Globalne zajednice:

INSTITUT DOBROG PASTIRA

Institut Dobrog Pastira (franc. Institut du Bon Pasteur; I.B.P.) je družba apostolskog života papinskog prava. Osnovao ga je u Francuskoj o. Philippe Laguérie, bivši svećenik Svećeničkog bratstva sv. Pija X., zajedno s petoricom svećenika i jednim đakonom (također bivših članova FSSPX-a). Dekretom iz 8. rujna 2006. koji je potpisao D. kard. Castrillón Hoyos, tadašnji predsjednik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, Povjerenstvo je na pet godina, ‘ad experimendum’, potvrdilo konstitucije koje je promulgirao institut.

Sveta Stolica je potvrdila kako je u svim liturgijskim činima, Rimski obred sadržan u četirima liturgijskim knjigama iz 1962., tj. Rimskom misalu, Rimskom ritualu, Pontifikalu za ređenje svećenika i u časoslovu prema Rimskom brevijaru objavljenom iste godine, vlastito pravo instituta.

Prema statutima ustanove članovi se obvezuju na “punu vjernost nezabludivom Učiteljstvu Crkve”, ne izbjegavajući “ozbiljnu i konstruktivnu kritiku” tekstova i provedbe II. vatikanskog koncila, imajući u vidu govor pape Benedikta XVI. Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005., o ispravnom tumačenju II. vatikanskog u skladu s hermeneutikom kontinuiteta. Njeguju izvrsne odnose s vjerničkom zajednicom okupljenom oko tradicionalnog obreda u Zagrebu, pa njihovi svećenici često posjećuju Hrvatsku, a izrazili su želju i za pokretanjem apostolata u našoj domovini.

Institut danas broji preko 30 svećenika i još toliko sjemeništaraca. Djeluju u pet zemalja: Francuskoj, Italiji, Poljskoj, Kolumbiji i Brazilu.

institutdubonpasteur.org

seminairesaintvincent.fr

pastorbonus.pl

INSTITUT KRISTA KRALJA VRHOVNOG SVEĆENIKA

Institut Krista Kralja Velikog Svećenika (lat. Institutum Christi Regis Summi Sacerdotis; I.C.R.S.S.) je družba apostolskog života papinskog prava. I.C.R.S.S. je osnovan 1990. g., no njegovi počeci sežu još u početak šezdesetih godina proteklog stoljeća. 1964. je nekolicina francuskih svećenika pod geslom „Doctrina, fortitudo, pietas“ osnovala Opus sacerdotale kao udrugu za pomoć tradicionalno orijentiranom katoličkom svećenstvu u snalaženju nakon burnih koncilskih događanja. Kako vjerojatnost za kanonsko priznanje i za formaciju budućih svećenika nije bila velika, msgr. Gilles Wach je odlučio osnovati neovisnu ustanovu. Premda izvorno taj mladi francuski svećenik nije kanio osnivati novu ustanovu, no tijekom 1980-ih godina, dok je surađivao s kardinalom Oddijem u Rimu, te sa svećeničkim udruženjem iz Francuske, prilazilo mu je sve više i više mladića koji su željeli tradicionalnu katoličku svećeničku formaciju. Naposljetku je ipak odlučio pomoći im u njihovom zbližavanju i formaciji. Sukladno željama nekolicine rimskih kardinala, oblikovao je zamisao o osnivanju Instituta već 1988.

Pošto su u to vrijeme u Europi tradicijske zajednice nailazile na velike teškoće u svom djelovanju, te je osnivanje novog instituta bilo praktički nemoguće, o. Wach i o. Mora su se za pomoć obratili msgr. Cyriaque-Simeonu Obambi, biskupu Mouilea u Gabonu. Biskup Obamba je 1. rujna 1990. godine kanonski potvrdio Institut Krista Kralja Velikog Svećenika, a msgr. G. Wach je postao generalnim priorom nove ustanove.
Zajednica se kasnije preselila u Firentinsku nadbiskupiju gdje su uz pomoć A. kard. Mayera, OSB pronašli prikladan kompleks u drevnom dvorcu u Griciglianu, dijelu Pontassievea, koji je pripadao benediktincima iz Fontgombaulta. Uz odobrenje nadbiskupa Firence uspostavili su generalnu kuću i sjemenište sv. Filipa Nerija.

Ustanova je, ukratko, družba apostolskog života koja se ugleda na život svjetovnih kanonika. Sastavljena je od svećenika i kleričkih oblata, a svi zajedno su usmjereni “dostojnoj celebraciji svetih otajstava, naviještanju pune katoličke istine i pravom katoličkom načinu života.” Danas broje preko 60 svećenika, i 80 sjemeništaraca. Geslo Instituta je „Veritatem facientes in caritate“ – Istinovati u ljubavi. Poseban im je uzor sv. Franjo Saleški koji je istodobno bio pravi teolog i Doctor caritatis (naučitelj ljubavi).

Prepoznatljivi su po korskom ruhu nebesko plave boje. 1994. I.C.R.S.S. je stavljen pod patronat Begrješne, a 2006. ih je nadbiskup Firence, kardinal Antonelli obdario posebnim korskim ruhom. Sastoji se od rokete, mozzete, križa sv. Franje Saleškog na plavo-bijeloj vrpci, te bireta s plavim cofom.

Djeluju u Italiji, Francuskoj, Belgiji, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Irskoj, Engleskoj, Sjedinjenim Državama, te dakako, u Africi. Još od osnutka I.C.R.S.S. bilježi stalan rast, a pogotovo nakon motuproprija Summorum Pontificum iz 2007. Osim svećeničkog, imaju i žensku zajednicu Klanjateljica Kraljevskog Srca Isusa Krista Velikog Svećenika, te laičku zajednicu Presvetog srca.

institute-christ-king.org

SVEĆENIČKO BRATSTVO SV. PETRA

Svećeničko bratstvo svetog Petra (lat. Fraternitas Sacerdotalis Sancti Petri; F.S.S.P.) je družba apostolskog života papinskog prava, utemeljena 18. srpnja 1988 u švicarskoj opatiji Hauterive. FSSP je osnovalo 12 svećenika i dvadesetak sjemeništaraca, predvođenih ocem Josefom Bisigom. Prethodno su pripadali Svećeničkom bratstvu sv. Pija X (Fraternitas Sacerdotalis Sancti Pii X – FSSPX), koje su napustili nakon nedozvoljenog ređenja četvorice biskupa od strane msgr. Marcela Lefebvrea. Ubrzo nakon osnutka Bratstva sv. Petra, poštivajući želju kardinala Ratzingera, augsburški biskup Joseph Stimpfle dao je Bratstvu dom u Wigratzbadu, bavarskom marijanskom svetištu. U njemu se danas nalazi sjemenište Bratstva za europsko područje. Istog listopada pristigla je šačica svećenika i tridesetak sjemeništaraca kako bi krenuli “od nule”. Bratstvo trenutno ima preko 300 svećenika i preko 150 sjemeništaraca.

Svećeničko bratstvo sv. Petra je svećenička družba apostolskog života, odnosno zajednica rimokatoličkih svećenika koji ne polažu posebne zavjete, već djeluju zajedno u ostvarivanju općeg poslanja u svijetu. Poslanje Bratstva je dvostruko: prvo, formacija i posvećenje svećeničkog kadra za tradicionalnu liturgiju rimskog obreda, i drugo, pastoralni razmještaj svećenika u službi Crkve.

Bratstvo sv. Petra trenutno vodi dvije međunarodne kuće za formaciju: izvornu kuću u njemačkom Wigratzbadu (Augsburška biskupija), i drugu u američkom gradu Dentonu (savezna država Nebraska, biskupija Lincoln). Bratstvo je organiziralo svoju sjemeništarsku izobrazbu u skladu s crkvenim normama svećeničke formacije, uključujući pri tome i godinu intenzivnije duhovne priprave prije ulaska u ciklus filozofije i teologije. Njegujući uravnotežen život molitve, nauke, zajedničkog života i osobne stege, posebna pozornost se posvećuje njegovanju ljudske zrelosti, stjecanju duha Evanđelja u bliskom zajedništvu s Kristom. Duhovni život u kućama usredotočen je na misnu žrtvu. Posebna pozornost se posvećuje vjernom obdržavanju “liturgijskih i duhovnih tradicija”, sukladno uputama motuproprija „Ecclesia Dei adflicta“ pape Ivana Pavla II od 2. srpnja 1988, koji je u izvorištu osnutka samog Bratstva.

Jednom kada program formacije bude priveden kraju, svećenici Bratstva služe vjernicima – prema smjernicama njihovog biskupa, i skladno uvjetima konstitucije samog Bratstva – u raznim apostolatima u Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Italiji, SAD-u, Australiji, Kanadi, Velikoj Britaniji i Nigeriji. Diljem svijeta, svećenici Bratstva žive u malim zajednicama, i rade na širenju Evanđelja propovijedanjem, katehezom, izobrazbom mladih (škole, izviđačka društva), kao i organiziranjem hodočašća i seminara itd. S punim odobrenjem Svete Stolice i s dozvolom mjesnih biskupa, svećenici pružaju puninu sakramentalnog života vjernicima, putem liturgijskih knjiga iz 1962.

Uz F.S.S.P. je povezana i Bratovština svetog Petra, udruga vjernika laika koji se osjećaju povezanima s Bratstvom, te žele podupirati apostolat Petrova bratstva molitvom i žrtvom.

