O autoru
Alfonz (Alonso) Rodriguez (katkada ga miješaju sa drugim isusovcem iz istog razdoblja, sv. Alfonzom Rodriguezom (1532.-1617.) rodio se u španjolskom gradu Valladolidu 1526., a umro je u Sevilli 21. veljače 1616. U dvadesetoj godini pristupio je Družbi Isusovoj, te je nakon svršetka studija dvanaest godina poučavao moralnu teologiju na Sveučilištu Moterey, a kasnije je još dvanaest godina bio učitelj novaka, sedamnaest godina rektor, te jedanaest godina duhovni otac u Cordobi. Kao učitelj novaka bio je zadužen za skrb oko Francisa Suareza, proslavljenog teologa. Alonza su prilikom obavljanja ovih dužnosti krasile pažljiva skrb, razboritost i milosrđe. Bio je izuzetno pobožan i iskren čovjek, te je iznad svega prezirao oholost i razmetljivost. Njegovi najbliži znanci su ustvrdili kako su upravo njegova ličnost i njegove vrline najtočnije opisane na stranicama knjige „Vježbaj se u savršenosti i kršćanskim krepostima“, koja je po prvi put izdana u Sevilli 1609.
O djelu
Ovo djelo temelji se na materijalima koje je o. Rodriguez prikupio za svoje duhovne nagovore namijenjene njegovoj subraći, a izdano je na zahtjev njegovih nadređenih. Premda je dakle, ova knjiga prvenstveno namijenjena za uporabu njegove svećeničke subraće, ipak je ujedno i namijenjena za dobrobit i pouku svim drugim klericima, ali i svim vjernicima laicima svijeta. Što se tiče obrađenih tema i zacrtanih ciljeva, njegova knjiga izbjegava uzvišene letove misticizma, kao i svaki oblik zakučastih spekulacija. Ovo je knjiga praktičnih pouka o svim krepostima koje čine savršeni kršćanski život, bilo živeći ga u skrovitosti samostana ili u sasvim svakodnevnom svijetu. Smjesta je postala popularna, te je sve do danas rabe svi slojevi kršćana, kao što je to bio slučaj i u vrijeme njenog izdavanja. Izdano je preko dvadeset i pet izdanja španjolskog izvornika, više od šezdeset francuskih, dvadeset talijanskih, deset njemačkih, te osam latinskih. Ovo, hrvatsko izdanje priredili su i izdali su 1905. oci kapucini iz Rijeke, s blagoslovom pape sv. Pija X. Ovdje donosimo dva kratka poglavlja posvećena svetoj Misi. Cijelu knjigu možete preuzeti na našim stranicama, u odsjeku literature.
Kako valja slušati Misu.
Što smo rekli, čini se da nas obvezuje, da govorimo, kako valja slušati Misu i što moramo činiti kod nje. Zato ćemo govoriti ovdje o trojem tj. o tri pobožnosti, koje možemo obavljati u Misi, od, kojih je svaka vrlo važna i sve tri se mogu skupa obavljati! Nije to iz, naše glave uzeto nego od naše svete Matere Crkve, da se poštivaju i cijene, kako dolikuje. Prvo, moramo pretpostaviti, da je Misa uspomena i predstava Muke i smrti Kristove, kako smo to prije rekli, Htjede Otkupitelj svijeta, da ova sveta žrtva bude uspomena Njegove muke i ljubavi, kojom nas je ljubio; jer je znao, da će nam, sjećajući se onoga, što je za nas pretrpio, ova neprestana uspomena biti veliko poticalo, da Ga ljubimo i služimo Mu i da ne ćemo biti kao onaj izabrani Narod, «koji je zaboravio Boga, koji ga je spasao i izbavio iz Egipta. Qui obliti sunt Deum, qui salvavit eos. (Ps. 105, 21)» Prema tome jedna od najboljih pobožnosti, što ih možemo za Mise obavljati, jest razmišljanje otajstvâ Muke, koja nam se u njoj predstavlja, pobuđujući pri tome čine ljubavi i odluke, da ćemo revno služiti Gospodinu.
U tu svrhu puno će nam pomoći, ako znademo znamenovanje onoga, sto se čini i govori u Misi, da tako bolje razumijemo i okusimo uzvišena otajstva, koja se tamo predstavljaju; jer nema riječi ni znaka ni obreda, koji ne bi imao velikih znamenovanja i tajna. Sveukupno odijelo i nakit, kojim se odijeva svećenik, da služi Misu, predstavlja nam također to isto. Naglavnik, kažu sveci, predstavlja koprenu, kojom su Židovi pokrili lice, Krista, našega Otkupitelja, kad su Ga pljuskali po licu i govorili Mu: «Proreci, tko te udario.» Misna košulja predstavlja nam, onu bijelu haljinu, u kojoj Ga je Herod, narugavši Mu se i ismijavši Ga poslao sa svojom vojskom obučena k Pilatu. Pojas predočuje ili one prve veze i užeta, kojima Ga svezaše, kad Ga uhvatiše, ili bičeve, kojima Ga izbičevaše na zapovijed Pilatovu. Naručnik znamenuje one druge veze, kojima svezaše Kristu ruke za stup, kad Ga bičevaše. Postavlja se na lijevu ruku, koja je bliža srcu, da nam označi veliku ljubav, kojom je primio one okrutne bičeve za naše grijehe i ljubav, koju smo mi dužni uzvratiti za tako veliku ljubav i dobročinstvo. Naramenica predstavlja treće veze, tj. ono uže, koje Mu prebaciše oko vrata, kad je nosio križ na plećima, da bude raspet. Misnica predstavlja grimizno odijelo, u koje Ga obukoše, da Mu se narugaju i ismiju Ga, ili kako drugi hoće, predstavlja onu nešivenu haljinu, koju Mu svukoše, da Ga razapnu.
