz Sakramentara. Ne postoje sačuvani primjerci, no o sigurnosti njihovog postojanja saznajemo preko literarnih referenci a prije svega preko Leoninskog sakramentara, koji se sastoji od zbirke Libella. Nažalost, ta zbirka nije potpuna, te joj nedostaju Red i Kanon mise, no sadrži misne proprije, koji se još mogu pronaći u Rimskom misalu.

Gelazijev sakramentar predstavlja najstariju knjigu Rimske mise u pravom smislu tog izraza. Potpuniji je od Leonovskog, i ima svetkovine raspoređene prema crkvenoj godini. Također, sadrži i Kanon, kao i nekoliko zazivnih Misa. Najstariji sačuvani rukopisi datiraju iz osmog stoljeća i sadrže ponešto galikanskog materijala.

REFORMA SV. GRGURA VELIKOG

Sv. Grgur je 590. postao papa, a vladao je do 604. Njegova dostignuća tijekom tih četrnaest godina gotovo da prkose vjerodostojnosti. Među mnogim važnim reformama koje je poduzeo ističe se ona liturgijska. Njegov pontifikat označava epohu u povijesti Rimske mise, koju je u svakoj važnijoj značajci sačuvao u stanju kakvo nam je i danas poznato. Sakupio je Gelazijev sakramentar u jednu knjigu, izostavljajući pritom mnogo, ali i mijenjajući vrlo malo. Ono što danas zovemo Gregorijanskim sakramentarom ne može se pripisati isključivo papi jer, osim ostalih dokaza, sadrži Misu za njegov blagdan, no zasigurno je temeljen na njegovoj liturgijskoj reformi, te uključuje neke materijale koje je vlastoručno sastavio.

Glavna misao reforme sv. Grgura bila je vjernost tradiciji koja mu je predana. (Korijen latinske riječi traditio znači predati ili proslijediti) Njegova reforma prvenstveno se sastojala od pojednostavljenja i bolje rasporedbe postojećeg obreda – redukcija promjenjivih molitava svake Mise na tri (Zborna, Tajna i Popričesna), kao i redukcija varijacija koje se zbivaju u to vrijeme unutar Kanona, Predslovlja i dodatnih oblika za Communicantes te Hanc igitur. Ove varijacije se još mogu pronaći u nekoliko prigoda, poput Božića i Uskrsa. Njegovo najvažnije djelo svakako je definitivno uređenje Rimskog kanona. I lekcionar je dobio konačan oblik, no naknadno je ipak doživio znatne promjene. Red Mise kakvoga nalazimo u Misalu sv. Pija V. iz 1570., osim neznatnih dodataka i proširenja, vrlo se blisko podudara s Redom mise kakvoga je ustanovio sv. Grgur. Ovom papi u velikoj mjeri dugujemo i kodificiranje veličanstvenog napjeva koji nosi njegovo ime.

ISTOČNI I GALIKANSKI DODACI RIMSKOM OBREDU

Rimska misa kako ju je reformirao sv. Grgur s vremenom se proširila i postala dominantna ne samo u Italiji, već i preko Alpa. Prestiž Rimske Crkve, trijezna narav njene liturgije, činjenica kako se u Rimu nalaze grobovi Princa apostola, i mnogih drugih mučenika, zajedno su dali Rimskoj liturgiji karakterističan etos autentičnosti i autoriteta. Usto, odsutnost velikih nadbiskupijskih sjedišta u Europi, s iznimkom Toleda i Španjolske, te nemirna narav tog doba, pogodovali su ovoj munjevitoj ekspanziji. No, tijekom ove ekspanzije Rimska liturgija je usvajala značajke lokalnih, bolje rečeno galikanskih tradicija, koje su se razvile iz ranijeg perioda, te iz afiniteta prema istočnjačkim oblicima. Neke od tih galikanskih značajki će s vremenom naći svoje mjesto u Rimu, te će i same biti uklopljene u Rimsku misu.

Sakramentar koji nosi ime sv. Grgura predstavlja termin koji se rabi za porodicu sakramentara koji su se pojavili nakon njegovog pontifikata. Najvažniji od Gregorijanskih sakramentara svakako je onaj koji je poznat pod nazivom Adrianum. Poslao ga je papa Hadrijan I. (722-795.) Karlu Velikom na njegov zahtjev 785. ili 786. Karlo Veliki je tražio knjigu Rimske mise jer je želio standardizirati liturgiju u svom carstvu na način kako se služila u Rimu. U ovom zadatku mu je pomogao engleski monah Alkuin, koji je nadomjestio manjke iz Rimskog sakramentara dodavši mu materijale iz Gelazijevskih sakramentara koji su se rabili diljem Galije, a u sebi su sadržavali galikanske materijale. Alkuinov sakramentar miješanih obreda naposljetku je pronašao put do Rima, te je materijal iz njega završio i u Rimskom sakramentaru. Upravo je iz ovog galikaniziranog Rimskog sakramentara naposljetku sastavljena konačna verzija Rimskog misala. Do jedanaestog, ili najkasnije do dvanaestog stoljeća, ovaj galikanizirani Rimski obred je potisnuo sve čiste Galikanske obrede na Zapadu, s iznimkom opstanka Mozarapskog obreda u Toledu i romanizirane verzije Ambrozijanskog obreda u Milanu. Načelo da „obred slijedi patrijarhat“ konačno je prevladalo na Zapadu kao i na Istoku.