Svećeničko bratstvo sv. Petra među svojim brojnim članovima ima i jednog Hrvata, vlč. Antu (Anthonyja) Sumića, koji trenutno vodi FSSP-ovu personalnu župu u Aucklandu na Novom Zelandu. Osim nje, Bratstvo ima još 37 personalnih župa, od kojih se jedna nalazi u Rimu. Svećenici FSSP-a su u više navrata slavili svete Mise u Hrvatskoj. Trenutno u njihovoj bogosloviji u Njemačkoj studiraju 2 hrvatska bogoslova.

fssp.org
confraternityofstpeter.org

Lokalne zajednice:

BRATSTVO KRISTA SVEĆENIKA I SVETE MARIJE KRALJICE IZ PONTEVEDRA

Bratstvo Krista Svećenika i Marije Kraljice (špa. Fraternidad de Cristo Sacerdote y Santa María Reina) osnovano je kao zajednica za posvećenje svojih članova koji slijede Krista Svećenika i krjeposti Presvete Djevice, koju štuju kao svoju kraljicu i suotkupiteljicu. Postoji muška grana i ženska, misionarke Bratstva, koje dijele istu karizmu radeći na širenju slave Božje i spasenju ljudskoga roda moleći se i žrtvujući za spasenje grješnika.
Zaštitnici Bratstva su sv. Benedikt, sv. Ivan Krstitelj de la Salle i sv. Terezija iz Lisieuxa. Posebno mjesto u njihovoj duhovnosti zauzima tradicionalna sveta misa, kontemplacija otajstva sv. križa, marijansko sužanjstvo, mali put sv. Terezije iz Lisieuxa i ljubav prema papi.

Uz korsku molitvu časoslova s gregorijanskim pjevanjem svakoga dana imaju klanjanje i zadovoljštinu Presv. Sakramentu, božansko čitanje, mislenu molitvu, zajedničku krunicu.
Braća se posvećuju aktivnom apostolatu, ali oni koji žele mogu se posvetiti kontemplativnijem životu. Povjerena im je crkva Presv. Spasitelja u Toledu, a surađuju i u župi Sv. Tome.
Sestre su nazočne u prioratu Sv. Josipa u Barrou u Pontevedri.

http://corazondemariareina.blogspot.com/

BRATSTVO SV. VINKA FERERSKOG

Bratstvo sv. Vinka Fererskog (fra. Fraternité Saint-Vincent-Ferrier; F.S.S.V.) osnovao je o. Louis-Marie de Blignières. Također matematičar i astrofizičar, završio je teologiju kod FSSPX-a i zaređen je 1977., a godine 1979. Prvi članovi nove zajednice položili su zavjete 1981. Razgovori oko regularizacije njihova statusa započeli su 1986., a dovršeni su 1988. njihovim službenim priznanjem kao redovničke ustanove papinskog prava. Konačni oblik konstitucija je odobren 1995.

Zajednica njeguje dominikanski obred sv. Mise, iako nisu dio Reda propovjednika (bilo je pokušaja za uklučivanjem u dominikansku obitelj). Sjedište ovog malog bratstva je u mjestu Chémeré-le-Roi, u samostanu Sv. Tome Akvinskog. Članovi bratstva koji se spremaju za svećeništvo filozofiju studiraju na Sorbonni, a teologiju na Université Catholique de l’Ouest (Angers).
Život u samostanu ravna se prema staroj dominikanskoj disciplini. Kako bi se razlikovali od Reda propovjednika, članovi bratstva na habitu nose križ.

Apostolski djeluju na različitim područjima; tradicionalna misa, propovijedaju na pučkim misijama, vode hodočašća, pripreme za brak, duhovne obnove, tomističke kružoke, imaju zajednice mladeži kao i laika koji su pridruženi bratstvu preko pobožne udruge, Družbe ružarija. Objavljuju reviju Sedes Sapientiae, a zaštitnici bratstva su sv. Dominik, sv. Vinko Fererski, sv. Toma Akvinski, sv. Katarina Sijenska i sv. Pio V. Ideal im je kontemplirati, a zatim komunicirati drugima kontempliranu istinu.

chemere.org

INSTITUT SV. FILIPA NERIJA

Institut sv. Filipa Nerija nastao je u Njemačkoj kao pokušaj da se odgovori na ‘pad vjere u društvu i Crkvi te na rastuću polarizaciju između različitih unutarcrkvenih misaonih usmjerenja’. Modeliran je po uzoru na oratorije sv. Filipa Nerija.

Ustanova želi spojiti njegovanje katoličke tradicije sa suvremenim pastoralom, ne popuštajući duhu vremena i tendencijama banalizacije koje su s tim duhom povezane. S tim ciljevima je Sveta Stolica, uz aktivnu potporu tada kardinala J. Ratzingera, budućeg pape Benedikta XVI., 26. svibnja 2004. godine službeno priznala institut kao družbu apostolskog života papinskog prava. Kao prvi prepošt postavljen je dr. G. Goesche, koji je još za boravka u poznatoj opatiji Le Barroux ostao očaran ljepotom tradicionalne liturgije. 2007. je potvrđen na toj poziciji.

Po cijeloj Njemačkoj, brojne crkve se zatvaraju, prodaju ili ruše. No, ovdje riječ je o novoj, maloj zajednici koja polako raste, ne samo novim kandidatima za svećenike, nego se oko nje okuplja sve više vjernika i dobročinitelja tako da su mogli otkupiti berlinsku crkvu sv. Afre i samostan od jedne druge družbe koja ga je morala napustiti zbog pada zvanja. Vlastita rezidencija im je omogućila stabilnost. Osim svakodnevne klasične sv. Mise, ispovijedanja, vjeronauka i raznih pobožnosti, organiziraju koncerte i različita događanja kojima žele misijski djelovati u raskršćanjenom okružju, i biti također jasno uočljivi kao svećenici, jer se u neopoganskom i dekristijaniziranom području njemačke metropole rijetko može vidjeti svećenička sutana. U Sv. Afri živi i jedna slijepa pustinjakinja kao oblatkinja instituta. Osim u Berlinu ustanova ima apostolat u obližnjem Potsdamu i u Trieru.

institut-philipp-neri.de

INSTITUT SVETOG KRIŽA IZ RIAUMONTA

Institut Svetog Križa iz Riaumonta (fra. Institut de la Sainte-Croix de Riaumont; I.S.C.R.) osnovan je 1971. Te godine je statut Instituta su odobrili dom Jean Roy, opat Fontgombaulta, i nadbiskup Monaca msgr. Jean Rupp. Konstitucije im je 1991. priznala Sveta Stolica za pontifikata Ivana Pavla II., što je potvrdio i biskup Arrasa. Ovaj tradicionalni skautski red baštini duhovno naslijeđe o. Jacquesa Sevina, začetnika katoličkog skautskog pokreta: „pobožni život u duhu skautizma i služenje mladima“. Osim skautskog života, naglasak stavljaju na benediktinsku duhovnost. Njihovi redovnici su benediktinski oblati. Nose kostrijet i škapular po uzoru na benediktince. Na bijelom plaštu nose štakasti križ, što podsjeća na viteške redove. Imaju nekoliko svećenika i braće. Prema motupropriju „Ecclesia Dei“ iz 1988., slave Misu po tradicionalnom obredu.

riaumont.net

MISIONARI BOŽANSKOG MILOSRĐA (BISKUPIJA FREJUS-TOULON)

Misionare božanskog milosrđa (fra. Missionnaires de la miséricorde divine; M.M.D.)utemeljio je bivši član FSSP-a, F. Loiseau. Biskup Fréjusa i Toulona msgr. Rey, za svoju je biskupiju tražio zajednicu klasičnog obreda koja bi istodobno bila otvorena suradnji s dijecezom. Nakon mnogo susreta i suradnje, 2005. nastali su Misionari božanskog milosrđa. Biskup im je 2006. povjerio župu Sv. Franje Paulskog kao prvu personalnu župu u Francuskoj za vjernike odane Tradiciji. Tri glavna “stupa” družbe su: 1) biti svjedoci božanskog milosrđa, 2) klanjanje Isusu u Euharistiji – sveta Misa se služi, kao i ostali sakramenti, u klasičnom obliku rimskog obreda i 3) nova evangelizacija, posebno među muslimanima jer se navedena župa nalazi u četvrti sa 75% muslimanskog stanovništva. Osim uobičajenog župnog apostolata (katekizam, sakramenti, obiteljski pastoral), družba organizira javne propovijedi i misije po ulicama da bi vratili one koji su se udaljili od Crkve ili nikada nisu čuli za Božju ljubav (za to vrijeme od vjernika traže da ih podupru euharistijskim klanjanjem i molitvom u župi), idu od vrata do vrata, čak po plažama, sudjeluju u festivalima evangelizacije, organiziraju javna bdijenja, procesije, molitve presvetog ružarija na ulici. S personalnom je župom povezana obnovljena Bratovština crnih pokornika kojoj je zadaća molitva za grješnike, pohodi bolesnima i pomoć u različitim crkvenim svečanostima.

