Esej koji ćete pročitati zapravo je govor koji je priznati njemački pisac Martin Mosebach (dobitnik dvadesetak literarnih nagrada) održao 13. veljače 2013. na skupu ’Pepelnica umjetnika’ u Frankfurtu na Majni. Tekst očito nije dotjerivan, te je umnogome zadržao značajke žive riječi (op. prev.). Kao nadahnuće, autoru je poslužila dobro poznata fotografija sv. Mise u ruševinama münsterske katedrale (načinjena samo godinu dana po svršetku Drugog svjetskog rata) koja će hrvatskim čitateljima biti dobro poznata s naslovnice prvog izdanja Društva za promicanje tradicionalne Mise “Benedictus”, knjige “Reforma rimske liturgije” mons. Klausa Gambera.
Prozor u vječnost
Kad je početkom pedesetih godina televizija ušla u njemačke domove, biskupi su razmišljali, da li da se omoguće televizijski prijenosi svete Mise.
Pred šezdeset godina o takvim se pitanjima još ozbiljno razmišljalo pa je veliki njemački filozof Josef Pieper zamoljen da dade svoje mišljenje. Pieperov sud bio je načelno negativan. Po njemu takvi su prijenosi nespojivi s prirodom svete Mise, jer je ona po svome postanju otajstveni čin, otajstveno slavlje krštenika. Podsjetio je na najniži crkveni red vratara — koji je nakon Koncila ukinut. Vratar, ostiarius bio je nekada zadužen da se brine da nekršteni kao i privremeno isključeni nakon Službe riječi izađu iz crkve i prijeđu u narteks. Pravoslavlje obdržava tu praksu mjestimice i danas. Na svakom pravoslavnom bogoslužju odjekuje poziv đakona prije žrtvenog obreda: “Vrata! Pazite na vrata!” Na svojoj sam koži u Gruziji jednom doživio da taj poziv shvaćaju ozbiljno. Preda me je došao monah, pao na koljena i sve ispričavajući se, zatražio da izađem iz crkve, jer ja kao katolik nisam u punom jedinstvu s Pravoslavnom Crkvom. Izašao sam bez mrmljanja jer smatram da ne mora svatko biti baš svugdje gdje mu se svidi.
Posvećena mjesta, sveti čini nešto su drugo nego prostor svakodnevnog života i djelovanja, stoga su označeni stvarnim, materijalnim granicama i ogradama, na kraju krajeva te ograde moraju biti vidljive i opipljive.
Čak ako netko i nije ozbiljno razmišljao o upitnosti televizijskog snimanja svete Mise, prizori primanja pričesti vjernika ili pak lica svećenika kad žvače hostiju, pogotovo ako su snimljeni iz neposredne blizine, moraju ostaviti u najmanju ruku neugodan dojam.
Jesu li takva osjećanja stvarno samo nešto atavističko, ostatak davnih magičnih strahova? I u drugim kulturama postoji odbojnost prema fotografiranju, time kao da se ulazi u osjetljivu duhovnu sferu.