Dodaci Rimskom obredu, od kojih su neki potekli u Jeruzalemu i njegovoj okolici, kao i Galikanski obredi, ili baš putem Galikanskih obreda, oblikovali su njegove složenije, ukrašenije i simboličke dijelove. Čisti Rimski obred je bio krajnje jednostavan, strog i jasan; ništa se u njemu nije činilo ako za time nije bilo nekog praktičnog razloga. Njegove molitve su bile kratke i uzvišene, no gotovo priproste u usporedbi s bogatom retorikom Istoka. U našem Misalu iz ne-rimskih izvora imamo velik dio obreda Svetog tjedna, te toliko raskošne, ukrašene i simbolikom bogate procesije i blagoslove poput onih i Svijećnice ili Cvijetnice. Otac Adrian Fortescue piše: „Ako bi se netko osmjelio u kritiziranju ovih dodataka s čisto estetskog gledišta, tada bi mogao reći da su pretjerano vesele. Stari Rimski obred, unatoč svome dostojanstvu i arhaičnoj jednostavnosti, imao je hendikep – bio je dosadan. Istočni i Galikanski obredi su odviše bogato ukrašeni, i za naš mentalitet, traju predugo. Nekolicina ne-rimskih elemenata u našoj Misi ne oduzima joj ništa od njezina dostojanstva, a ipak daju dovoljno raznolikosti i pomalo stidljivih osjećaja, te ju tako čine prekrasnom.

SVETO NASLIJEĐE NAKON ŠESTOG STOLJEĆA

Sada dolazimo do ranog srednjeg vijeka. Od ovog razdoblja pa nadalje malo s toga može zabilježiti vezano uz narav promjene u samom Redu mise, koja je prešla u sveto i nepovredivo naslijeđe – njezini izvori su pomalo pali u zaborav. Raširilo se popularno vjerovanje kako je predana od apostola u nepromijenjenom obliku, ili kako je napisana od samog sv. Petra. O. Fortescue razmatra kako je pontifikat sv. Grgura Velikog označio posebnu epohu u povijesti Mise, te nam je ostavio liturgiju čiju bit smo zadržali do danas. Napisao je: „Nadalje, učvrstila se predaja kako je sv. Grgur posljednji mijenjao najbitnije dijelove Mise, točnije Kanon. Benedikt XIV (1740-1758.) kaže: Nijedan papa nije ništa dodavao ni mijenjao Kanonu još od sv. Grgura.“ Je li ova tvrdnja sasvim istinita ili ne, nije toliko važno, a čak i ako se naknadno ušuljalo nekoliko vrlo sitnih dodataka, možda pokoji Amen, ono što je zbilja važno je to da u Rimskoj Crkvi postoji tradicija dulja od tisuću godina, da Kanon ne treba mijenjati. Kardinal Gasquet kaže: „Ova činjenica, da je ostao nepromijenjen tijekom trinaest stoljeća, ostaje najrječitijim svjedokom poštovanja koje je oduvijek uživao, kao i obzira koji se osjećao prilikom diranja toliko svetog naslijeđa, koje nam je dano iz nepoznate starine.“

Premda se obred Mise nastavio razvijati i nakon vremena sv. Grgura, o. Fortescue tumači: „Sve kasnije preinake su umetnute u stare aranžmane, dok se u najvažnije dijelove nije diralo. Ugrubo govoreći, sve od vremena sv. Grgura imamo tekst Mise, njen slijed i raspored, kao dio svete tradicije koju se nitko nije usudio dirnuti, osim u nevažnim detaljima.“

Što se tiče kasnijih dodataka: „Molitve koje se izgovaraju u podnožju oltara u njihovom sadašnjem obliku predstavljaju najkasniji dodatak. Razvile su se iz srednjovjekovnih privatnih priprema za, i nisu bile službeno određene u svom sadašnjem stanju prije Misala sv. Pija V.“ Ipak, bile su u širokoj uporabi daleko prije reformacije, te ih nalazimo u prvom tiskanom izdanju Rimskog misala iz 1474.

Gloria je uvedena postupno, ispočetka se pjevala samo za svetkovine na pontifikalnim Misama. Vjerojatno je galikanskog podrijetla. Vjerovanje je došlo do Rima u jedanaestom stoljeću. Molitve iz Ofertorija i Lavabo su došle preko Alpa negdje prije četrnaestog stoljeća. Placeat, Blagoslov i Posljednje Evanđelje postupno su uvedeni u srednjem vijeku.

Sve te molitve imaju gotovo neprekidnu liturgijsku uporabu koja se protezala stoljećima prije njihovog službenog uključivanja u Rimski obred. Molitvi Suscipe sancte Pater se može pronaći još u molitveniku Karla Ćelavog (875-877.)

Molitve koje su ušle u Rimski misal nakon vremena sv. Grgura Velikog su bile među prvima koje su ukinuli protestantski reformatori. To je uključivalo molitve u podnožju oltara; Judica me, sa svojom referencom na svećenika koji pristupa k Božjem žrtveniku, te Confiteor sa svojim molbama za zagovor Gospi i svecima, koji je za protestante bio posebno neprihvatljiv. Molitve iz Ofertorija sa svojom izričito naglašenom žrtvenom terminologijom, kao i Placeat tibi koja dolazi nakon Pričesti, bile su potpuno nespojive s protestantskom teologijom.

Činjenica kako su ove molitve bile nespojive s protestantskim krivovjerjem ne trebaju nikoga čuditi, jer je jedan od razloga zbog kojih su pod vodstvom Duha Svetoga tako lako prihvaćene od Crkve, zasigurno bila izuzetna jasnoća njihovog doktrinarnog sadržaja. Ova sklonost obreda da što jasnije izražava svoj sadržaj je u savršenom skladu s načelom lex orandi, lex credendi („zakon molitve je zakon vjere“). Ovo načelo je vrlo jasno razjasnio Dom Fernand Cabrol, O.S.B., u uvodu njegovog izdanja Dnevnog misala: „Papa iz petog stoljeća je u razdoblju poznate kontroverze, izgovorio slijedeće riječi koje se sve od tada drže kao teološki aksiom: Legem credendi lex statuat supplicandi (“Neka pravilo moljenja odredi pravilo vjerovanja“) – drugim riječima, liturgija Crkve je sigurna smjernica za njezin nauk.

Crkva iznad svega ostalog cijeni cjelovitost vjere, čija je skrbnica: ona stoga ne može dozvoliti da njezine službene molitve, kao i bogoslužje, budu u proturječju s njezinim naukom. Zato je uvijek budno i s najvećom pažnjom skrbila nad svojim liturgijskim obrascima, ispravljajući ili odbacujući sve ono što se na bilo koji način čini okaljanim zabludama.