Prema utemeljiteljevu mišljenju, dosadašnji međureligijski dijalog ne uzima dovoljno u obzir zahtjev za istinom, pa smatra da se treba vratiti takvom dijalogu koji traži istinu u pristojnoj raspravi. Vjeruju da svi ljudi imaju pravo upoznati Krista. S lokalnim inovjercima nastoje ostvariti prijateljske veze, ali i započeti otvoren i iskren dijalog- u kafićima, na ulici i drugdje – te im ukazuju na povijesne i doktrinarne zablude koje imaju glede Isusa, prorokâ, Presvetog Trojstva, Providnosti itd. Zbog okružja u kojem djeluju njihovi kandidati prolaze posebnu obuku u pitanjima islama i putuju u te zemlje kako bi upoznali kulturu svojih susjeda. Taj su apostolat stavili pod posebnu zaštitu bl. Karla od Foucaulda koji je bio svjedok Kristov u muslimanskom svijetu. On je uz sv. Faustinu Kowalsku zaštitinik Misionara božanskog milosrđa.

Habit im omogućuje javnu prepoznatljivost da im svi koji traže Gospodina mogu izravno bilo gdje pristupiti. Sastoji se od jednostavne bijele reverende bez puceta opasane crnim platnenim pojasom, a ogrnuti su bijelim plaštem s kapuljačom, na prsima je raspelo.

U hermeneutici kontinuiteta (za koju se pitamo je li došla svom kraju) utemeljitelj je gledao važan prinos duhovnom i doktrinarnom jedinstvu Crkve. Čvrsto je uvjeren u neophodnost klasičnog obreda za život Crkve i za misijsku obnovu. Tako Misionari božanskog milosrđa primjerom pokazuju kako plodna misijska, apostolska aktivnost i nova evangelizacija izviru iz povezanosti s Tradicijom i klasičnom svetom Misom.

misericordedivine.fr

PERSONALNA APOSTOLSKA ADMINISTRATURA SV. IVANA MARIJE VIANNEYA

Personalna apostolska administratura Sv. Ivana Marije Vianneya jedina je teritorijalna jurisdikcija za tradicionalni obred. Ustanovio ju je 2002. sv. Ivan Pavao II., a početci su joj u djelovanju camposkog biskupa A. de Castra Mayera koji u svojoj dijecezi nije proveo poslijekoncilsku liturgijsku reformu. Uz msgr. Lefebvrea sudjelovao je 1988. na posveti četvorice svećenika Piova bratstva za biskupe. I nakon što više nije bio ordinarij, nastavio se skrbiti za tradicijske vjernike preko svećeničke Unije sv. I. M. Vianneya koju je utemeljio, a biskupi Piova bratstva 1991. posvetili su njegova nasljednika na čelu te kleričke zajednice, L. Rangela, za biskupa.

Krajem 2000. počeli su razgovori sa Svetom Stolicom oko njihove regularizacije. Sljedeće godine msgr. Rangelu je ukinuto izopćenje i imenovan je naslovnim biskupom Zarne te određen za prvog apostolskog administratora (1, 2). Zbog teške bolesti dobio je 2002. koadjutora, F. A. Rifana, kojeg su za biskupa posvetili kard. Castrillón i msgr. Rangel prema starom Rimskom pontifikalu. Naslovni je biskup Cedamuse. Nakon smrti prethodnika, 16. prosinca 2002., preuzeo je upravljanje Personalnom administraturom.

Jurisdikcija prema podatcima iz 2012. ima 30 733 katolika, više od 100 crkava i kapela, 12 župa koje pripadaju Administraturi i još toliko izvan nje, 1 kvazižupu, 4 rektorske crkve, 40 svećenika, 32 sjemeništarca, 2 ubožnice, 2 sirotišta, 15 škola. Glavna crkva je posvećena Bezgrješnom Srcu Gospe Fatimske od Ružarija. Svećeničke kandidate formiraju u vlastitom sjemeništu koje je bilo predviđeno već dekretom Animarum Bonum o uspostavi Administrature iz 2002. godine; nosi ime Bezgrješnog Začeća. Donja fotografija je iz 2011. godine, a nastala je u sjemenišnoj kapeli u izgradnji. Jedino je to tradicijsko sjemenište na području Latinske Amerike s regulariziranim statusom. Velik je naglasak na marijanskoj pobožnosti pa svi kandidati obavljaju posvetu Presvetoj Djevici po primjeru sv. Ljudevita Montfortskog. Osim što su s Administraturom povezani vlastiti svećenici i vjernici, u njenom je okrilju više redovničkih kongregacija. Redovnica koje pripadaju administraturi ima stotinu.

Službena stranica

Facebook stranica

REGULARNI KANONICI MAJKE BOŽJE

Regularni kanonici Majke Božje nastali su 1969. u biskupiji Gap kao Opus Mariae, a slijede izvanredni oblik rimskoga obreda, priznanje su stekli 1997. godine kao opatija papinskoga prava. U Lagrasse, biskupija Carcassonne, preselili su se 2004., ali su zadržali priorat u Gapu kako bi bili od pomoći svojim susestrama. Kanonice imaju vlastitu autonomiju, ali si međusobno pomažu radom, molitvom i formacijom tvoreći tako «kanoničku obitelj».

Opatija Lagrasse se ne bavi župnim pastoralom, ali imaju apostolat u vidu ljetnih i zimskih okupljanja studenata, obiteljskih susreta, duhovnoga vodstva, ispovijedi, hodočašća i sličnih aktivnosti. Posebno njeguju marijansku dimenziju svoje karizme, a uzori su im uz sv. Augustina, bl. Karlo od Isusa (Charles de Foucauld) i rumunjski knez, obraćenik i mučenik sluga Božji Vladimir Ghika.

Samostanski ili regularni kanonici su većinom svećenici, žive u zajednici, na svečan način održavaju crkveno bogoslužje; svetu misu i časoslov koji mole u koru. Monaškim su redovima slični po zavjetu koji ih veže uz određenih samostan («stabilitas loci»), međutim prihvaćaju i apostolat. Njihov je ideal sklad između kontemplacije i akcije. Obdržavaju pravilo sv. Augustina.

chanoines-lagrasse.com

REGULARNI KANONICI NOVOG JERUZALEMA

Regularni kanonici Novog Jeruzalema (eng. Canons Regular of the New Jerusalem; C.R.N.J) su ustanova posvećenog života koja djeluje u Biskupiji Wheeling-Charleston. Utemeljitelj i prior zajednice je dom Danijel Augustin Oppenheimer. Obratio se na katoličku vjeru 1977. god. Sa skupinom laika čikaške nadbiskupije radio je sedamdesetih na obnovi gregorijanskog pjevanja u crkvenom bogoslužju. Kad je osjetio svećenički poziv, otišao je u Econe, a zatim u Wigratzbad; zaređen je 1991. U Biskupiji La Crosse, 22. lipnja 2002., tadašnji je ordinarij, danas prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature, kard. R. Burke, uspostavio zajednicu Regularnih kanonika Novog Jeruzalema.

Kao i svi regularni kanonici, članovi se drže Pravila sv. Augustina i zavjetuju stalnost mjesta (stabilitas loci), obraćenje života i posluh. U središtu njihove duhovnosti je dostojanstveno služenje tradicionalne katoličke liturgije. Novicijat traje dvije godine. Za to se vrijeme uvode u Sveto pismo, molitvu, duhovnost, gregorijansko pjevanje, kanonsko pravo, redovnički život, vlastite konstitucije i, naravno, latinski jezik. Velika se pozornost posvećuje osobi i djelima sv. Augustina. Taj je tečaj podijeljen na tri dijela: 1. uvod u lik i život sv. Augustina kako bi ga novaci upoznali i razvili pobožnost prema njemu kao duhovnom ocu regularnih kanonika, 2. osnove Augustinove duhovnosti te svečev filozofijski i teologijski nauk i 3. nauk sv. Augustina o redovničkom i samostanskom životu te njegovo pravilo.

Budući da veliku pozornost pridaju askezi, imaju i propisane vježbe: poste u sve petke u godini, Čistu srijedu i sljedeća tri dana, sve dane u korizmi, uoči Božića, Duhova, Uzašašća, Uznesenja, Rođenja sv. Ivana Krstitelja, sv. Petra i Pavla, na kvatre i prosne dane. Nemrs obdržavaju srijedom i petkom kroz godinu, a u došašću, korizmi i u sedamdesetnici i subotom itd. Euharistijski post obdržavaju od ponoći, a trosatni ako moraju asistirati na misi nakon deset sati. Velika šutnja (silentium magnum) vlada od kompletorija do svršetka doručka sljedećega dana. Posebno se brinu i oko osobne jednostavnosti, pa je zabranjena uporaba parfema i duhanskih proizvoda jer, između ostaloga, predstavljaju kršenje siromaštva. Zabranjeni su i televizori, a računala su u zajedničkoj prostoriji. Odjeća se sastoji od neobojane tunike opasane smeđim remenom preko kojega dolazi opet bijeli škapular, a iznad svega crna kapuljača, nose crne čarape i crne cipele. Zanimljivo je kanonici Novog Jeruzalema ne predviđaju u svojim konstitucijama braću koja nisu svećenici, iako ih kanonički redovi obično imaju. Oni su tako isključivo klerička ustanova.

canonsregular.com

REGULARNI KANONICI SV. IVANA KENTIJSKOG

Redovnička zajednica Regularnih kanonika sv. Ivana Kentijskog (eng. Canons Regular of Saint John Cantius; S.J.C.) osnovana je 1998. u čikaškoj biskupiji s odobrenjem kard. Francisa Georgea i Kongregacije rezurekcionista. Njihov utemeljitelj je o. C. Frank. Phillips, C.R.