Dolazak svećenika u sakristiju, da se obuče u svećeničke haljine, predstavlja dolazak Kristov na ovaj svijet, u najsvetije svetište djevičanske utrobe Blažene Djevice Marije, majke svoje, gdje se obukao u odijelo našega čovječanstva, da prinese ovu žrtvu na Križu. Kad svećenik izađe iz sakristije, pjevaju pjevači Pristup (introitus) Mise, što znači, kako su oni sveti oci živo žudjeli i uzdisali za Utjelovljenjem Sina Božjega: «Pošalji Jaganjca, Gospodine gospodara zemlje! O da bi razdr’o nebesa i sišao! (Iz 16, 1; 64, 1)» Pristup se Mise opetuje, da se naznači, kako su često ovako vapili i žudjeli oni sveti Oci, da vide Krista na svijetu, obučena u naše tijelo. Što moli svećenik ispovijed kao čovjek grješnik, to znači, da je Krist uzeo na se sve naše grijehe, da zadovolji za njih, i htio se pokazati kao grješnik i biti držan za takova, kako kaže prorok Izaija, da mi budemo pravedni i sveti. Gospodi pomiluj znači veliku bijedu, u kojoj smo svi bili prije dolaska Kristova.
Bilo bi predugo, kad bi prošli svako otajstvo napose. Dosta je da znamo, da nema stvari u Misi, koja ne bi bila, puna otajstva, i sva ona križanja, što ih svećenik čini nad Hostijom, i kaležem, služe za to, da nam predoče i dozovu u pamet mnoge i razne muke i boli, koje je Krist pretrpio za nas na Križu. A dizanje Hostije i kaleža u vis poslije posvete, osim toga, što se to čini da im se puk klanja, predstavlja nam i to, kako su podignuli Križ, u vis, da Ga svi vide na njem raspeta. Svaki može razmišljati po jedno ili po dva otajstva, koja ga većma potiču na pobožnost, ubirući iz njih plod za se i nastojeći odgovarati tako velikoj ljubavi i tolikome dobročinstvu. A to će biti korisnije, nego li samo preletjeti pameću mnoga otajstva. To je prva pobožnost, što je možemo obavljati za Mise.
Druga pobožnost i način, kako ćemo slušati svetu Misu, jest vrlo važan i osobito zgodan za nju, a spomenuli smo to već u pređašnjem poglavlju. Da to bolje razumijemo, moramo ovdje pretpostaviti dvoje, što smo tamo rastumačili: Prvo, da je Misa ne samo uspomena i predstava Muke Kristove i one žrtve, u kojoj se On prikazao na Križu vječnome Ocu za naše grijehe, nego da je također ista žrtva, koja se tada prikazala, te iste vrijednosti i moći. Drugo, da, premda sam svećenik govori i svojim rukama prikazuje tu žrtvu, ipak je svi prisutni prikazuju također zajedno s njime, Pretpostavivši to, kažem, da ćemo najbolje slušati svetu Misu, ako skupa sa svećenikom prikazujemo ovu žrtvu i radimo, koliko možemo, ono, što on radi, pomišljajući, da se ondje svi sakupljamo ne samo, da slušamo Misu nego također da prikazujemo ovu žrtvu skupa sa svećenikom; jer je u istinu tako. I zato je naređeno, da svećenici izgovaraju jasnim i malko višim glasom ono, što valja da i puk čuje u Misi, da to prati pameću i pripravlja se skupa sa svećenikom, da prikaže ovu žrtvu s onom pripravom, koju je Crkva onako mudro i zrelo naredila za to, jer sve ono, što se tu govori i čini, jest priprava kako za svećenika tako i za prisutne, da sa što većom pobožnošću i poštovanjem prikažu ovu najuzvišeniju žrtvu.
Da to bolje možemo izvesti, valja primijetiti, da Misa ima tri glavna dijela: Prvi je od ispovijedi do prikazbe, za koje se puk pripravlja, da može dostojno prikazati ovu žrtvu: najprije ispoviješću i onim recima Psalama još prije, nego svećenik pristupi k oltaru. Zatim dolazi Gospodi pomiluj, što znači ne samo, kako smo rekli, veliku bijedu, u kojoj bijasmo prije dolaska Kristova, nego nam također, doziva u pamet, da onaj, koji ima obavljati posao s Bogom, ne smije ga obavljati po strogoj pravednosti, nego iz samoga milosrđa. Po tom slijedi Slava va višnjih Bogu, čime se daje slava Bogu za Utjelovljenje i zahvaljuje Mu se za veliko ovo dobročinstvo, iza toga slijedi molitva. Valja ovdje primijetiti, da svećenik kaže Pomolimo se a ne Molim; jer svi mole s njime, a on u osobi sviju. A da se to čini s većim duhom, moli se prije za to pomoć Duha Svetoga, obrativši se svećenik k puku sa Gospod s vami, a puk odgovorivši : I s duhom tvojim. Poslanica znači nauku Staroga zavjeta i svetoga Ivana Krstitelja, koja je bila kao priprava i katekizam za nauku evanđeosku.