Liturgijske knjige su stoga, autentičan izraz katoličke vjere, i kao takve su izvor iz kojega teolozi mogu uz potpunu sigurnost, crpiti svoje argumente u službi obrane vjere. Liturgija drži važnu poziciju među loci theologici (teološkim izvorima), a s obzirom na to, njen glavni predstavnik je upravo Misal. Potonji dakako nije priručnik dogmatske teologije, jer mu je primarna svrha klanjanje Bogu, a ne bavljenje kontroverznim pitanjima. Unatoč tome, sasvim je istinita tvrdnja kako u Misalu nalazimo veličanstvenu sintezu kršćanskog nauka – Presvetu Euharistiju, Žrtvu, molitvu kršćanskog bogoslužja, Utjelovljenje, i Otkupljenja; ustvari, u njemu sve dogme vjere nalaze svoj izričaj.

U autoritativnom izlaganju kršćanskog nauka koje je uredio kanonik George Smith jasno se kaže da: „Kroz cjelokupnu povijest razvoja sakramentalne liturgije, uvijek se iskazivala sklonost prema rastu – dodacima, uvećanju, i trudu kako bi se došlo do punijeg, savršenijeg i što jasnije naglašenog simbolizma.“

PROTESTANTSKI RASKID S LITURGIJSKOM TRADICIJOM

Razborita i nepromjenjiva praksa Crkve Zapada po prvi put je narušena od strane protestantskih reformatora u šesnaestom stoljeću. Oni su načinili raskid s tradicijom Crkve samom činjenicom pokretanja drastične reforme liturgijskih obreda, a isti bi slučaj bio sve i da su njihove reformirane liturgije bile pravovjerne. Narav njihovih krivovjerja nije bila toliko očigledna iz sadržaja njihovih obreda, već u onome što su izbacili iz tradicionalnih knjiga. Katolički biskupi iz Westminsterske provincije su 1898. izdali vrlo oštru osudu liturgijske revolucije koju su poduzeli engleski reformatori, revolucije koja je bila u radikalnoj suprotnosti s načelom koje je iskazao kanonik Smith. Snažno su se suprotstavili anglikancima, koji su tvrdili kako su njihove službe smjerale jednostavnosti i povratku na primitivnu uporabu. Katolički biskupi zanijekali su pravo nacionalnim ili mjesnim crkvama pravo osmišljavanja vlastitih obreda. „Ne bismo smjeli izostaviti niti mijenjati ništa u ovim obrascima koje nam je pradavna tradicija ostavila u naslijeđe. Jer, takva uporaba od davnina, bez obzira na to jesu li u nju tijekom tolikih godina ugrađeni prekomjerni dodaci, prema sudu onih koji vjeruju u vidljivu Crkvu pod Božanskom zaštitom, mora zadržati sve ono nužno, tako da bi se čvrstim prianjanjem uz obrede koji su nam predani vazda osjećamo sigurnima; nasuprot tome, ukoliko izostavljamo ili mijenjamo štogod na vlastitu ruku, dovodimo se u opasnost da odbacimo neki od naročito bitnih elemenata. Upravo se ovom razboritom metodom oduvijek služila Katolička Crkva… Valja priznati kako je u ranijim vremenima mjesnim crkvama bilo dopušteno dodavanje novih molitava ili obreda… No, za pretpostavku da im je bilo dozvoljeno uklanjanje molitava ili obreda koji su se dotada koristili, ili čak vrlo drastično preoblikovanje postojećih obreda, nema baš nikakve povijesne utemeljenosti, te nam se zato doima potpuno nevjerojatnom. Stoga se Cranmer, poduzimajući takav čin bez presedana, prema našem mišljenju, ponio na nezamislivo nepromišljen način.

RAZVITAK TIHE MISE

Evolucija onoga što danas zovemo Tihom misom predstavlja najvažniju preinaku koju spominje o. Fortescue. Jednostavnost Tihe mise mogla bi odavati dojam kako ona predstavlja primitivni oblik. No, takvo što bi bilo daleko od istine. Ona je ustvari relativno kasni oblik skraćivanja. Sve što je prethodno napisano o Rimskoj misi odnosilo se na ono što nam je poznato kao Svečana misa. Od samog početka čitamo o liturgiji koja se slavila s đakonom i poslužiteljima u prisutnosti puka koji je pjevao svoj dio. Sve do srednjeg vijeka, Misa se nije služila više od jednom dnevno. Misu je služio biskup ili stariji svećenik, a drugi pripadnici klera su primali Pričest ili koncelebrirali. Ovakvom praksom se još služe u istočnim Crkvama, gdje ne postoji inačica naše Tihe mise, i gdje se još drže izvorne prakse samo jednog oltara u svakoj crkvi. Do ranog srednjeg vijeka, na Zapadu je svaki svećenik sam služio Misu bar jednom dnevno, što je imalo dalekosežne posljedice, ne samo na liturgiju, već i na arhitekturu, a čak i na Kanonsko pravo.

Ova promjena dogodila se iz teoloških razloga. Svaka Misa kao pomirbena žrtva ima određenu vrijednost pred Bogom; te su stoga dvije Mise dvostruko vrijednije od jedne. Tako se razvio običaj prikazivanja svake Mise na određenu nakanu, kao i prihvaćanje pripadajuće naknade. Ovo se posebno odnosilo na rekvijemske Mise. Pobožni katolici bi na vlastitu inicijativu davali naknade za Mise koje će se služiti na spas njihovih duša, te bi obdarivali samostanske zaklade u ovu svrhu. U kasnijem srednjem vijeku, uspostavljeni su kantoriji s posebnom namjenom prikazivanja rekvijema za određenu osobu, a bila je i sasvim uobičajena praksa da svi cehovi prikazuju Mise za svoje preminule članove. Do devetog stoljeća, umnožavanje Misa je otišlo toliko daleko da su mnogi svećenici služili Mise nekoliko puta dnevno. (U trinaesto stoljeću su poduzete mjere kako bi se ublažilo pretjerano množenje Misa, te je veći broj sinoda zabranio svećenicima da slave Misu više od jedanput dnevno, uz iznimku nedjelja, svetkovina i u slučaju nužde.)