Regularni kanonici sv. Ivana Kentijskog vode dvije župe u Illinoisu. Njihov je moto ‘instaurare sacra’. Celebriraju u oba oblika rimskog obreda, a osobitu pozornost posvećuju liturgiji i svetim umjetnostima, osobito glazbi koju dobro poznaju i aktivno promiču. Žive u zajednici pod zavjetima siromaštva, posluha i čistoće, slijedeći pravilo sv. Augustina.

Mnogo napora ulažu u obučavanje svećenika za slavljenje Tradicionalne mise, te u tu svrhu održavaju web stranicu Sancta Missa, koja je gotovo nepresušan izvor korisnih informacija o tradicionalnoj duhovnosti, što uključuje i detaljne upute za slavljenje Mise po tradicionalnom obredu, kako za svećenike, tako i za laike.

canons-regular.org

sanctamissa.org

SUŽNJI BEZGRJEŠNOG SRCA MARIJINA (STILL RIVER)

Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina (lat. Mancipia Immaculati Cordis Mariae; M.I.C.M.) su zajednica privržena Tradicionalnoj latinskoj misi. Izvor duhovnosti crpe iz opusa sv. Ljudevita Marije Montforskog. U duhu Prave pobožnosti žive tradicionalnim načinom života, polažu redovničke zavjete siromaštva, posluha i čistoće. Posvećuju se podučavanju katoličkog nauka, te očuvanju tradicija i običaja latinske tridentinske liturgije. Glavni cilj im je evangeliziranje putem edukacije, izdavaštva i misionarskog rada.

Proizašli su iz Centra sv. Benedikta, koji je osnovan još 1940. u svrhu davanja vjerske pouke katoličkim studentima koji su pohađali ne-katolička sveučilišta poput Harvarda. Djelovanje centra se ubrzo vezalo uz rad kontroverznog o. Leonarda Feeneya. Nakon njegove smrti 1978., dolazi do previranja unutar zajednice, pa tako i do podjela na razne ogranke. Dvije redovničke zajednice istoga podrijetla ujedinile su se 2000. godine, a službeno su priznate od biskupa Reillyja u Worcesterskoj biskupiji 2002. pod imenom Sužanja Bezgrješnog Srca Marijina.

saintbenedict.com

Redovničke zajednice:

BENEDIKTINCI – SAMOSTAN GOSPE OD NAVJEŠTENJA CLEAR CREEKA

Opatija Gospe od Navještenja Clear Creeka je benediktinski samostan koji se nalazi u biskupiji Tulse, Oklahoma. Osnovali su ga 1999. pripadnici francuske opatije Gospe od Fontgoumbaulta, koja pripada Kongregaciji iz Solesmesa. Poput drugih samostana Solesmesa, i opatija Clear Creeka pripada ustanovama posvećenog života koje su sasvim posvećene kontemplativnoj molitvi, bez apostolskog djelovanja. Poseban naglasak se stavlja na svečano i dostojanstveno slavljenje liturgije.

Kao dio tradicije Solesmesa, njeguju svečano i javno pjevanje liturgijskog Oficija. Redovnici opatije Clear Creek slave Božju slavu na latinskom jeziku, koji je toliko prikladan za izražavanje Božjeg veličanstva, i osjećaja za sveto. Na taj način redovnici istražuju riznicu bogatstava koju je Crkva razvila tijekom mnogih stoljeća kroz liturgiju i njeguju gregorijanski koral.

Valjalo bi istaknuti i druge dvije značajke Kongregacije iz Solesmesa, po kojima redovnici Clear Creeka nastoje oblikovati svoj život: duboka vjernost Svetoj Stolici i odanost Blaženoj Djevici Mariji.

clearcreekmonks.org

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN SV. BENEDIKTA (NURSIJA)

Samostan sv. Benedikta nalazi se u Nursiji, mjestašcu u planinama sjeveroistočno od Rima, rodnom mjestu oca zapadnog monaštva sv. Benedikta. Benediktinski redovnici došli su u Nursiju još u X. st., a njihova prisutnost se tamo bilježi sve do 1810. kada su zbog Napoleonova zakonodavstva benediktinci celestinci (koje je utemeljio Celestin V.) bili prisiljeni otići.

Nakon nekoliko godina priprema, sadašnji samostan je osnovan je 3. rujna 1998. u Rimu. Njihov osnivač i prior je dom Cassian Folsom, OSB. Rodom je iz iz SAD-a, koludrom je postao 1979. u Nadopatiji sv. Majnarda u Indiani, a svećenikom 1984. Studirao je liturgiku u Rimu, a 1992. je imenovan predsjednikom Papinskog liturgijskog instituta. U početku su on i braća živjeli u iznajmljenom stanu, čiju su jednu sobu preuredili u kapelu. Dugo su tražili prikladniji smještaj, no iznenada je došlo do čudesnog obrata. Jubilarne 2000. g. dobili su poziv od nadbiskupa spoletsko-nursijskog Riccarda Fontane da se smjeste u Nursiji. Situacija je bila gotovo idealna: bili su zajednica bez samostana, dok je Nursija imala samostan, ali prazan, bez zajednice. Prihvatili su poziv, unajmili kombi za selidbu, i 2. prosinca 2000., nakon skoro 200 godina prekida, u Nursiji je obnovljen život prema Pravilu sv. Benedikta. Od tada do danas broj redovnika se utrostručio, te im već polagano nedostaje smještajnih kapaciteta. Danas broje oko 20 redovnika. 2008. su u blizini Nursije kupili ruševni kapucinski samostan iz XVI. st., te ga marljivo obnavljaju.

Povjerena im je skrb nad susjednom bazilikom sv. Benedikta (sagrađenom nad rodnim mjestom sv. Benedikta i sv. Skolastike), te nad mnogobrojnim hodočasnicima. Karizma redovnika iz Nursije sastoji se u „povratku izvornom duhu utemeljitelja reda“. S ciljem promicanja liturgijskoga mira koji je Sveti Otac Benedikt XVI. označio unutarnjim pomirenjem, zatražili su i dobili 2009. od Svete Stolice poseban apostolat da njeguju rimsku liturgiju u oba njena oblika (in utroque usu), redovnom i izvanrednom. Njihov grb s lijeve strane prikazuje simbol celestinaca, nekadašnjeg ogranka benediktinskog reda čiji je prethodno samostan bio, a s druge posječeno stablo koje predstavlja uništenu opatiju, iz kojega izbija novi izdanak (Iz 11,1), odnosno samostan.

Kako kaže njihovo geslo, Ora et labora (Moli i radi) uz molitveni život, benediktinci su poznati i po radu. Ovdašnji benediktinci uspješno se bave proizvodnjom piva. Šaljivo napominju kako je njihovo pivo igralo ulogu prilikom izbora pape Franje, jer je njihova Birra Nursia podijeljena svim kardinalima prilikom konklava 2013. Također, njihov pivski meštar se naime, zove Franjo.

Nažalost, 30. listopada 2016. snažan potres (6,6 stupnjeva po Richterovoj ljestvici) uništio je veći dio Nursije, uključujući i baziliku sv. Benedikta, benediktinski samostan i njihovu pivovaru. No, redovnike ova nesreća nije pokolebala, već su krenuli u dugotrajni i mukotrpni proces obnove.

osbnorcia.org
osbnorcia.org/blog

BENEDIKTINCI - OPATIJA GOSPE OD FONTGOMBAULTA

Opatija Gospe od Fontgombaulta je benediktinski samostan koji pripada Kongregaciji iz Solesmesa. Počeci ove opatije burne prošlosti sežu u XI. st., kad je 1091. Pierre de l’Étoile utemeljio benediktinski samostan na obalama rijeke Creuse, blizu izvora (fra. fontaine) Gombaud, pa otud i ime Fontgombault. Osim benediktinaca, uslijed nemira, revolucija i progona redovnika živjeli su tu i drugi redovnici i svećenici. 1569. opatiju su razrušili kalvinisti. Nakon duge obnove, 1741. benediktince zamjenjuju lazaristi. Opatija je opet uništena za Francuske revolucije, imovina je konfiscirana i rasprodana. 1849. su je otkupili trapisti, koji su za Treće republike 1905. istjerani iz Francuske, nakon čega je samostan ponovno konfisciran i prodan. Neko vrijeme se koristio kao tvornica dugmadi i kao poljska bolnica. Od 1919. do 1948. kompleks je korišten kao dijecezansko sjemenište.
U samostanski kompleks su se napokon 1948. vratili benediktinci i to iz opatije Solesmes – koju je utemeljio obnovitelj benediktinskog života u Francuskoj, dom Prosper Guéranger, i sa dvadeset i dvojicom benediktinaca započeli su novo razdoblje monaškog života u Fontgombaultu.

Odmah nakon prvoga indulta za klasičnu misu, Quattuor abhinc annos, pape Ivana Pavla II. iz 1984., iskoristili su priliku i vratili se tradicionalnoj liturgiji. Najprije za tihe Mise, a od 1988. se i konventualna Misa služi u klasičnom obliku. Opatija majka, Solesmes, nije bila oduševljena ovim smjerom opatije kćeri, pa su njeni opati nastojali utjecati na promjenu stanja u Fontgombaultu. Međutim, povratak tradicionalnoj Misi donio joj je mnogo zvanja, tako da je ova najbrojnija članica Kongregacije iz Solesmesa, bila u stanju otvoriti još samostana. U Triorsu (1984.), Gaussanu (1994.) – sada u Donezanu, u Clear Creeku (1999.) . Još 1971. otvorili su samostan u Randolu. Sve te opatije vjerne su Tradicionalnoj rimskoj misi.