Stupajnica, koja se govori poslije Poslanice, znači pokoru, koju je činio puk na propovijedanje sv. Ivana Krstitelja. A Alleluja, koji slijedi poslije Stupajnice, znači veselje, koje duša osjeća, pošto je po pokori postigla oproštenje grijeha. Evanđelje znači nauku, koju je Krist propovijedao na svijetu. A svećenik napravi znak križa na knjizi, iz koje će čitati, jer nam ima propovijedati Krista raspetoga., A poslije čini znak križa na čelu, ustima i prsima, a s njim zajedno i puk, čime ispovijedamo, da imamo Krista raspetoga u svome srcu i da ćemo Ga ispovijedati svojim jezicima i otvorena lica, te živjeti i umrijeti u toj Vjeri. Užižu se druge svijeće za čitanje Evanđelja, jer ovo je nauka, koja rasvjetljuje naše duše, i ono svijetlo, koje je donio Sin Božji na svijet. «Svijetlo, da se objavi narodima, i slavu naroda Tvojega Izraelskoga. — Lumen ad revelationem gentium et gloriam plebis tuae Israel. (Lk 2, 32)»
Sluša se Evanđelje stojećke, da iz toga uvidimo, kako ga pripravno moramo slušati i braniti, kad ustreba. Sluša se otkrivene glave, da nam se pokaže, kako moramo štovati riječ Božju. Zatim slijedi Vjerovanje, koje je plod, što se ubire iz nauke Evanđeoske, jer u njemu ispovijedamo članke i glavna otajstva naše Vjere. To je prvi dio Mise, koji se zove Misa Katekumenâ, jer dovle bijaše slobodno ostati na Misi Katekumenima, koji ne, bijahu kršteni i nevjernicima, kako Židovima tako Poganima, da čuju riječ Božju i pouče se u njoj.
Drugi dio Mise jest od Prikazbe do Očenaša, koji se zove Misa žrtve, kojoj mogu prisustvovati samo Kršćani I zato je običavao Đakon s propovjedaonice nalagati, da otiđu Katekumeni, i onda se u staro doba govorilo: Idite, Misa je, tj. žrtva, se sada počinje, kojoj vama nije dozvoljeno pribivati, To je glavni dio Mise, u kojem se posvećuje i prikazuje ono, što je posvećeno. Zato svećenik počinje šutjeti i moliti tiho molitve, da ih ne čuju prisutni, jer se već približava k žrtvi; kao što je Krist, naš Otkupitelj, kad se približavala Muka, otišao, kako kaže sv. Evanđelje, u pustinju blizu grada Efrema i nije više hodio javno (Iv 11, 54). A prije nego će svećenik prikazati žrtvu, pere si ruke, da nam se pokaže, kako se čisti moramo približavati k ovoj žrtvi, i okrene se k puku govoreći, da mole skupa s njim, eda ona žrtva bude prijatna i ugodna Veličanstvu Božjem. Pošto je malko tiho molio, opet prekine šutnju sa Predslavljem, što je posebna priprava, kojom svećenik pripravlja sebe i puk za ovu svetu žrtvu, opominjući sve, da uzdignu, srca k nebu i da zahvale Gospodinu, što je sišao s neba, da uzme naše tijelo i umre za nas: «Blagoslovljen gredi v ime Gospodnje, Osanna va višnjih! Mt 21, 9)» Tako su slavili Gospodina, kad su Ga na Cvjetnicu dočekali u Jeruzalemu. I svet, svet, svet, Gospod Bog Sabaot, kako Ga neprestano slave dvorani nebeski po riječima Izaije (Iz 6, 3) i sv. Ivana u njegovu Otkrivenju (Otk 4, 8).
Zatim počinje Kanon Mise, u kojem najprije moli svećenik vječnoga Oca, da po zaslugama Isusa Krista, svoga jedinoga. Sina Gospodina našega primi ovu žrtvu za Crkvu, za Papu, za Biskupa i za kralja. I odmah zatim tiho moli Boga za druge osobe napose, prikazujući također za njih žrtvu, što je prvi spomen, koji nazivamo spomen živih, a napose prikazuje ovu žrtvu za one, koji su prisutni: I svih okolo stojećih. Zato je vrlo korisno pribivati svetoj Misi; jer oni, koji su kod nje, primaju veće darove od Boga kao oni, koji su kod stola kraljeva, i kao oni, koji Mu izilaze u susret, kad unilazi u grad, i kao oni, koji bijahu pod Križem, kao sv. Ivan i Blažena Gospa, Magdalena i dobri razbojnik. Opat Rupert kaže, da prisustvovati svetoj Misi jest što i prisustvovati sprovodu Krista našega Otkupitelja. — Zatim dolazi posveta, u kojoj, kako rekosmo, sastoji i prikazuje se ova žrtva Mise za sve one, za koje se učinio spomen.
Dakle kažem, da je najbolja pobožnost, što je tko može obavljati za Mise, ako pazi na ono, što svećenik govori i radi, i čini s njime koliko može isto, što on čini, kao onaj, koji ima dio u tako uzvišenom poslu, kao što se ondje obavlja. A kad čini svećenik spomen za žive, dobro je, da svaki također čini svoj spomen, moleći Boga za žive, a poslije da isto tako čini sa svećenikom spomen za mrtve. Naš Otac sv. Franjo Borgija činio je spomen ovako: Na temelju onoga razmišljanja, koje smo spomenuli, naime da ova žrtva predstavlja ona, koja se prikaza na Križu za nas, i da je sasvim ista, činio je on svoj spomen prošavši pameću pet rana Kristovih. U rani desne ruke preporučivao je Bogu Papu, i Kardinale, i sve Biskupe i Prelate, klerike, i župnike, i sve crkvene osobe. U rani lijeve ruke preporučivao je Bogu kralja i sve suce i poglavare svjetovne oblasti. U rani desne noge sve Redove, a napose Družbu. U rani lijeve noge sve svoje rođake, roditelje, prijatelje, dobročinitelje i sve one, koji se bijahu preporučili u njegove molitve. Ranu u boku pridržavao bi za sebe te bi on sam u nju unilazio i tamo se zaklanjao, U pukotinama pećine, u šupljini zida (Pj. 2, 14), moleći Boga za oproštenje svojih grijeha i za pomoć u svojim potrebama i nevoljama. I tako je prikazivao ovu žrtvu za sve ove stvari i za svaku pojedinu od njih, kao da bi je za nju samu prikazivao, prikazujući je uvijek napose za onu osobu ili osobe, za koje je služio svetu Misu po dužnosti ili iz pobožnosti, želeći, da njima pripadne sav onaj dio svete žrtve, koji ih ide, a da im ništa ne naškodi, što ju je za druge namijenio.