Umnožavanje Misa dovelo je do građenja mnogih oltara u istim crkvama, kao i u samostanima, gdje bi mnogi svećenici slavili Misu u isto vrijeme na različitim oltarima. Do devetog stoljeća je od svakog većeg samostana traženo da prikazuje stotine ili čak tisuće Misa svake godine. Svi ovi čimbenici doveli su do skraćene službe koju zovemo „Tiha misa“, a upravo je ta Tiha misa uzrokovala sastavljanje Misala u onom obliku kakav nam je i danas poznat.

Kao što smo vidjeli, u ranijim razdobljima, knjige su bile podešene za određene ljude koji su se njima služili. Svećenikova knjiga je bila sakramentar, koji je sadržavao njegove dijelove Mise, i ostale službe. Nije morao imati čitanja ili antifone u svojoj knjizi, jer ih nije izgovarao. No, u privatnim slavljima sam je govorio te dijelove, zamijenivši odsutne poslužitelje i kor. Stoga je bilo nužno da se slože knjige koje će sadržavati i te dijelove, pa je taj proces otpočeo već u šestom stojeću u sakramentarima koji pokazuju početak ovog razvitka. Do devetog stoljeća u svetačke Mise su često uključivane Poslanica, Evanđelje i dijelovi za kor. U desetom stoljeću vidimo prve pokušaje sabiranja onoga što je poznato pod nazivom „Savršeni (plenarni) misal“, Missale plenarium, koji je sadržavao tekst cijele Mise.

Nužnost sveobuhvatnog Plenarnog misala je dobila na važnosti za pontifikata Inocenta III., kada se pokazala potreba za knjigom kojom će se moći služiti članovi Rimske kurije, koji su radi naravi svojih dužnosti morali putovati često, i to na daleke destinacije. Sastavljen je pod nazivom Missale Secundum Consuetudinem Romanae Curiae, i kao takav se posvuda proširio, što je predstavljalo konačan trijumf Rimskog obreda. Nemalu zaslugu pritom je odigralo njegovo usvajanje od strane novoosnovanog Franjevačkog reda, čiji su ga pripadnici nosili svugdje sa sobom tijekom njihovog munjevitog rasta, a naposljetku i u Novi svijet. Od trinaestog stoljeća nadalje, više nema ni glasa o sakramentarima.

Tiha misa je tada utjecala na Svečanu misu. Izvorno je slavitelj govorio ili pjevao svoje dijelove, a slušao ostale, kao što su čitanja, Gradual itd. Kasnije, kako se naviknuo govoriti i ostale dijelove pod Tihom misom – u kojoj je morao preuzeti ulogu poslužitelja, a tako i kora – počeo ih je govoriti i na Svečanoj misi.

Tako smo dobili naš današnji aranžman gdje slavitelj pri oltaru potiho govori sve što pjevaju poslužitelji i kor.

SREDNJOVJEKOVNE UPORABE

Iako smo se dotakli trijumfa Rimskog obreda, ni on nije slavljen sasvim ujednačeno. Tijekom srednjeg vijeka došlo je do bujanja lokalnih varijanti, poput „Sarumskog obreda“ u Engleskoj. Postojale su brojne varijante, i to ne samo od zemlje do zemlje, već i od biskupije do biskupije. Proučavanje srednjovjekovnih Misala nam pokazuje kako je praktički svaka katedrala imala svoje vlastite liturgijske prakse, kao što je to bio slučaj i kod crkvenih redova, poput dominikanaca, karmelićana i kartuzijanaca. Ovo su bile samo puke varijante Rimskog obreda, te se ne smiju miješati s Mozarapskim ili Ambrozijanskim liturgijama, koje možemo smatrati zasebnim obredima. O. Fortescue to ovako razjašnjava: „U svim ključnim aspektima koji su bili od neke važnosti, Sarumski (kao i svi ostali srednjovjekovni obredi) je zapravo bio Rimski obred, onaj koji još uvijek koristimo. Ne samo da su cijeli redoslijed i uređenje bili jednaki, već su i sve najvažnije molitve bile istovjetne. Najbitniji element, Rimski kanon, bio je jednak našem od riječi do riječi. Nijedan srednjovjekovni biskup nije se usudio dirnuti u svetu Euharistijsku molitvu.“

VAŽNOST TISKANJA

Jedini važniji razvoj u povijesti Rimskog misala između pontifikata Inocenta III. u trinaestom stoljeću, i publikacije Misala sv. Pija V. 1570., bilo je uvođenje tiskanog Misala. Širenje tiskarskih strojeva odigralo je izrazito važnu ulogu u liturgijskoj standardizaciji, kako Rimskog misala, tako i onog koji se rabio u Sarumskom obredu. Posljednji Sarumski misal otisnut u Engleskoj bio je izdan 1557, predzadnjoj godini vladavine Marije Tudor. Prvo tiskano izdanje Rimskog misala objavljeno je u Milanu 1474., i još se može proučiti u tamošnjoj Ambrozijanskoj knjižnici. Poznat je pod nazivom Missale Romanum Mediolani. Što se tiče Ordinarija, Kanona, te Proprija onog vremena, kao i mnogih drugih stvari, on je identičan onome koji je objavio sv. Pijo V. 1570.