Osim tradicionalne liturgije, veliku pozornost polažu na gregorijanski koral. Broje preko stotinu redovnika.

abbayesprovencales.free.fr/abbaye%20france/fontgombault.htm

BENEDIKTINCI - OPATIJA GOSPE OD DONEZANA

Ova opatija je na početku bila smještena u Gaussanu, u općini Bizanet na jugu Francuske. Izvorno se na tom mjestu nalazio majur (imanje s poljima i gospodarskim zgradama) cistercitske opatije Fontfroide. Isti samostan je u kaosu koji je uslijedio nakon Francuske revolucije raspušten, a njegovi posjedi su rasprodani. Krajem XIX st. objekte je obnovio senator okruga Aude, Charles Lambert de Sainte Croix. Posjed je kasnije prešao u ruke benediktinaca. Opatija Fontgombault je 1994. ovdje osnovala samostan, koji je dio Kongregacije iz Solesmesa. 2005. kupljeno je zemljište u blizini naselja Carcanières, u općini Ariège. Tako je 2007. osnovan novi samostan Gospe od Donezana, a preseljenje cijele zajednice dovršeno je 2008. Samostanska zgrade još uvijek su u postupku izgradnje. Ovdašnji benediktinci služe Misu po tradicionalnom rimskom obredu. Poznati su i po proizvodnji vina.

http://www.toutes-les-abbayes.com/actuel/donezan.htm
http://www.lepetitplacide.org/article-30370456.html

BENEDIKTINCI - OPATIJA SV. MARIJE MAGDALENE (LE BARROUX)

Opatija sv. Marije Magdalene iz Le Barrouxa ima prilično zanimljivu prošlost. Nakon koncilskih promjena 1960-ih, svećenici (naročito mlađi) privrženi tradicionalnim oblicima molitve našli su se u teškoj situaciji. Mladi benediktinski redovnik, dom Gérard Calvet napustio je 1970. s dozvolom poglavara opatiju Gospe od Tournaya, te se naselio u malom selu Bédoinu, u okrugu Vaucluse. Želio je živjeti Pravilo sv. Benedikta u skladu s liturgijskom tradicijom Rima. Smjestio se u kapelici sv. Marije Magdalene. Već tri dana poslije, na vrata mu je zakucao prvi iskušenik sa željom da postane redovnik. Dom Gérard ga je morao odbiti, jer nije bilo nikakve zajednice kojoj bi se mogao pridružiti. Ipak, mladić po imenu Jehan De Belleville bio je uporan, i vratio se nakon tri mjeseca s istim zahtjevom. Rodila se zajednica. Odsada pa nadalje, sedam puta dnevno i jednom po noći pjevat će se Božanska služba. Vrlo brzo se uspostavlja redovnički život. Počinju s obnovom male porušene opatije. Bog brzo djeluje – do kraja 1971. zajednica broji već 11 redovnika. Iste godine dom Gérard odlazi u Rim s molbom za osnivanjem nove benediktinske zajednice. Nakon što je 1974. nadb. Lefebvre podijelio niže redove nekolicini redovnika, dom Gérardovi nadređeni odlučili zatvoriti samostan u nastajanju. Uslijedio je još jedan put u Rim. Ipak, rješavanje situacije potrajat će skoro 15 godina. Kako je zajednica i dalje rasla, 1978. kupuju pusto zemljište kraj sela Le Barroux, mjesto njihovog budućeg doma. Dom Gérard putuje po cijeloj Francuskoj kako bi prikupio sredstva za gradnju samostana. Velika darežljivost brojnih donatora omogućila je nastavak projekta. 1980. položen je kamen temeljac novog samostanu. Na njemu je bilo napisano geslo samostana: Pax in lumine (Mir u svjetlu). Ovime je opisano poslanje ovih redovnika – pružiti komadić neba na zemlji. Dva dana prije Božića 1981., redovnici se opraštaju od Bédoina, i nalaze se u gostinjskom krilu novog samostana. Ne sprječava ih ni nedostatak struje i grijanja. Podižu kamp unutar buduće spavaonice, dok Božanski oficij pjevaju u kripti. Samostan je građen modernim tehnikama u romaničkom stilu.

Indultom pape Ivana Pavla II. iz 1984 pod nazivom Quattuor abhinc annos, olakšano je slavljenje tradicionalne liturgije u Crkvi. Dom Gérard 1987. pokreće zahtjev za punim kanonskim priznanjem samostana. Nakon nedozvoljenog ređenja biskupa Lefebvrea 1988., prekidaju veze s Bratstvom sv. Pija X. Prvi kontakt s Rimom ostvario je bez znanja FSSPX-a i Avinjonske biskupije. Kao posebni izaslanik pape, posjećuje ga kardinal Paul Augustin Mayer, koji mu iznosi prijedlog Rima. 25. srpnja 1988. samostan Le Barroux i službeno stupa u jedinstvo sa Svetom Stolicom. Prema odredbama motuproprija Ecclesia Dei Rim dodjeljuje samostanu kanonski status. U lipnju 1989. opat primas reda, Victor Dammertz promulgira dekret o uzdignuću na status opatije. Iste godine kardinal Gagnon s avinjonskim nadbiskupom i četrnaestoricom prelata posvećuje opatijsku crkvu. 1990. dio zajednice u privatnu audijenciju prima papa Ivan Pavao II., i preporučuje u njihove molitve pomirenje svih sinova Crkve. Nadbiskup Sensa, msgr. Defois podjeljuje svećenički red jednom od braće. Od tada su mnogi biskupi dolazili u opatiju s istim ciljem.

1995., opatiju posjećuje Prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger. U prisutnosti velike zajednice vjernika slavi zavjetnu Misu. 1999. i dalje pristižu novi iskušenici. Opatija broji preko 60 redovnika, a prostora je sve manje. Nakon što je 2002. broj prešao 70 redovnika, dio njih kreće u osnivanje novog samostana u Saint-Pierre-de-Clairacu.
2008. u 81. godini umire utemeljitelj samostana, dom Gérard Calvet. Krajem iste godine opatija pristupa Benediktinskoj konfederaciji.

barroux.org

BENEDIKTINCI - OPATIJA GOSPE OD RANDOLA

Opatije Gospe od Randola (fra. Abbaye Notre-Dame de Randol) još jedan je u nizu benediktinskih samostana koji je još 1971. osnovala opatija Fontgombault kao dio Kongregacije iz Solesmesa. Na razinu opatije podignut je 21. svibnja 1981. Služe Tradicionalnu misu i pjevaju koral. Osim toga, bave se i proizvodnjom sireva.

randol.org

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN SVETE MARIJE U LAGARDI (ST. PIERRE DE CLAIRAC)

Samostan svete Marije u Lagardi osnovan je 2002. 21. studenog iste godine, na blagdan Prikazanja BDM, osmorica redovnika iz opatije Le Barroux pristigla su u zaseok po imenu Lagarde, smješten u općini Saint-Pierre-de-Clairac. S njima je doputovao i prečasni dom Gérard Calvet, osnivač i prvi opat opatije sv. Magdalene iz Le Barrouxa, koji je htio pomoći u prvim koracima ove mlade zajednice. Ova „ekspedicija“ sastojala se od četvorice patera i četiri brata, a na njihovom čelu nalazio se prior o. Louis-Marie. Brzo su se latili posla.

S blagoslovom agenskog biskupa msgr. Descubesa, krenuli su s adaptacijom zapuštene predstraže nekadašnje utvrde Castelculier kraj Puymirola u benediktinski samostan. Marljivi redovnici su već u prvoj godini djelovanja dovršili strukturalne prilagodbe objekata, pokrenuli proizvodnju sandala, postavili prve pčelinje košnice, podigli nasad od 400 stabala lješnjaka s vlastitim sustavom navodnjavanja. Također, pokrenuli su radionice kršćanske umjetnosti.

Uvjerivši se da sve ide svojim tijekom, dom Gérard je svoju opatsku dužnost prepustio o. Louisu-Mariji (koji će kasnije postati opatom sv. Magdalene). Kako je njihova kapelica zbog sve veće prisutnosti vjernika postajala sve tješnja, redovnici s u krenuli s adaptacijom drevnog štaglja u kapelu, kako bi mogli prihvatiti skoro stotinu vjernika i dvadesetak monaha. U prilagodbi su korišteni lokalni materijali, i kada je to bilo potrebno, lokalni stručnjaci. Kapela je izražena u stilu koji ne odudara od okoline, a posvećena je lokalnoj mučenici sv. Foyi (od Conquesa), koja je pogubljena još 303. Prilikom posvete, biskup msgr. Hebreteau donio je redovnicima dragocjen dar – relikviju svetice, koja je zatim ugrađena u oltar nove kapele. Mlada zajednica polako i sigurno raste i napreduje, do 2008. broje već 13 redovnika. I dalje naporno rade na projektu obnove i prilagodbe samostana.

jeconstruisunmonastere.com

BENEDIKTINCI - OPATIJA GOSPE OD TRIORSA

Opatija Gospe od Triorsa je benediktinski samostan smješten u francuskom okrugu Drôme, potpada pod biskupiju Valence. Osnovan je 1984. kao priorija Fontgombaultske opatije. Nalazi se u sklopu dvorca iz XVIII. st., kojega su vlasnici prepustili benediktincima. 22. kolovoza 1984. u dvorac je pristiglo 14 redovnika utemeljitelja. Redovnički život počeo je 6. listopada. Adaptacijski radovi potrajali su do 1990. g. Iste godine, biskup msgr. Marchand je položio kamen temeljac samostanske crkve, koja je dovršena 1993. Iduće godine samostan je uzdignut na rang opatije, za prvog opata izabran je dom Hervé Courau. Crkva je posvećena 1996. g. Na 25. godišnjicu utemeljenja, 2009. je posvećena kapelica Gospi Saletskoj. Samostan broji preko 40 redovnika.