Na isti je način činio spomen za mrtve, prikazujući onu žrtvu, prvo, za osobu ili osobe, za koje je napose govorio Misu; drugo, za duše svojih roditelja i rođaka; treće za pokojnike svoga Reda; četvrto za svoje prijatelje, dobročinitelje, za one, koji su mu preporučeni, i za sve one, za koje bijaše dužan moliti; peto, za duše najzapuštenije, koje nemaju nikoga, da za njih dobro čini, i za one, koje su imale naskoro izaći iz čistilišta, i napokon za one, za koje bi bilo Bogu najmilije i najugodnije da je prikaže. Tako moramo i mi činiti, na ovaj ili na drugi način, kako se kome bolje svidi. A osobito moramo prikazivati ovu žrtvu za troje, na što smo međ mnogim drugim na osobiti način i sa svake strane obvezani: prvo, u zahvalu za prevelika dobročinstva, što smo ih primili iz ruke Božje, kako općenita, tako posebna; drugo kao zadovoljštinu i naknadu za naše grijehe; treće da isprosimo pomoć u svojim potreboćama i slaboćama, i postignemo novih milosti od Gospodina.
Jako će biti dobro, da svaki prikazuje Bogu ovu žrtvu za ovo troje, ne samo za samoga sebe, nego također za bližnje, prikazujući je ne samo za dobročinstva, što ih je on primio, nego također za prevelike milosti, što ih je Bog iskazao i svaki dan iskazuje svima ljudima, i ne samo kao zadovoljštinu i naknadu za svoje grijehe, nego za sve grijehe svijeta, jer je ona dovoljna i više nego dovoljna, da zadovolji i ublaži vječnoga Oca za njih sve; i da prosi pomoć ne samo za svoje vlastite i posebne nevolje i potrebe, nego i za sve potrebe Crkve. Tako ćemo se većma prilagoditi svećeniku, koji to isto čini. Osim toga ljubav i revnost za spas duša traži, da ne mislimo samo na svoje posebno nego također na općenito dobro Crkve. I uopće je dobro, da prikazujemo ovu žrtvu za sve ono, za što je Krist prikaza viseći na Križu. Bit će također dobro, da prikazujemo same sebe skupa s Kristom za žrtvu vječnome Ocu svaki dan kod Mise na istu nakanu, tako da ne ostane u nama ništa, što ne bi prikazali; jer premda je istina, da naša djela sama po sebi vrlo malo vrijede, ipak umočena u Krv Kristovu i sjedinjena s Njegovim zaslugama i mukom mnogo će vrijediti i jako biti ugodna Bogu.
Sv. Zlatousnik kaže, da je ura, kad se prikazuje ova Božanska žrtva, najzgodnije vrijeme, da raspravljamo s Bogom i da anđeli drže to najljepšom prilikom, da mole milosti u korist roda ljudskoga, i da onda s velikim žarom mole Boga za nas, jer je to najzgodnije vrijeme. I zato kaže, da kleče ondje nebeske čete Anđela, Kerubina i Serafina, s velikim poštovanjem pred Veličanstvom Božjim i da odmah, čim se prikaže ova žrtva, lete ovi nebeski glasnici, da otvore vrata čistilišta i izvrše ono, što se ondje isposlovalo. Zato je pravo, da i mi znamo cijeniti ovaj čas i okoristiti se tako dobrom prigodom, i da idemo k Misi, da prikazujemo ovu Božansku žrtvu s velikim pouzdanjem, jer po njoj ćemo ublažiti srdžbu vječnoga Oca i namiriti dugove za svoje grijehe, te zadobiti darove i milosti, koje ćemo od Njega prositi.
Treća pobožnost odnosi se napose na treći dio Mise, tj. od Očenaša pa sve do konca, kad se svećenik pričešćuje; a molitve, koje se mole poslije Pričesti, sve su zahvala za primljeno dobročinstvo. Dakle oni, koji slušaju svetu Misu, moraju se tada i u tome, koliko je moguće, prilagoditi svećeniku. Ne možemo se kod svake Mise pričestiti sakramentalno, ali možemo duhovno. A to neka bude treća pobožnost kod Mise, koja je vrlo dobra i korisna, naime, kad se svećenik pričešćuje sakramentalno, da se pričeste također duhovno oni, koji su prisutni. Duhovno se pričestiti znači imati živu želju primiti ovaj Presveti Sakramenat prema onim riječima Jobovim: „Ne rekoše li muževi šatora mojega (tj., dobri i bogobojazni kršćani): Tko bi nam dao od mesa njegova, da se nasitimo? — Si non dixerunt viri tabernaculi mei: Quis det de carnibus ejus, et saturemur? (Job 31, 31)“ Kao što lakomac zuri očima za slasnim jelom; tako sluga Božji mora ginuti očima i srcem za ovom Božanskom hranom. Pa kad svećenik otvori usta, da se pričesti, ta mora i on otvoriti usta svoje duše vruće želeći, da primi onu Božansku hranu, i naslađivati se time. Na taj će način Bog udovoljiti želji srca njegova umnoživši mu milost i ljubav prema onome, što On obećava po Proroku: «Otvori usta svoja, i napunit ću ih. — Dilata os tuum, te implebo illud. (Ps. 80, 11)»
Ali da želja primiti ovaj Presveti Sakramenat bude, kako primjećuje sv. Sabor Tridentinski, duhovna Pričest, treba da proizlazi iz žive Vjere proniknute ljubavlju (Conc. Trident. sess. 13, c. 8.). To će reći, da onaj, kojima ovu želju, mora biti u ljubavi i milosti Božjoj, jer onda postizava ovaj plod, sjedinjujući se uže s Kristom; ali kod onoga, koji bi bio u smrtnom grijehu, ova želja ne bi bila duhovna Pričest; dapače, kad bi želio u grijehu’ se pričestiti, griješio bi smrtno. A kad bi to želio pogodbeno, naime da nije u grijehu, premda bi to bila dobra želja ipak ne bi bila duhovna Pričest, jer kad nije u milosti, ne može primiti ni ploda njezina. Dakle treba biti u milosti Božjoj, a onda pobuditi želju duhovno se pričestiti; jer po ovoj želji, da se primi ovaj Presveti Sakramenat, dobivaju se duhovna dobra i milosti, koje običavaju dobivati oni, koji ga primaju sakramentalno.