Prije osnivanja tiskara diljem Europe u petnaestom stoljeću, svaki Misal, Sveto pismo, Pontifikal, Gradual, Antifonal ili Časoslov je bio pisan rukom s mnogo truda, vrlo često na predivan način, najčešće od strane marljivih redovnika. Svaki samostan posjedovao je scriptorium (pisarnicu). Iluminirani rukopisi ovih, najčešće nepoznatih redovnika sadrže neke od najvećih remek-djela u povijesti umjetnosti. Uništenje bezbrojnih primjeraka ovih neprocjenjivih blaga od strane protestantskih reformatora predstavlja zločin protiv civilizacije jednako koliko i protiv religije, što je mnogo manje poznato, no ne i manje gnusno od njihovog uništavanja ili vandaliziranja crkava, samostana i katedrala u kojima se slavila liturgija koja je u tim rukopisima predstavljena na tako veličanstven način. Ovo sveopće uništenje kulturne baštine naroda Engleske i Walesa koje su poduzeli reformatori rječito je procijenio profesor J. J. Scarisbrick u svojoj knjizi „Reformacija i engleski narod“: „Između 1536. i 1553. u Engleskoj se dogodilo uništenje i pljačka predivnih, svetih i nezamjenjivih predmeta u razmjeru kakav nije viđen prije, a ni poslije… Do svršetka, nestalo je na tisuće oltara, bezbrojni vitraji (oslikani prozori), nestali su kipovi i zidne slike, brojne knjižnice i korovi su razorene. Tisuće kaleža, ciborija, raspela i sličnih stvari su ili prodane ili osakaćene (polomljene, vjerojatno radi lakšeg prijevoza) i rastaljene, te je nebrojeno mnogo dragocjenog liturgijskog ruha pokidano ili zaplijenjeno.

REFORMA PAPE SV. PIJA V.

Misal sv. Pija V. je sastavljen i objavljen 1570. u poslušnosti Ocima Tridentskog sabora. Ovaj misal se koristi i danas gdje god se slavi Tradicionalna misa ili Rimski obred, koja se često naziva i Tridentinskom misom, umjesto Mise pape Pavla VI., koju je uveo u svom Misalu iz 1970. Papa Ivan Pavao II. je jasno izrazio svoju želju da se Tradicionalna misa omogući gdje god postoji iskrena želja za njom od strane vjernika.

Namjere Otaca Tridentskog koncila dobro je izrazio o. Fortescue: „Protestantski reformatori su opustošili i razorili staru liturgiju. Ona predstavlja posvemašnji izraz samih predodžbi (Stvarne prisutnosti, Euharistijske žrtve, itd.) koje su odbacili. I tako su je zamijenili novom zajedničkom službom koja izražava njihova načela, no dakako, čini potpuni raskid s povijesnom evolucijom liturgije. Tridentski sabor (1545-1563.) se suprotstavio potpunoj anarhiji ovih novih službi, te je želio da se Rimska misa svugdje slavi na jednak način. Lokalne srednjovjekovne varijante su dovoljno dugo trajale. Postale su vrlo šarolike i bujne; a njihova raznolikost izazivala je zbunjenost.“

Prvi prioritet Tridentskog koncila bio je kodificiranje katoličkog euharistijskog nauka. Ovo je učinjeno vrlo pomno i jasno u poticajnim izrazima. Proglašene su anateme nad svakime tko je odbacio ova učenja, a Oci su inzistirali da ono što naučavaju mora ostati nepromijenjeno do svršetka vremena: „I tako isti sveti sabor, predajući ono zdravo i iskreno učenje o tom časnom i božanskom sakramentu euharistije, o kojem je Katolička crkva poučena od samoga Gospodina našega Isusa Krista i njegovih apostola, a koje je ona, prosvijetljena od Duha Svetoga koji ju trajno upućuje u svaku istinu, zadržala, i koje će sačuvati do kraja vjekova, zabranjuje svim Kristovim vjernicima, kako se poslije ovoga ne bi o Presvetoj euharistiji usudili drugačije vjerovati, učiti ili propovijedati, osim (onako) kako je to ovim dekretom protumačeno i definirano.„

Na svojoj osamnaestoj sjednici, Sabor je imenovao komisiju koja će proučiti Misal, preispitati ga i obnoviti „prema običajima i obredima Svetih otaca“. O. Fortescue zaključuje kako su članovi Komisije koja je ustanovljena radi revizije Misala „svoj zadatak obavili izuzetno dobro“: Njihov cilj nije bio izrada novog Misala, već obnavljanje postojećeg „prema običajima i obredima Svetih otaca“, služeći se u tu svrhu najboljim rukopisima i mnogim drugim dokumentima. Posebno upućuje na liturgijski kontinuitet koji je važna značajka novog Misala.

Misal koji je promulgirao sv. Pijo V. nije puki osobni dekret Vrhovnog pontifa, već je to djelo Tridentskog sabora, premda je Sabor zaključen 4. prosinca 1563., prije nego što je komisija dovršila svoj zadatak. Stvar je prepuštena papi Piju IV., no on je preminuo prije svršetka posla, tako da je njegov nasljednik, sv. Pijo V. promulgirao Misal koji je posljedica Sabora, svojom bulom Quo primum tempore od 14. srpnja 1570. Zato jer je Misal djelo Tridentskog sabora, njegov službeni naziv jest Missale Romanum ex decreto sacrosancti Concilii Tridentini restitutum – „Rimski misal obnovljen prema dekretima svetog Tridentskog sabora.“ Po prvi puta u 1570 godina povijest Crkve dogodilo se da neki koncil ili papa koristi svoje legislativne ovlasti kako bi odredio i nametnuo cjelovit obred Mise.