Dio su Kongregacije iz Solesmesa i benediktinske konfederacije. U samostanu se redovno služi tradicionalna liturgija, a posebnu pozornost posvećuju pjevanju gregorijanskih napjeva. Redovito snimaju nosače zvuka s koralima. Ne boje se ni fizičkog rada, pa se tako vrlo aktivno bave pčelarstvom, lončarstvom, a imaju i svoju pekarnu.

ndtriors.fr
valence.cef.fr

BENEDIKTINCI – SAMOSTAN GOSPE OD CENAKULA (SILVERSTREAMSKI PRIORAT)

Silverstreamski priorat je benediktinski samostan smješten u irskoj grofoviji Meath. Ime je dobio po obližnjem potočiću. Imanje je nekada pripadalo katoličkoj plemićkoj obitelji Preston. Trenutni objekt, tzv. „Silverstream House“ sagrađen je 1843. Kada je 1942. preminuo zadnji Preston, imanje su otkupili hospitalci Sv. Ivana od Boga, i posvetili sv. Tereziji od Malog Djeteta Isusa i Božjeg Lica. Kuća je postala dom za mladiće s poremećajima u učenju. Crkvu posvećenu sv. Tereziji sagradili su mjesni dragovoljci uz pomoć štićenika doma. Hospitalci su se vrlo nevoljko morali povući s te lokacije 1955. zbog kronične nestašice vode u tom kraju. Iste godine imanje su otkupile sestre Pohoda Marijina iz Engleske. Tamo su ostale sve do 2011.

Sadašnji benediktinski samostan osnovan je 2007. u američkoj biskupiji Tulse, Oklahoma. U jesen 2011., irski biskup Meatha Michael Smith pozvao je redovnike da se presele u njegovu biskupiju. U ožujku 2012. zajednica se preselila u Silverstream House.

Ovi redovnici stavljaju poseban naglasak na Euharistijsko klanjanje s nakanom posvećenja katoličkih svećenika. Slave tradicionalnu benediktinsku liturgiju (Oficij i Tradicionalnu latinsku misu). Posebno su se posvetili nauku sv. Terezije od Malog Djeteta Isusa i Božjeg Lica, bl. Columbi Marmionu i majci Mechtildi od Presvetog Sakramenta.

Kako bi se mogli i dalje primati nove članove i neometano djelovati, 2014. su pokrenuli kampanju prikupljanja sredstava kako bi otkupili cijelo imanje Silverstream (sada su u posjedu samo Silverstream Housea).

cenacleosb.org
vultus.stblogs.org

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN SV. BENEDIKTA (LA GARDE FREINET)

Ovaj samostan sv. Benedikta nalazi se u mjestu La Garde Freinet u Provansi, petnaestak kilometara od Sredozemnog mora; sjeverno od Saint-Tropeza, između Nice i Marseillesa. Biskup Fréjusa i Toulona msgr. Dominique Rey uspostavio je 7. prosinca 2011. u svojoj biskupiji ovu zajednicu vjernu Misi svih vremena i potvrdio njene statute na tri godine, ad experimendum. Predstojnikom zajednice dekretom je imenovao dom Aidana Charltona.

Redovnici žele živjeti prema Pravilu sv. Benedikta u tradicionalnom smislu molitve, rada i studija. Molitva časova, kao i klasična sveta Misa, otvoreni su javnosti, a nude i mogućnost da zainteresirani, ne samo kandidati za monaštvo, provedu neko vrijeme sa zajednicom. Uzdržavaju se vlastitim ručnim i intelektualnim radom. Redovito ispovijedaju i daju duhovne savjete. Koludar ovog samostana je i poznati liturgičar dom A. Reid, OSB.

msb-lgf.org

BENEDIKTINCI – OPATIJA KRISTA KRALJA, ALABAMA

Opatiju Krista Kralja u Alabami osnovao je 1984. benediktinac o. Leonard Giardina kao pomalo svojstvenu, šizmatičku zajednicu koja je koketirala sa sedevakantistizmom, što je kasnije dovelo do podjela unutar zajednice. Do njegove smrti 2011., zajednica je spala na pet redovnika i tri časne sestre. Dvojica preostalih redovnika su stupila u pregovore s biskupom Birminghama u Alabami, msgr. Robertom Bakerom o mogućnosti pomirenja, do čega je i došlo 2013. Ostali su nakon toga napustili opatiju. Kako bi se oživila zajednica, biskup je poslao jednog dijecezanskog svećenika (koji će naučiti tradicionalni obred), a u pomoć su priskočili Regularni kanonici sv. Ivana Kentijskog, koji su poslali dva brata.

Christ The King Abbey

BENEDIKTINCI BEZGRJEŠNE U VILATALLI

U malom selu Villatalli, u Biskupiji Albenga-Imperia, u sjeverozapadnoj Italiji, nalazi se nedavno osnovani benediktinski samostan. Novu benediktinsku zajednicu pokrenuo je 2008. otac Jehan, inače prvi koji se 1970. pridružio o. G. Calvetu u njegovoj pustinji i kasnije s njim sudjelovao u osnivanju poznate opatije Le Barroux.

Franjevci Bezgrješne su na kapitulu 2008. odlučili da svi njihovi svećenici moraju naučiti klasičnu rimsku Misu. Zasluga za to pripada i spomenutom o. Jehanu koji je s franjevcima Bezgrješne proveo više od šest mjeseci i uveo ih u tradicionalnu Misu. U zahvalu mu je utemeljitelj franjevaca Bezgrješne, o. S. Manelli, 10. ožujka 2008. nakon molitve šestog časa predao čudotvornu medaljicu kakvu svi njegovi redovnici i redovnice nose na habitu. Otac Jehan koji je otada nosi na srcu odgovorio je: “Nema sumnje da je Majka Božja podigla obitelj franjevaca Bezgrješne. Ako je, dakle, volja Božja da nastane nova benediktinska obitelj, onda će to biti benediktinci Bezgrješne.”

Tako su za njega sada te dvije redovničke ustanove ujedinjene u jednu veliku obitelji pod plaštem Bezgrješne- svaka u vjernosti vlastitom redovničkom pravilu i liturgijskoj tradiciji svete Crkve.
Do nastanka nove zajednice došlo je stoga što je o. Jehan htio očuvati nasljeđe nepokolebljive privrženosti tradicionalnoj Misi o. Gerarda. Biskup Alebenge i Imperije prihvatio ih je pismom od 6. veljače 2008. godine. Njihov dolazak u Villatallu, 2. srpnja 2008., bio je pravi događaj za to malo mjesto; okupili su se župnik, seljani, dijecezanski svećenici i sjemeništarci, članovi jedne obližnje bratovštine, građanski predstavnici. Dolazak benediktinaca pozdravio je na primanju načelnik Prele, razni vijećnici i načelnik susjednoga mjesta. Svi su istaknuli važnost monaške prisutnosti za razvoj i jačanje kršćanske kulture.

Nakon što se mala zajednica učvrstila, biskup Oliveri ju je 21. ožujka 2012. kanonski uspostavio kao samostan. Budući da uvijek ima zainteresiranih koji nekoliko dana žele provesti u samostanu, sadašnji im je dom već postao pretijesan i nedostaje ćelija pa stoga planiraju kupnju susjedne kuće.

benedictins-de-immaculee.com

KARMELIĆANI - MONASI BLAŽENE DJEVICE MARIJE OD KARMELSKE GORE (WYOMING)

Karmelićanin i pustinjak u Minnesoti, o. Daniel Mary od Isusa Raspetoga, uočio je da mladi teško ustrajavaju u eremitskom načinu života i da im je potrebna potpora drugih. Zato je odlučio ustanoviti samostan u kojem bi u svoj strogosti opsluživali pravilo reda, a kada pojedini monah dostigne duhovnu zrelost, mogao bi se odlučiti na pustinjački život.

Preselio se u Wyoming, na poziv tamošnjega biskupa, i s jednim bratom započeo novu zajednicu. Samostan je formalno utemeljen na blagdan sv. Terezije Velike, obnoviteljice Karmelskoga reda, 15. listopada 2003. To je početak Monaha Blažene Djevice Marije od Karmelske gore. Žive strogim, pokorničkim životom, ne jedu meso, a klauzuru napuštaju samo u velikoj potrebi. Zanimljivo je da se u misi služe karmelskim obredom koji se još naziva i obredom Sv. Groba. Njime su se koristili obuveni karmelićani sve do 1972.