Može se dapače dogoditi, da onaj, koji se duhovno pričešćuje, prima više milosti, nego onaj, koji se pričešćuje sakramentalno, premda se pričešćuje u stanju milosti; jer premda je istina, da sakramentalna Pričest po sebi većma koristi i daje veću milost nego li duhovna, jer je napokon Sakramenat i može podijeliti milost po samoj sebi (ex opere operato), što ne može duhovna Pričest; ipak može tko s tolikom pobožnošću, poštovanjem i poniznošću, željeti da primi ovaj Presveti Sakramenat, da dobiva time veću milost, nego li onaj, koji ga prima sakramentalno, ali ne s tolikom pripravom, Povrh toga ima još drugo dobro u ovoj duhovnoj Pričesti. Budući da biva potajno i ne vidi toga drugi, nema pogibli, da čovjeka obuzme tašta slava, što ga tobože drugi vide, a što se može dogoditi kod sakramentalne Pričesti, koja je javna. Osim toga imade ona još drugu posebnu povlasticu, koje nema sakramentalna, naime da se može učiniti više puta, jer se sakramentalna prima jedanput na tjedan ili najviše jedanput na dan, dok se duhovna može činiti ne samo svaki dan, nego više puta na dan. Zato mnogi imaju hvalevrijedan običaj, da se duhovno pričešćuju ne samo, kad slušaju Misu, nego svaki put, kad pohode Presveti Sakramenat, a i drugda.
Dobro se duhovno pričešćivati onako, kako to običavaju činiti neke sluge Božje, što ćemo ovdje spomenuti, da se može time okoristiti svatko, tko ushtjedne. Kad slušaš Misu ili kad pohodiš presveti Sakramenat, ili kadgod se hoćeš duhovno pričestiti, pobudi u svome srcu živu želju primiti ovaj Presveti Sakramenat, i govori: «O Gospodine! tko je tako čist i nevin, da može dostojno primiti tako odličnoga Gosta? Tko je dostojan primiti Te svaki dan i imati Te uvijek u svome srcu ! O Gospodine ! kako bih bio bogat, kad bih Te zavrijedio primiti i nositi svojoj kući? Kako bih bio sretan! Ali nije potrebito, Gospodine, da Ti dođeš k meni sakramentalno, te me obogatiš! Ako Ti samo hoćeš, Bože moj, bit će to dosta! Zapovjedi, Gospodine, i bit ću opravdan!» A za dokaz toga govori sa stotnikom : «Gospodine! nijesam dostojam, da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja. — Domine, non sum dignus, ut intres sub tectum meum, sed tantum dic verbo, et sanabitur anima mea. (Mt. 8, 8) » Ako pogled na mjedenu zmiju bijaše dosta, da ozdrave ranjeni (Br 21, 9); isto će tako i ovdje biti dosta pogledati Te živom vjerom i gorućom željom primiti Te. A bit će također dobro dodati Antifonu: O sveta gozbo itd. i redak: Kruh s neba dao si im itd. s molitvom Presvetoga Sakramenta.
Nekoliko primjera, kako pobožno moramo slušati svetu Misu i služiti je svaki dan, i s kojim joj poštovanjem imamo prisustvovati.