TO NIJE NOVA MISA

Bilo bi nemoguće pretjerati u naglašavanju činjenice da sv. Pijo V. nije promulgirao novi Red mise! (Novus Ordo Missae) Sama zamisao sastavljanja novog Reda mise bila je potpuno strana cjelokupnom katoličkom etosu, bilo na Zapadu ili Istoku. Katolička tradicija zahtijeva da se čvrsto drži onoga što je predano, te da se sa posvemašnjom sumnjom gleda na bilo kakve novotarije. Kardinal Gasquet napominje kako bi svaki katolik morao osjećati osobitu ljubav prema onim svetim obredima koji su do njega došli preko svog autoriteta minulih stoljeća: „Svako neprimjereno baratanje takvim oblicima [obredima] mora nanositi duboku bol onima koji ih poznaju i rabe. Jer, oni im dolaze od Boga preko Krista i preko Crkve. No, ne bi gajili takvu privrženost da nisu prethodno posvećeni pobožnošću tolikih generacija koje su se molile istim riječima, te su u njima pronašli postojanost u radosti i utjehu u tuzi.“

Bit reforme sv. Pija V. bila je poput one sv. Grgura Velikog, poštivanje tradicije; nije bilo govora o „neprimjerenom baratanju“ onoga što im je predano. U pismu tjedniku „The Tablet“ od 24. srpnja 1971., otac David Knowles, najistaknutiji britanski katolički učenjak do smrti 1974., istaknuo je: „Misal iz 1570. uistinu je bio rezultat naputaka koje je dao Tridentski sabor, no on je istovremeno bio, što se tiče Ordinarija, Kanona, Proprija i mnogo toga drugog, replika Rimskog misala iz 1474., koji je prije njega pak, u svojoj biti ponovio cjelokupnu praksu Rimske crkve iz epohe Inocenta III. (1198-1216.), a koji je sam izveden iz uporabe Grgura Velikog (590-604.), kao i njegovih nasljednika iz sedmog stoljeća. Ukratko, Misal iz 1570. predstavljao je u svojoj biti, uporabu glavnih srednjovjekovne europske liturgije, koja je uključivala i Englesku, i sve njene obrede.“
Pišući 1912., otac Fortescue je sa zadovoljstvom mogao komentirati: „Još uvijek koristimo Misal Pija V. Kasnije revizije su od manje važnosti. Nesumnjivo je da u svakoj reformi netko može pronaći nešto što bi volio promijeniti. Ipak, svaka pravedna i razumna kritika priznat će kako je obnova Pija V. u cjelini bila nadasve zadovoljavajuća. Standard kojeg se držala komisija bio je drevnost. Uklonili su kasnije ukrasne značajke i to su nadoknadili jednostavnošću, no ipak bez uništavanja svih onih slikovitih elemenata koji su davali poetičnu ljepotu strogoj Rimskoj misi. Uklonili su mnoštvo dugačkih sekvenci koje su stalno pretrpavale Misu, reducirali su procesije i složene ceremonijale, no zadržali su odista bogate ceremonije, svijeće, pepeo, palme, te predivne obrede Svetog tjedna. Mi na Zapadu možemo biti uistinu presretni što imamo Rimski obred u obliku Misala Pija V.“

DREVNOST I LJEPOTA RIMSKOG MISALA

Drevnost Rimskog misala jest točka koju valja posebno naglasiti. Postoji stanovita predrasuda koju o. Fortescue opisuje kao „predrasudu koja umišlja kako sve što je istočnog podrijetla mora biti staro.“ Ovo je pogreška, jer ne postoji nijedna Istočna liturgija koja ima takvu dugačku povijest neprestane uporabe kakvu ima Rimska misa. Ovo posebno vrijedi za tradicionalni Rimski kanon. Dom Cabrol, O.S.B., „otac“ suvremenog liturgijskog pokreta [sredina 19./početak 20 st.], naglašava: „Kanon našeg Rimskog obreda, koji je u glavnim crtama sastavljen još u četvrtom stoljeću, predstavlja najstariji i najčasniji primjer svih Euharistijskih molitava koje se rabe i dan danas.“ O. Louis Bouyer, jedan od predvodnika liturgijskog pokreta Drugog vatikanskog sabora, također naglašava činjenicu kako je Rimski kanon stariji od bilo koje druge drevne Euharistijske molitve: „Rimski kanon, kakvog ga danas poznajemo, datira još od sv. Grgura Velikog. Niti na Istoku niti na Zapadu ne postoji nijedna Euharistijska molitva koja se i danas koristi, a da se može podičiti takvom drevnošću. Ako bi ga Rimska Crkva zabacila, to bi bio ekvivalent, ne samo u očima pravoslavaca, već i anglikanaca, kao i protestanata koji još donekle drže do smisla za tradiciju, tome da počne nijekati tvrdnju da ona predstavlja istinsku Katoličku Crkvu.“

Bilo bi vrlo teško pretjerati u naglašavanju važnosti tradicionalnog Rimskog misala s bilo koje točke gledišta. Dr. Antun Baumstark (1872-1948.), možda i ponajveći liturgijski učenjak ovog [20.] stoljeća, lijepo je to izrazio kada je napisao da svaki vjernik koji ima udjela u liturgiji „osjeća da se nalazi u onoj točci koja ga povezuje s onima prije njega, koji su od najranijih dana kršćanstva, prikazivali iste molitve i žrtvu s onima koji će u vremenima koja tek dolaze prikazivati iste molitve i istu žrtvu, čak i dugo nakon što se i posljednji djelići njegovih vlastitih smrtnih ostataka pretvore u prah.“

Oni koji razmatraju narav otajstva Mise će se zapitati kako je moguće da se ljudi usuđuju slaviti ga, kako se svećenik usuđuje izricati one riječi Posvete koje obnavljaju Kalvarijsku žrtvu, kako li se i najsvetiji laik usuđuje kročiti nogom u zgradu gdje se ona prikazuje. Terribilis est locus iste: hie domus Dei est, et porta coeli; et vocabitur aula Dei. („Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!“)
Sasvim je prirodno da Crkva, skrbnica ovih svetih otajstava, ta ista otajstva odijeva u najsvečanije i najljepše moguće obrede i ceremonije. Jednako je prirodno da knjiga koja sadrži ove obrede prisvoji za sebe ponešto od čuda i velikog poštovanja koje prizivaju sama sveta otajstva. Ovo poštovanje prema tradicionalnom Misalu dobro je izrazio Dom Cabrol: „Misal koji se izravno tiče Mise i Presvete Euharistije, koja je najvažnija među sakramentima, ima najveće pravo na naše poštovanje, zajedno s Pontifikalom i Obrednikom, jer su njih troje u ranoj Crkvi tvorili jedan svezak, kako smo vidjeli kada smo govorili o sakramentaru. Sama Crkva nas vlastitim činima uči poštovanju koje se treba iskazivati Misalu. Na Svečanoj misi, u svečanoj procesiji ga nosi đakon, kako bi iz njega čitao Evanđelje toga dana. Kadi ga kao znak poštovanja, te ga svećenik ljubi jer sadrži samu Božju Riječ.