Monasi ustaju oko 4 sata i od tada se izmjenjuju: molitva, šutnja, rad i rekreacija. Uzdržavaju se poljodjelstvom i prodajom kave, po čemu su postali posebno poznati. Njihova kava „Mystic Monk Coffee“ osvojila je brojne nagrade za kvalitetu. Zajednica koju su započela dva monaha, danas broji nešto više od deset, a do kraja godine pridružit će im se još osamnaest do dvadeset kandidata. Budući da im je sadašnji samostan postao premalen, žele izgraditi novi, s crkvom koja bi mogla primiti petstotinjak vjernika, kao i dio u kojem bi svi koji traže mir, mogli provesti neko vrijeme i tako iskusiti samostanski život.

carmelitemonks.org
newmountcarmelfoundation.org
mysticmonkcoffee.com

KARMELIĆANI - PUSTINJACI BLAŽENE DJEVICE MARIJE OD KARMELSKE GORE (BRAZIL)

Pustinjaci Blažene Djevice Marije od Karmela nova su redovnička zajednica dijecezanskoga prava nastala u Brazilu koja je za vlastiti obred 2009. prihvatila tradicionalni karmelski obred, odnosno obred Regularnih kanonika Sv. Groba Jeruzalemskog. Obdržavaju Pravilo sv. Alberta Jeruzalemskog. Drže da osoba pokorom i mortifikacijom čula, može svladati svoju volju i nagone. Žive sukladno prvotnim pravilima karmelskih pustinjaka, ne jedu meso i ne konzumiraju alkohol. Tek o svečanijim prigodama mogu jesti ribu, mliječne proizvode i jaja. Ništa ne prodaju, ne skupljaju novac u neku svrhu, ne žele graditi velike opatije, nego siromašne i jednostavne pustinjačke nastambe; nemaju tako intenzivan zajednički život, više naglašavaju samotništvo i vrijeme posvećuju individualnoj molitvi. Žive u skladu s prirodom. Dnevna rutina im se sastoji od spoja molitve i fizičkog rada. Ono što imaju, dijele sa siromašnima. Pokušavaju oponašati tihi i skroviti život kakav je živjela Sveta Obitelj, i u tome nalaze radost i spokoj.

mosteirocarmelita.com.br

SINOVI PRESVETOG OTKUPITELJA ('PREKOALPSKI REDEMPTORISTI')

Sinovi Presvetog Otkupitelja (lat. Filii Sanctissimi Redemptoris; F.SS.R.) su ustanova posvećenoga života biskupijskoga prava. Osnovao ih je mladi svećenik, o. Michael Mary Sim C.SS.R., kada se zbog velikih poteškoća prilikom slavljenja tradicionalnog obreda obratio msgr. Lefebvreu, poglavaru FSSPX-a, s željom da osnuje novu zajednicu. Nastali su kao reakcija na ublažavanje pravila i krizu koja je zahvatila redemptoriste nakon II. vatikanskog koncila. Njihov izvorni samostan nalazio se na engleskom otoku Sheppey, odakle su se 1994. preselili u francuski samostan Gospe od Neprestane Pomoći u Joinvilleu, a 31. svibnja 1999. su kupili nenaseljeni škotski otočić Papa Stronsay, gdje se i danas nalaze. Tamo su zasnovali samostan Golgote. 2007. otvorili su drugi samostan, u Christchurchu na Novom Zelandu.

2007.g., nakon objavljivanja motuproprija Summorum Pontificum pape Benedikta XVI., utemeljitelj zajednice o. Michael Mary Sim i ostala subraća, uspostavili su kontakt s Papinskim povjerenstvom Ecclesia Dei i zamolili regularizaciju. Papa je njihovu zamolbu prihvatio 26. lipnja 2008. Budući da ih redemptoristi nisu htjeli prihvatiti u zajedništvo s posebnim statusom, odlučili su uzeti novo ime – Sinovi Presvetoga Otkupitelja, habitu su dodali škapular, a prepoznatljivi su kao sinovi sv. Alfonza Liguorija i po velikoj krunici koju na specifičan način nose oko pasa. Broje oko dvadeset članova. Bogoslovi im studiraju u američkom sjemeništu Svećeničkog bratstva sv. Petra, ali promiču i zvanja za braću laike koji su u većini. Bave se proizvodnjom sira, stočarstvom, ribarstvom, poljodjelstvom. Vode Bratovštinu za duše u čistilištu, izdaju knjige, a veliku pozornost posvećuju evangelizaciji putem interneta.

15.8. 2012. aberdeenski biskup, preuzv. Hugo Gilbert, OSB ih je priznao kao redovničku zajednicu dijecezanskog prava.

papastronsay.com
papastronsay.blogspot.com

 

Zajednice u specifičnoj ili neregularnoj situaciji:

FRANJEVCI BEZGRJEŠNE

Franjevci Bezgrješne (lat. Congregatio Fratrum Franciscanorum Immaculatae; F.F.I.) su redovnička ustanova papinskoga prava. Osnivači F.F.I. su dva talijanska franjevca konventualca – Stefano M. Manelli (rođen u Rijeci), i Gabriele M. Pellettieri. Oni su 1970. sastavili program pod nazivom „Traccia Mariana“ (hrv. Marijanska staza), u kojem se nalaze navodi iz evanđelja, spisi sv. Franje, sv. Maksimilijana Kolbea. Program ocrtava njihovu želju za nasljedovanjem marijansko-franjevačkog života molitve, siromaštva, pokore i apostolata u duhu posvemašnje posvete Bezgrješnoj. Uzore nalaze u djelovanju sv. Franje Asiškog i sv. Maksimilijana Kolbea. Imaju i ženski ogranak.

S izričitim dopuštenjem Svete Stolice od 8. lipnja 1990., nadbiskup Beneventa Carlo Minchiatti je 22. lipnja iste godine ustanovio novu redovničku zajednicu dijecezanskog prava; franjevce Bezgrješne. Kao institut papinskoga prava priznati su 1. siječnja 1998.

Njihov franjevački habit u obliku (Tau) križa je pepeljasto-plave boje, nose ga danju i noću kao znak da su umrli svijetu i da se moraju suobličiti Kristu. Siva boja simbolizira isposništvo („Prah si, i u prah ćeš se vratiti.“ Post 3,19), dok nijansa plave boje pokazuje marijansku dimenziju, te podsjetnik na nebesku stvarnost. Na prsima, na strani srca, nose čudotvornu medaljicu, a o pojasu im visi krunica s četiri čvora, jer osim tri zavjeta: siromaštva, posluha i čistoće, polažu i četvrti zavjet, potpune posvete Bezgrješnoj. Nose smeđe sandale bosih nogu, kao znak siromaštva i pokore. Međusobno se pozdravljaju s „Ave Maria“.

Red raspolaže s preko 60 misijskih kuća muške misionarske grane, barem dva samostana muške kontemplativne grane, preko 50 samostana ženske misionarske grane i 4 ženske kontemplativne grane, s ukupno 800 braće i sestara, od toga 200 svećenika. Franjevci Bezgrješne često preuzimaju samostane koje zbog nedostatka podmlatka napuštaju drugi redovi i ispunjavaju ih novim životom.

Iako izvorno nisu osnovani kao red posvećen tradicionalnoj liturgiji, njihov generalni kapitul je 2008. odlučio da se red vrati tradicionalnom obliku rimskog obreda. Nažalost, tijekom pontifikata pape Franje počelo je najteže razdoblje u povijesti reda, moglo bi se reći čak i svojevrsna “kalvarija”. Povratak izvornoj franjevačkoj karizmi (što je uključivalo i povratak tradicionalnoj liturgiji, ne pretjerano različitoj od one kakva se slavila tijekom djelovanja sv. Franje Asiškog) nije prošao nezapaženo. Nakon prigovora šestorice fratara radi “isključivog” služenja tradicionalne Mise i njihovog neslaganja sa stilom upravljanja oca utemeljitelja i generalnog poglavara, Kongregacija za redovnike djelovala je žurno i lišila ovlasti dotadašnje vodstvo (njihov utemeljitelj, 81-godišnjak o. Manelli stavljen je u kućni pritvor, u kojem se nalazi do danas), te su franjevci Bezgrješne stavljeni pod povjereničku upravu Svete Stolice. Za komesara (povjerenika) je imenovan kapucin F. Volpi, dok je za generalnog tajnika reda imenovan jedan od predvodnika “pobune”, vlč. A. Bruno. Papa Franjo za to je dao svoje izričito odobrenje i zabranio ostalim franjevcima Bezgrješne svaku mogućnost žalbe. Svim je njihovim svećenicima zabranjeno celebrirati prema starom obredu, te svaki pojedini svećenik mora zatražiti posebno dopuštenje za to. Između ostalog, novo vodstvo je franjevcima Bezgrješne ukinulo i njihovu specifičnost, četvrti zavjet – neograničene posvete Bezgrješnoj. Pred kraj 2013. 60% braće je podnijelo peticiju Svetoj Stolici da mogu osnovati novi, tradicijski red pod zaštitom Papinskog povjerenstva ‘Ecclesia Dei’, no njihova molba je zanemarena. Volpi je zabranio biskupima da primaju franjevce Bezgrješne koji napuštaju svoj red. Svojim tiranskim ponašanjem izazvao je ogorčenje kod vjernika privrženih franjevcima Bezgrešne, koji su potpisivali i peticiju tražeći njegovu smjenu. Njegovo upravljanje nažalost nije rezultiralo prevladavanjem poteškoća, već naprotiv produbljivanjem krize. Iza prvog povjerenika  ostale su razvaline: ukinuti samostani, povlačenje iz čitavih biskupija, napuštanje hodočasničkih crkvava, zatvaranje vlastitog sjemeništa, stegovne mjere, suspenzije, zastrašivanja i prijetnje, uključujući i širenje laži o utemeljitelju ove redovničke zajednice i o njenom vodstvu.  Jedna za drugom nizale su se optužbe na račun utemeljitelja reda, oca Manellija. Komesar Volpi je protiv njega podnio prijavu zbog sumnje na prijevaru, krivotvorenje i pronevjeru, a protiv tih se kleveta o. Manelli borio preko tužbe za klevetu. U oba je slučaja o. Manelli imao pravo. Volpi je morao priznati klevetu i presuđeno mu je da mora platiti 25 000 eura za duševne boli. Smrt koja ga je zadesila u lipnju 2015. spasila ga je od plaćanja. Volpija je na poziciji komesara zamijenio salezijanac Sabino Ardito. Red se već četvrtu godinu nalazi pod komesarijatom, no razlozi za tako drastičan zahvat još nisu navedeni. Sve to dovelo je nekada najbrže rastući red u Crkvi na prag uništenja.