Papa Pijo II. i Sabelik pripovijedaju, kako je u pokrajni Istri, koja međaši sa Hrvatskom i Kranjskom, živio pobožan neki vitez, koga je mučila teška napast, da se objesi, i nekoliko puta već to pokušao učinit!. Ovu tešku napast otkri on nekome učenu i bogobojaznu redovniku i zamoli u njega savjet. Pošto ga ovaj bijaše ohrabrio i uvelike utješio, reče mu, neka drži kod sebe kapelana, koji će mu svaki dan čitati Misu. Ovaj mu se savjet jako svidje, i zato se nagodi s nekim svećenikom te oba pođoše i nastaniše se u jakoj tvrđavi, koju je on imao na ladanju. Bijaše tu mirno proživio godinu dana uslijed ove presvete pobožnosti, kad ga jednoga dana zamoli njegov kapelan, neka mu dozvoli da pođe na neku svečanost u obližnje mjesto s drugim svećenikom, svojim prijateljem. Vitez mu dozvoli, misleći i on tamo poći, da sluša Misu i bude kod svečanosti. Ali se nekom zgodom zadrži tako, da bijaše već podne, kad je izišao iz svoje tvrđe, vrlo snužden, misleći, da ne će moći slušati Mise. Sad ga opet poče mučiti njegova stara napast. Idući tako žalostan susretne nekog seljaka, koji je dolazio iz onoga mjesta, a koji mu reče, da se već svršila služba Božja. To viteza tako jako ražalosti, da je počeo proklinjati svoju sreću i govoriti, da se već drži izgubljenim, što nije ovaj dan slušao svete Mise. Seljak mu reče, neka se ne briga, jer da će mu on prodati Misu i ono, što je pred Bogom njom zaslužio. Vitezu bje to drago. Pogodiše se dakle, da mu dade svoj plašt, što ga je nosio na sebi, koji on rado dade, i na to se raziđoše. Uza sve to htjede vitez poći u selo, da se pomoli u Crkvi. Učini to i povrati se malo za tim natrag svojoj kući. Došavši na mjesto, gdje se ona grješna prodaja (simonia) bijaše izvršila, vidje, da se seljak objesio o jedno stablo, što bijaše Bog dopustio za kazan njegova grijeha. On osta na to zapanjen i zahvali Gospodinu, što ga bijaše oslobodio od toga. Sad se učvrsti još jače u svojoj pobožnosti i ne oćutje odsele više one napasti, premda je još mnogo godina poživio.
Čita se u ljetopisima sv. Franje o svetoj Elizabeti, kraljici Portugalskoj i nećakinji svete Elizabete, kraljice Ugarske, da je međ ostalim velikim krepostima, kojima je sjala, bila jako milostiva i milosrdna prema siromasima i bolesnicima i da ih je rado pomagala. I zato se kaže o njoj, da nije nijedan siromah u nje što zaprosio, a da mu ona ne bi pomogla. A osim toga bijaše zapovjedila svome milostinjaru, da nikome ne uskrati milostinje. Imala je ova sveta kraljica paža ili sobara, kojim se služila za dijeljenje milostinje i za druga dobra djela, budući da je bio krepostan i ćudoredan. Dogodi se, da drugi sobar kralja Don Dionizija, njena muža, koga je ovaj vrlo ljubio, videći, kako je onaj paž u velikoj milosti kod kraljice, iz zavisti prema njemu i da se umili kralju, htjede ga ocrniti, veleći, da kraljica goji prema njemu grješnu ljubav. Pa kako kralj nije živio baš najpoštenije, zaveden od đavla, a inače malko nesklon kraljici, svojoj ženi, poče donekle o njoj sumnjati. Začudivši se nad onim, što mu bijaše paž rekao, premda toga nije sasvim vjerovao, nego o tom dvojio, ipak odluči potajno smaknuti onoga paža. Izjahavši onoga dana za zabavu, dođe do neke vapnenice, u kojoj se palilo vapno, pa pozvavši na stranu Ijude, koji su ložili, zapovjedi im, da sobara, kojega će on k njima poslati, da ih pita: «Da li su izvršili, što im bijaše kralj naložio», odmah pograbe i bace u vapnenicu, da tako odmah umre, jer da je to zaslužio. A kad svanu drugo jutro, zapovjedi kralj pažu kraljičinu, da ide s ovim pitanjem k spomenutoj peći, da oni ljudi mogu izvršiti, što im bijaše naložio, i da tako pogine. Ali Gospodin naš, koji svojih nikad ne ostavlja i zauzima se za nevine i nedužne, odredi drukčije. Kad je ovaj mladić prolazio kraj neke crkve, zazvoni bas zvonce na podizanje kod jedne Mise, koja se služila. On uniđe unutra i osta, sve dok se nije svršila ova Misa i još druge dvije, koje započeše odmah jedna za drugom. Međutim želeći kralj znati, da li je on već mrtav, slučajno susrete svoga sobara, koji bijaše onoga tužio i krivo proti njemu svjedočio pred kraljem; te ga vrlo žurno posla k peći, da sazna, dali se izvršilo, što bijaše on naložio. Kad on tamo s ovom viješću stiže, uhvatiše ga odmah ljudi misleći po znakovima, da je to onaj, o kojem bijaše kralj govorio, svezaše i baciše živa u peć. Međutim, kad je onaj nevini i nedužni mladić odslušao svoje Mise, pođe s porukom kraljevom k vapnarima i zapita ih, dali su izvršili, što im bijaše njegov gospodar zapovjedio. A kad oni odgovoriše, da jesu, vrati se on s ovim odgovorom ka kralju. Kad ga ovaj ugleda, osta kao izvan sebe, vidjevši i opazivši, da se dogodilo sasvim protivno ono- me, što on bijaše naredio i zapovjedio. Obrati se sad k pažu i poče ga koriti, pitajući ga, gdje se tako dugo zadržao. Tada sluga, davajući o sebi račun, odgovori: «Gospodaru! kad sam ja išao da izvršim zapovijed Vašega Veličanstva, slučajno sam prošao kraj neke crkve, u kojoj je zvonilo zvonce na podizanje. Uniđoh unutra i slušah onu Misu sve do konca. A prije nego se ona dovršila, započe druga i treća, i tako ostadoh, dok se sve ne svršiše; jer mi je moj otac ostavio kao blagoslov, prije nego je umro, da kod svih Misa, koje vidim da počinju, ostanem sve do konca. — Tada kralj po ovom sudu Božjem spozna istinu i osvjedoči se o nevinosti dobre kraljice, te o vjernosti i kreposti dobroga sluge. I tako odbaci od sebe svaku zlu misao, što ju je imao proti njoj.