U srednjem vijeku se obasipao svakojakim umjetničkim djelima. Bio je urešen s finim minijaturama, s najljepšim mogućim rukopisom i slovima, te je uvezivan između pločica bjelokosti, ili čak srebra i zlata, te je bio posut draguljima poput kakvog dragocjenog relikvijara.

Crkva je Misal kroz tijek prolazećih stoljeća vazda pažljivo čuvala, da se u nj ne potkrade bilo kakva zabluda ili pogreška. Ona predstavlja sažetak svih autentičnih učenja Crkve, otkriva istinski značaj otajstava koja se izvršavaju u svetoj Misi, kao i molitava kojima se Crkva služi.

Dom Cabrol također odaje počast neusporedivoj ljepoti Misala s književnog i estetskog gledišta. Naglašava kako se ovdje ne radi o „umjetnosti radi same umjetnosti“: „Poznato nam je da istina ne može opstati bez ljepote… Ljepota molitava sastoji se u istinitom i iskrenom izrazu dubokog čuvstva. Crkva nikada nije prezrela ovu ljepotu oblika koja proizlazi kao posljedica istine; velike katedrale koje je u proteklim vremenima obasipala svakojakim čudesnim umjetničkim djelima stoje kao svjedoci svega toga.“

Povijesna vrijednost Misala kao živuće poveznice s najranijim i formativnim korijenima kršćanske civilizacije u Europi predstavlja još jednu točku koju ističe Dom Cabrol: „Da su ovi dokazi o drevnosti puko pitanje arheologije, ne bismo ovdje mogli o njima govoriti opširnije, no oni imaju još jednu ogromnu vrijednost. Oni dokazuju trajnost Crkve i neprekidnost njenog nauka. Tradicija nam omogućava život, no zapadna Crkva nikad nije brkala vrijednost tradiciji s antikvarijanizmom; ona živi i raste s vremenom, te uvijek napreduje prema svome cilju; liturgija Misala sa svojim promjenama i razvojima kroz stoljeća stoji kao dokaz ovome, no ona također dokazuje da se Crkva ne odriče svoje prošlosti; ona posjeduje riznicu iz koje može iznositi novo i staro; u ovome leži tajna njene prilagodljivosti, koju prepoznaju čak i njezini neprijatelji. Premda usvaja određene reforme, nikada ne zaboravlja vlastitu prošlost, te brižljivo čuva svoje drevne relikvije.“

Ovdje je zapravo objašnjeno sve veće poštovanje prema liturgiji, kao i veliko liturgijsko oživljavanje kojem svjedočimo ovih dana. Ono što se može nazvati „arhaizmima“ Misala su zapravo izrazi vjere naših otaca, i stoga je naša dužnost da ih čuvamo kako bismo ih mogli predati našim nasljednicima.

U svojoj knjizi „Ovo je Misa“, Henri Daniel-Rops piše: „Stoga je u katekizmu Tridentskog koncila objavljeno kako se nijedan dio Misala ne smije smatrati uzaludnim ili suvišnim: niti o najmanjem od njegovih izraza se ne smije razmišljati kao o nedovoljnom ili nevažnom. Čak i najkraći od njegovih obrazaca, izrazi za koje ne treba više od nekoliko sekundi kako bi ih se izgovorilo, tvore sastavni dio cjeline u kojoj su prikupljeni i izloženi Božji darovi, Kristova žrtva, te milost koja nam je dodijeljena. Ova cjelokupna predodžba ima na umu određenu vrstu duhovne simfonije u kojoj su sve teme izražene, razvijene i ujedinjene pod vodstvom jedne svrhe.“
Ljepotu, vrijednost, savršenstvo Rimske liturgije Mise, koja je toliko univerzalno prihvaćena i koja je predmet divljenja, o. Faber opisao je kao „najljepšu stvar s ove strane neba“. Nastavlja: „Proizašla je iz velikih umova Crkve, izdigla nas je sa zemlje i izvan nas samih, te nas je umotala u oblak otajstvene ljupkosti, i uzvišenosti liturgije koja nadilazi i onu anđeosku, pročistila nas je, a da toga nismo ni bili svjesni, i očarala nas je nebeskim šarmom, tako da se doima kao da naši osjeti prepoznaju pogled, sluh, okus i dodir onkraj onoga što nam zemlja može dati.“

REVIZIJE NAKON 1570.

Sve od reforme pape sv. Pija V. postojale su određene revizije, no sve do promjena koje su uslijedile nakon Drugog vatikanskog sabora, nikada nisu imale nekog velikog značaja. U nekim slučajevima je ono što danas zovemo reformom, zapravo bila skrb oko toga da se Misal vrati u oblik koji je kodificirao sv. Pijo V., pošto su se, većinom zbog nemara tiskara, počele pojavljivati devijacije. Ovo naročito vrijedi za „reforme“ pape Klementa VIII. koje je iznio u buli Cum sanctissimum od 7. srpnja 1604., i pape Urbana VIII. u buli Si quid est, od 2. rujna 1634. „Reforme“ ove dvojice papa su korištene kao presedani za reformu pape Pavla VI., no dovoljno je samo baciti pogled na bule ovih papa da se uvidi koliko je uistinu besmislena takva usporedba.

Sv. Pijo X. je načinio reviziju, i to ne samog teksta Mise, već gregorijanskih (cantus planus) notacija. Gradual iz 1906. sadrži nove, ili bolje rečeno obnovljene oblike napjeva koje pjeva celebrant, te su stoga i otisnute u Misalu.