Utoliko me je više iznenadila nesvakidašnja fotografirana scena misnog slavlja, koja mi se trajno usjekla u pamet. Imam je stalno pred očima na svom pisaćem stolu. Crno-bijela slika prikazuje bombama teško oštećenu crkvu (katedrala sv. Pavla u Munsteru 1946. op. prev.). Stupovi još nose svodove ali je stražnji zid crkve srušen i tako otvara pogled na spaljeni i razrušeni grad. Hrpe kamenja samo što nisu nadrle u crkvu. No mramorni pod oko oltara je počišćen. Misnik, đakon i podđakon stoje za oltarom poredani po visini, na sebi nose bijelo misno ruho. Očito se radi o svečanoj Misi. Otvoreni misal je na desnoj strani oltara, po položaju misnika vidi se da je slavlje upravo došlo do Kyrie na početku Mise. Sa strane pokraj oštećenog stupa vidi se stolić s misnim priborom. Kraj njega stoje dva odrasla ministranta u sutani i roketi. Vjernici se ne vide, oni su negdje u dubini crkvene lađe. Grad je doslovno sav porušen, no crkveni kalendar traži blagdansko slavlje. Slavi se u posvemašnjoj suprotnosti svakodnevici, koja kolikogod katastrofalna, stupa za vrijeme liturgijskog slavlja u pozadinu. Jedinstvenim slučajem na toj su fotografiji uhvaćene dvije vremenske dimenzije: strahota rata — tko zna na koji su način ona petorica sa slike njome pogođena, tko je od njih tu izgubio dom ili pak svoje mile i drage — i istovremeno iskorak iz toga vremena i njegovog brutalnog nasilja i nanesene patnje; okretanje od posvudašnjeg beznađa. A sve to ne u nekom nojevskom sljepilu, već u svijesti da je stvarnost koju nam otkriva liturgija, stalno prisutna, ona je tek nježnom opnom, kao opnom jajeta, odvojena od vidljive stvarnosti, te traje u vječnom sada. U to sada stupaju sudionici Mise kroz dver 42. psalma, kroz razlučivanje svetog od nesvetog,² onih koji tu mole i opakog svijeta koji nas okružuje. Tim razlučivanjem postaju vjernici, koji su i sami dio toga opakog svijeta, za vrijeme trajanja liturgije svetim pukom Božjim. Konkretne okolnosti njihovih životnih prilika,, bilo da su to ratne strahote ili pak nesmetano uživanje mira i blagostanja, povlače se pred tom granicom koju liturgija, prekoračuje. Usmjerenost svećenika i levita, prema križu i oltaru jasno označuje odvajanje. Onako kako su stali jedan iza drugoga, kao da je to procesija, koja se zaustavila jer je stigla do svog cilja, cilja koji nam je ovdje na zemlji još dostupan.
Ova slika nije stara — što je to sedamdeset godina, prema tisućljetnoj starosti Crkve? — a ipak nam se čini kao da je neizmjerno daleka od sadašnjosti. Teško da bi se u sadašnjem vremenu mogla uhvatiti ovako radikalna slika, koja bi suvereno prikazivala onaj drugi svijet, svakako ne u svijetu latinskog Zapada. Prije kod progonjenih istočnih kršćana, koji su vjerno sačuvali svoju “božansku liturgiju”. Onaj tko promatra tu našu sliku, mora steći uvjerenje da je liturgija koja se tu prikazuje, nerazoriva i da joj nikakva katastrofa ne može nauditi…
Od svoga sam biskupa dobio nezahvalnu zadaću, da vam govorim o tradicionalnoj rimskoj liturgiji. Ta je liturgija bila zajednička katoličkom svijetu prije nego što je krajem šezdesetih, nakon Koncila, stubokom promijenjena i ta je promjena daleko iza sebe ostavila smjernice koje je dao taj isti koncil. Nijedan papa u povijesti nije tako duboko zahvatio u liturgiju; bez obzira na to što su se brojne modifikacije obreda stalno događale, te su promjene tekle, reklo bi se, nekim prirodnim i smirenim tokom.
Čovjeka hvata vrtoglavica kad ima pred očima prijelome epoha, promjene kultura i mentaliteta kroz koje je kršćanstvo u povijesti prošlo. I zaista, Crkvu nije nikada napuštala stalna briga, prianja li još uvijek uz zavjet koji joj je povjerio Nazarenac. U svakom stoljeću svoga postojanja morala je uvijek iznova uzimati mjeru na praslici koji joj je ostavio njen Osnivač i nerijetko su oko toga pitanja prijetili, a katkad se i događali sukobi pa i raskoli. Suprotnosti u zadaći koja joj je povjerena nisu je nikad ostavljale na miru, a vjerojatno i ne će.
Kršćanstvo je religija nemira i suprotnosti, ono ne poznaje neko “samo-smirenje”. Nasljedovanje Krista s jedne strane znači predanje samog sebe, anarhiju, kidanje društvenih pa i obiteljskih veza, bezbrižnost, siromaštvo i ljubav prema neprijateljima protiv svih zakona samoodržanja. A s druge strane, naviještanje vjere, misiju, pomoć siromašnima i nejakima, a to znači da bude ustanova institucija sa sustavom i aparatom. To je pak, s obzirom na mjesto i puninu vremena koje je Otkupitelj odabrao da se pojavi među nama, značilo da mora biti rimska.