Pripovijeda se u Knjizi primjera, da su u jednom gradu živjela dva zanatnika od istoga zanata, od kojih je jedan imao ženu, djecu i obitelj, pa je uza sve to svaki dan tako pobožno slušao svetu Misu, da je ni pod koji način ne bi izostavio. A zato ga je i Gospodin pomagao, te mu je zanat išao dobro i imutak mu se umnažao. Drugi nasuprot nemajući nijednog djeteta ni sluge, nego samo ženu, kinjio se uvijek danju i noću, dapače i u svetačke dane a slušao je Misu rijetko kada, pa ipak se nigda nije oslobodio bijede, nego je trpio veliku nevolju i siromaštvo. Videći dakle ovaj, da onome sve tako lijepo uspijeva, sastavši se jednoga dana s njime upitat će ga, otkuda mu tolika sreća i toliki dobitak, da mu uza sve to, što ima veliku obitelj, ženu i djecu, nigda ne manjka, što mu je nužno, nego uvijek imade dovoljno, što treba, dok on, premda je sam sa ženom i radi više, živi uvijek u nuždi i siromaštvu. Nato mu onaj, koji je svaki dan pobožno slušao svetu Misu, odgovori, da će mu sutra pokazati mjesto, gdje nalazi ono blago. Drugo jutro pođe on u kuću onoga drugoga i povede ga sa sobom u crkvu. A kad odslušaše svetu Misu, reče mu, neka se povrati svojoj kući na posao. To isto učini drugi dan i to mu isto teče. Ali kad je treći dan došao u njegovu kuću, da ga povede sa sobom u crkvu, reče mu onaj: «Brate,ako ja hoću da idem u crkvu, ne treba da me ti vodiš, jer znam dobro put do nje.
Ta sam od tebe želio saznati samo za mjesto, gdje si našao tako lijepu prigodu, da se obogatiš. Vodi me tamo, da se i ja mogu obogatiti,» Tad mu ovaj odgovori: «Ja ne poznam niti imam drugoga mjesta, gdje da tražim tjelesno blago i nagradu vječnoga života, osim crkve.» Pa da to potvrdi, reče: «Nijesi li možda čuo, što kaže Gospodin u Evanđelju: «Tražite najprije kraljevstvo nebesko i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se dodati. (Mt, 6, 33)» Čuvši to dobri čovjek, razumje tajnu i dozove se k pameti, pa pokajavši se za svoj grijeh popravi život; postade odmah jako pobožan i odsada svaki dan slušaše svetu Misu. A zato mu se okrene i sreća, i počeše mu lijepo uspijevati svi njegovi poslovi.
Sv. Antonin, Nadbiskup Florentiski, pripovijeda, kako se na na jednu svetkovinu zaputila iz grada dva mlada prijatelja, da pođu u polje na lov i pozabave se. Jedan se od njih pobrinuo, da sluša prije sv. Misu i udovolji crkvenoj zapovijedi, a drugi ne. Isu su skupa tako svojim putem, kad se najednom poče miješati vrijeme i mutiti zrak tako, te se činilo, da će se prolomiti nebo i propasti svijet od silne tutnjave gromova i mnogih munja koje su najvećom brzinom sijevale, i da će se sad na prolomiti oblak. A usred toga čuo se u zraku glas, koji oba ova mladića čuše, gdje govori. «Daj ga ubij!» Na taj glas protrnuše od strave; ali, nastavivši svoj put, iznenada, kad nijesu ni mislili na to, udari grom i ubi nesretnoga mladića, koji onaj dan ne bijaše slušao svete Mise. Toliki sad strah i trepet obuze ovoga drugoga, da je ostao kao izvan sebe, ne znajući, što da učini, osobito što je bio već blizu mjesta, kamo su išli u lov. Napokon pođe naprijed, pa proslijedivši svoj put ču drugi glas, koji zaviknu: «Ubij, ubij ovoga!» On se siromah silno prestraši na ovaj glas, sjetivši se, što se bješe dogodilo njegovu drugu. Ali ču i drugi glas u zraku, koji doviknu: «Ne mogu, jer je danas čuo: «I Slovo plt bist», hoteći time reći, da bješe slušao Misu, jer se na koncu Mise obično govori Evanđelje sv. Ivana, gdje su ove riječi. I tako se izbavi ovaj mladić onako strašne i nenadane smrti.
Čita se o sv. Bonaventuri u njegovu životu, kako se, promatrajući uzvišeno Veličanstvo Božje u Presvetom oltarskom Sakramentu i svoju veliku ništetnost, pa bojeći se, da ne će primiti Gospodina s dostojnom pripravom, više dana nije usudio pristupiti k oltaru. A slušajući jednoga dana Misu, kad je svećenik raspolovio Hostiju, jedan dio od nje dođe k njemu i postavi mu se u usta. Tad on, zahvalivši Gospodinu za ovo neprispodobivo dobročinstvo, uvidje, da ga je time htio podučiti, kako su draži Bogu oni, koji se s ljubavlju i nježnim čuvstvom približuju k Njemu i primaju Ga, nego Ii oni, koji se od straha udaljuju od Njega i ne primaju Ga, kako je to poslije sam svetac napisao. A to je isto pisao i sv. Toma.