franciscansoftheimmaculate.com
immacolata.com

SVEĆENIČKO BRATSTVO SV. PIJA X.

Svećeničko bratstvo svetog Pija X. (lat. Fraternitas Sacerdotalis Sancti Pii X; FSSPX) utemeljio je 1970. nadbiskup Marcel Lefebvre.

Nakon svršetka 2. vatikanskog sabora počelo je teško razdoblje za tradicionalnu liturgiju i sve one koji su joj bili privrženi. Tako se skupina od 11 francuskih sjemeništaraca obratila nadbiskupu Lefebvreu, tražeći od njega savjet gdje završiti svoj studij, jer su se zbog pristajanja uz pretkoncilski nauk i liturgiju našli pod žestokim pritiskom i kritikama. Nakon što su malo pomalo sva katolička sveučilišta diljem Europe postajala sve liberalnija i laksnija, do mons. Lefebvrea su došli zahtjevi da se osobno pobrine za izobrazbu sjemeništaraca. Kako je tada već napunio 65 godina, smatrao je da bi bilo dobro osnovati zajednicu koja bi se brinula o tome, pa je s tom molbom pošao friburškom biskupu Françoisu Charrièreu, koji je odobrio osnivanje svećeničkog bratstva kao redovničke zajednice (pia unio) u pokusnom razdoblju od 6 godina. Skupina švicarskih laika ponudila im je  sjemenište u Ecôneu, pa je tako 1971. u sjemenište ušlo prvih 24 kandidata.

No, ubrzo se pokazalo da se postojanje i djelovanje FSSPX-a kosi s teološkim i liturgijskim shvaćanjima većine francuskog episkopata, pa su tako već 1974. najavili da neće inkardinirati nijednog Lefevrovog svećenika. Novi friburški biskup je 1975. pisao Rimu da će im uskratiti status pia unio, što je ubrzo i učinio. Mons. Lefebvre se uzalud žalio na nepravedan tretman i povredu kanonskog prava, no Bratstvo je unatoč svemu nastavilo s djelovanjem. Pavao VI. je zabranio nadbiskupu daljnje ređenje svećeničkih kandidata pod prijetnjom obustave (suspenzije), no mons. Lefebvre je 1976. ipak zaredio svećeničke kandidate, nakon čega je suspendiran (zabranjeno mu je vršenje svetog reda) na neodređeno vrijeme. Ova ređenja su bila valjana, ali nedopuštena. Kako je vrijeme prolazilo, a do rješenja nije dolazilo, mons. Lefebvre se pobojao da će njegovom smrću (1987. godine je napunio 81 godinu) doći do uništenja FSSPX-a, jer je postojala mogućnost da nitko od biskupa nakon njegove smrti neće htjeti rediti njihove svećeničke kandidate, pa je počeo pregovore sa Svetom Stolicom oko imenovanja njegovog nasljednika (ili više njih), no vjerojatno sluteći da mu se bliži kraj, nije čekao kraj tih pregovora, već je 30. lipnja 1988. zajedno s umirovljenim brazilskim biskupom Antôniom de Castro Mayerom posvetio četvoricu svećenika za biskupe (Bernarda Fellaya, Bernarda Tissiera de Malleraisa, Alfonsa de Galarretu, i Richarda Williamsona), čime je (zajedno s četvoricom novozaređenih biskupa) po kanonskom pravu zbog tog šizmatičkog čina kažnjen automatskom ekskomunikacijom (latae sententiae). U svoju obranu, mons. Lefebvre je prizivao članke 1323 i 1324 CIC-a (djelovanje iz velikog straha). Neki članovi Bratstva se nisu mogli pomiriti s nezakonitim biskupskim ređenjem, pa je tako skupina od 12 svećenika predvođena J. Bisigom već idućega mjeseca formirala zasebno Svećeničko bratstvo sv. Petra, koje je priznato od Svete Stolice. Slična situacija se ponovila i 2006., kada se manja skupina svećenika zbog nemogućnosti postizanja dogovora sa Svetom Stolicom odvojila od FSSPX-a i utemeljila Institut Dobrog Pastira.

Nadbiskup Lefebvre je preminuo 25. ožujka 1991. Svi navedeni događaji doveli su do toga da FSSPX ima vrlo složen (ako ne i jedinstven) kanonski status unutar Crkve, jer primjerice Bratstvo tvrdi da posjeduje “izvanrednu jurisdikciju” za slavljenje Mise i drugih sakramenata, dok odgovori Svete Stolice uglavnom ukazuju na suprotno. Njihovim statusom bavi se Papinsko povjerenstvo »Ecclesia Dei« koje je ustanovio papa sv. Ivan Pavao II. motuproprijem 2. srpnja 1988. “sa zadaćom da surađuje s biskupima, dikasterijima Rimske kurije i ostalim zainteresiranima s ciljem olakšavanja punoga crkvenoga zajedništva svećenika, sjemeništaraca, zajednica ili pojedinih redovnika i redovnica koji su do sada na različite načine vezani s bratstvom što ga je utemeljio monsinjor Marcel Lefebvre, koji žele ostati ujedinjeni s Petrovim nasljednikom u Katoličkoj Crkvi”.

Nakon dugog razdoblja u kojem nije bilo napretka u pregovorima Svete Stolice i FSSPX-a, Benedikt XVI. je 2009. kao korak prema pomirenju povukao ekskomunikacije četvorice biskupa koje je zaredio nadbiskup Lefebvre. Pri tome je u popratnom pismu dodao: “Razlozi, pak, kanonskoga nepriznavanja Bratstva Pija X. nisu disciplinarni nego doktrinalni. Dokle god Bratstvo ne dobije kanonsko priznanje, njihove zaređene osobe vrše svoju službu nedopušteno. (…) sve dotle dok se ne pojasne doktrinalna pitanja, Bratstvo nema kanonski status u Crkvi, a njegove zaređene osobe, premda su oslobođene od crkvene kazne, ne vrše svoju službu dopušteno.” Iz navedenog razloga svećenici FSSPX-a uglavnom nemaju pristup crkvama, pa Mise slave ili u sakralnim objektima Bratstva ili u unajmljenim svjetovnim prostorima.

Papa Franjo je otišao i korak dalje, pa je 2016. na vlastitu inicijativu prvo tijekom Jubilarne godine milosrđa dao svećenicima FSSPX-a ovlast za ispovijedanje grijeha, pa je zatim tu ovlast proširio na (zasad) neodređeno vrijeme. Međutim, još uvijek postoje mnoge (često opravdane) dvojbe, poput one ispunjava li se odlaskom na FSSPX-ovu Misu nedjeljna obveza, kao i zakonitosti ženidbi koje su sklopljene pred svećenikom Bratstva. No, valja naznačiti da su se u zadnje vrijeme intenzivirali pregovori Svete Stolice i Bratstva oko povratka FSSPX-a u puno jedinstvo s Crkvom, pa je moguće da će se s vremenom riješiti neka (ili sva) pitanja. Jedan od prijedloga jest da se FSSPX-u dadne status osobne prelature (poput Opus Deia). Rješavanje njihovog statusa moglo bi kod Bratstva zaliječiti određeni “sektaški” mentalitet koji je nastao kod mnogih vjernika kao posljedica dugogodišnje odijeljenosti od Rima.

FSSPX je u Hrvatskoj pokrenuo stalni apostolat 2016. (jedan hrvatski svećenik je član Bratstva), djeluju u sklopu Austrijskog distrikta, a slave svetu Misu na nekoliko lokacija u unajmljenim prostorima (u Splitu u kapeli sv. Jeronima, a u Zagrebu u kapeli sv. Josipa). Bratstvo sv. Pija X. danas broji preko 600 svećenika i skoro 200 sjemeništaraca, a s njima su povezane i brojne redovnice i redovnici. Skrbe za pola milijuna vjernika diljem svijeta.

http://fsspx.org/en

http://www.fsspx.at/de

(Velik dio ovih sadržaja prenesen je s bloga “Splendor Domini”)