Papa Pijo XII. je 1955. dozvolio reviziju rubrika, i to primarno onih koje se tiču kalendara. 1951. je obnovio Vazmeno bdijenje od jutra do večeri Svete subote, a 16. studenog 1955. odobrio je dekret Maxima redemptionis kojime je reformirao Obred svetog tjedna. Ove reforme su bile pozdravljene, te su bile visoko cijenjene od strane nekih tradicionalista koji se nesmiljeno protive reformi pape Pavla VI.

Papa Ivan XXIII. također je načinio opsežne reforme rubrika, koje su promulgirane 25. srpnja 1960., a stupile su na snagu 1. siječnja 1961. Još jednom, i te su se promjene prvenstveno odnosile na kalendar, te su uklopljene u Misal koji je izdan 1962. Jedina promjena na Ordinariju mise bila je ukidanje Confiteora prije pričešćivanja puka. U nijednoj prethodno navedenoj reformi nije načinjena nikakva značajna promjena na Ordinariju mise. Stoga je vrlo neznanstveno – čak i vrlo nepošteno – pokušavati pobijati kritike Nove mise od strane tradicionalista citirajući promjene koje su uveli prethodno navedeni pape.

No ipak, tradicija Istočne i Zapadne Crkve koja je bila neprekinuta preko 1600 godina, tj. da se Euharistijska liturgija nikada ne smije podvrgnuti radikalnim promjenama (reformama) – premda se može i dalje razvijati dodavanjem novih molitava i obreda – prekinuta je 1970., kada je izdan novosastavljeni Misal pape Pavla VI., odnosno Novi red Mise, koji je objavljen 1969.

NAŠE DREVNO LITURGIJSKO NASLIJEĐE

Što se tiče Tradicionalne mise Rimskog obreda, tj. „Tridentinske mise“, otac Fortescue zaključuje (1912): „Još od Tridentskog sabora povijest Mise ne predstavlja ništa više od sastavljanja i odobravanja novih Misa [ne misli se na nepromjenjive dijelove Mise, već proprije za nove svetkovine, tj. za novokanonizirane svece]. Raspored i svi temeljni dijelovi ostaju nepromijenjeni. Nitko nije ni pomišljao na diranje [mijenjanje] časne liturgije Rimske mise, osim što joj se dodaju novi propriji.“

U svojoj konačnoj procjeni Misala sv. Pija V. odvaguje pažljivo razmatranje: „Mnogi su dani kada slavimo Misu koja se molila stoljećima sve do dana Leonovskih i Gelazijanskih knjiga [7. i 8. st.]. A kada i dođu, nove Mise samo utječu na Proprije. Naš Kanon ostaje nedirnutim, kao i cijeli raspored Mise. Naš Misal je i dalje onaj sv. Pija V. Možemo biti veoma zahvalni što je Njegova Komisija imala toliko obzira u očuvanju i obnavljanju stare rimske tradicije. U svojoj srži, Misal Pija V. je Gregorijanski sakramentar; on je pak oblikovan prema Gelazijevoj knjizi, koja ovisi o Leonovskoj birci. Molitve našeg Kanona nalazimo u raspravi De Sacramentis [sv. Ambrozija, cca. 340-397.] iz IV. st. koja upućuje na njega. Stoga naša Misa potiče, bez bitnijih promjena, sve od doba kad se prva razvila iz najstarije liturgije. Još nosi snažan miris te liturgije, iz dana kada je rimski car vladao svijetom, te je mislio da može iskorijeniti Kristovu vjeru, kada su se naši oci sastajali prije zore kako bi pjevali hvalospjeve Kristu Bogu. Konačni ishod naše potrage je taj da, usprkos kasnijim promjenama, u čitavom kršćanstvu ne postoji drugi obred koji bi bio toliko častan poput našeg.“

Monsinjor Klaus Gamber, jedan od najvećih liturgičara ovoga stoljeća, postavlja u svojoj knjizi Reforma Rimske liturgije, vrlo relevantno pitanje koje se tiče motivacije onih „stručnjaka“ koji su osmislili drastičnu liturgijsku reformu iz 1970. – reformu koju sigurno nisu tako zamišljali biskupi koji su glasali za općenite smjernice Konstitucije o svetoj liturgiji (1963.) Drugog vatikanskog sabora.
Je li sve to uistinu učinjeno iz pastoralne zabrinutosti za duše vjernika, ili je umjesto toga predstavila radikalan raskid s tradicionalnim obredom, kako bi spriječila daljnju uporabu tradicionalnih liturgijskih tekstova, te na taj način učinila slavljenje „Tridentinske mise“ nemogućim – jer kao takva više ne odražava novi duh koji prožima Crkvu?

Bogu hvala, Tridentinska misa nije samo „najljepša stvar s ove strane neba“, već je ujedno i Misa koja ne umire. S mnogo više razloga od milanskih vjernika koji nisu dozvoljavali da Rimska misa zamijeni njihovu Ambrozijansku, vjernici privrženi Rimskom obredu su odbili napustiti Misu koja nosi snažan miris liturgije „iz dana kada je rimski car vladao svijetom, te je mislio da može iskorijeniti Kristovu vjeru, kada su se naši oci sastajali prije zore kako bi pjevali hvalospjeve Kristu Bogu.“ Njezina obnovljena uporaba se svakim danom koji prolazi sve više i više širi diljem svijeta, a svake godine redi se sve više i više mladih svećenika koji su odlučni slaviti Misu isključivo prema Misalu sv. Pija V, koja će sa sigurnošću biti Misa naše djece kao što je i bila Misa naših očeva.

ZBORNA MOLITVA NA BLAGDAN SV. PIJA V.

Bože, koji si se udostojao izabrati blaženog Pija velikog svećenika da potisne neprijatelje tvoje Crkve i obnovi bogoslužje, daj da nas brani njegova zaštita te tako prianjamo uz tvoje zapovijedi da se svladavši zasjede svih neprijatelja radujemo trajnom miru. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Tvome. Amen.