O svetom se Ferdinandu de Talavera, prvome Nadbiskupu Granadskome, pripovijeda, kako, kad je bio na dvoru zaokupljen mnogim i vrlo važnim državnim poslovima, ne našavši njegovi takmaci, kojih bijaše mnogo, ništa drugo, u čem bi ga mogli optužiti, mrmljahu neki, što svaki dan služi sv. Misu, čudeći se njemu, kako je uza sve tolike i tako teške poslove tako raspoložen te duha tako mirna i spokojna, da svaki dan misi, kao da bi bio u samostanu. Pa kad mu je Kardinal Španjolski i Nadbiskup Toledski, Don Ivan Gonzalez de Mendoza, jednoga dana pouzdano rekao, što se o nje- mu govori, odgovori sluga Božji: Tako je. Gospodine! Budući da mi je kraljevsko Veličanstvo izručilo tako teške poslove i nametnulo breme, koje nadilazi sve moje sile, ne znam kamo da se drugamo utječem, da se pod teretom ne srušim na zemlju, van da svaki dan pristupam k Presvetome Sakramentu, da tako mogu imati snage, te izvedem ono, što mi je Njegovo Veličanstvo povjerilo, i položim račun o tome.
Kad je sv. Petar Celestin, koji kasnije postade Papa, počeo, kako pripovijeda Surije jednoć razmišljati s jedne strane veliko Veličanstvo Gospodinovo u Presvetom Sakramentu, a s druge strane svoju ništetnost i nedostojnost, pa kad se sjetio sv. Pavla, prvoga pustinjaka, sv. Antuna, sv. Franje i drugih svetaca, koji se nijesu usudili zarediti u svećenike ni svaki se dan pričešćivati, stade sumnjati i uznemirivati se, što često služi svetu Misu, pa se nekoliko dana uzdrža od toga od straha, trepeta i poštovanja prema tako velikom Gospodinu, odlučivši poći u Rim, da se posavjetuje s Papom o tom, bi li bilo bolje da sasvim ili na neko vrijeme prestane služiti svetu Misu. Pa kad je već pošao na put u toj namjeri, ukaza mu se neki sveti Opat, već pokojni, koji ga bijaše zaodjenuo haljom redovničkom, te mu reče: «Tko je, sinko, makar on bio anđeo, vrijedan pristupiti k ovome Otajstvu? Ali ti uza sve to savjetujem, da često služiš svetu Misu sa strahom i poštovanjem.» I odmah ga nestade.
Sv. Grgur pripovijeda, da se malo prije njegova vremena dogodilo, te su nekoga čovjeka neprijatelji uhvatili i odveli kao roba u vrlo daleke krajeve, gdje je bio dugo vremena zasužnjen, a da se nije ništa znalo ni čulo o njem. Budući da njegova žena već dugo vremena nije ništa znala o njem, mislila je, da je već mrtav, pa je zato davala svaki tjedan služiti Mise za spokoj njegove duše. I htjede Gospodin, da se svaki put, kad se služila za nj sv. Misa, našao siromašni zarobljenik riješen svojih okova. Dogodi se pak, da je malo za tim ovaj čovjek umakao iz ropstva i povratio se kući slobodan. A kad je među ostalim pripovijedao svojoj ženi ovo čudo, diveći se i čudeći, što su mu se u neke dane i ure svakoga tjedna razrješivali okovi, računajući njegova žena, pronađe, da se to događalo onih istih dana i ura, kad je ona davala prikazivati žrtvu i služiti Misu za nj. Na to pridodaje sv. Grgur: «lz toga možete, braćo, uvidjeti, koliku će moć imati ona žrtva, prikazana za nas, da uništi strasti i razriješi okove duševne., Časni Beda pripovijeda drugi sličan primjer.
Sv. Zlatousnik kaže, da onda, kad svećenik služi sv. Misu, prisustvuju anđeli i da je u čast onome, koji se ondje žrtvuje, žrtvenik opkoljen od anđela. I veli, da je čuo pripovijedati od neke vjerodostojne osobe, kako neki starac, veliki sluga Božji, bješe vidio, gdje se najedanput spustilo veliko mnoštvo anđela i okružilo ga, obučeni svi u tako sjajne odore, da se od sjajnosti nije moglo u njih gledati, i tako ponizni, kao što stoje vojnici pred svojim kraljem. A to vjerujem i ja, kaže slavni sv. Zlatousnik, jer napokon gdje je kralj, tamo su i dvoranici. – A sv. Grgur kaže. »Tko dvoji, da se u onaj čas, kod se prikazuje ova žrtva, na glas svećenikov ne otvaraju nebesa i ne silaze skupa s Kristom oni nebeski dvoranici, i da nije sve ono mjesto opkoljeno od Zborova anđela, koji kao dobri dvoranici prate svoga Kralja,?» A tako tumače mnogi sveci one riječi svetoga Pavla, koji, nalažući, da žene budu u crkvi po krivene glave, navodi razlog: radi anđela: propter angelos; jer budući da je tamo Presveti Sakramenat, kažu, da su ondje i anđeli, koji mu se klanjaju i časte ga. – Sv. Nil piše o istom sv. Ivanu Zlatousnomu, koji je bio njegov učitelj, da je, kad bi unilazio crkvu, viđao veliko mnoštvo anđela, obučenih u bijelo, bosonogih i pognuta tijela radi velikog poštovanja, u najvećoj šutnji i kao zapanjene zbog nazočnosti Isusa Krista, našega Boga i Gospodina, u ovome Sakramentu. Prema tome veli slavni Zlatousnik: «Kad si pred ovim Božanskim Sakramentom, ne smiješ misliti, da si među ljudima na zemlji. Ne ćutiš li možda blizinu onih nebeskih četa, Kerubina, Serafina i drugih, koji stoje pred onim velikim Gospodinom neba i zemlje?» — I zato kaže: «Braćo! Boravite u crkvi s velikom šutnjom, sa strahom i trepetom. Gledajte, kako stoje sluge kraljeve pred njim, kako čedno i mirno, s kolikim poštovanjem! Nitko se tu ne usuđuje progovoriti ni riječce niti svrnuti okom s jednoga mjesta na drugo; pa se naučite iz toga, kako vam se vladati pred Bogom.