U svim je vremenima bilo ljudi kojima je ta suprotnost bila nepodnošljiva, koji su u toj rimskoj instituciji vidjeli istočni grijeh Crkve i koji su tu suprotnost htjeli ukinuti. Njihova je pobuna posve razumljiva. Mane koje su predbacivali instituciji najčešće su bile očite. No jednako je očito da svaki današnji katolik svoju vjeru zahvaljuje upravo toj instituciji, neprekinutom nizu biskupa i svećenika, jednoj duhovnoj genealogiji koja vodi sve do apostola. Crkvi zahvaljujemo predaju i proučavanje svetih knjiga s ciljem čuvanja od zastranjenja i onečišćenja, arhitekturu koja je uvijek iznova likovno utjelovljivala vjeru Crkve, umjetnost koja je često djelotvornije navještala nego svi napori teologa. Dok je u staroj Grčkoj lik Apolona od brutalnog nadčovjeka za samo nekoliko stoljeća postao kod Sofokla apstraktnim principom istinitosti, ustanovi Crkve možemo zahvaliti da su apostol Pavao i papa Ivan Pavao — usprkos svim gnosticima, katarima i Bultmannima — vjerovali u istoga Krista.
Institucija dakako uvijek znači moć te je kao i svaki čovjek izložena iskušenju zla. No nitko drugi nego pape i biskupi naručivali su svete slike koje prikazuju i pape i biskupe kako upadaju u ralje pakla, što je sigurno jedinstveni fenomen u ikonografiji! Pape i biskupi su vjernicima u likovima svetaca prikazivali pravi put nasljedovanja Kristova.
No svakako jedno od najljepših opravdanja za ustanovu Crkve možemo naći u čuvanju i njezi bogoslužja, liturgije, koja je nešto drugo, a istovremeno i više nego predaja nauka vjere.
U liturgiji, koja svojim naglašavanjem hijerarhije kao da posve pripada institucionalnoj strani Crkve, dolazi do svojevrsnog ukidanja proturječnosti: po njoj vjera pojedinca postaje vidljivim događajem, ona ga oslobađa od svojevolje moćnika, pruža mu nevjerojatnu mogućnost susreta s Isusovom osobom u vremenu. Jest, liturgija se mijenjala s vremenom, kako se mijenjao i izgled crkava, ali ostaje tajnom koliko su te promjene bile ustvari neznatne.
Kako na Istoku tako i na Zapadu bilo je posve neupitno da Crkva koja obuhvaća mnoge narode ima svoj obredni jezik, u kojem su se sigurno čuvali sveti tekstovi i molitve, da su svećenici i vjernici prilikom slavlja otajstava bili zajedno usmjereni prema istoku, prema Isusu koji je uskrsnuo i koji će opet doći u slavi, da Misa sadrži žrtvu, da je ona podanašnjenje spasiteljske žrtve na križu. Misa kao da je bila zato tu, da trijumfira nad stalnim lomovima evropske povijesti — da bude crvena nit koja povezuje ne samo proteklih dvije hiljade godina već i one buduće, pa makar ne ostao kamen na kamenu…
No, kako znamo, nakon 1968. nakon misne reforme iza koje stoji ime pape Pavla VI., o takvim predodžbama ne može više biti govora. Prema teologiji Mise koju zastupa papa Benedikt, Misa Pavla VI. i tradicionalna, praktički nestala Misa samo su dva oblika jednog obreda: tzv. redoviti i izvanredni.
Kolikogod toj teologiji ovdje ne želimo proturječiti, ne možemo ne vjerovati vlastitim očima i ušima: ta se dva obreda katkad toliko razlikuju da se njihova teoretska jedinstvenost doima posve nevjerojatnom i nestvarnom. Po mom iskustvu o pitanju za ili protiv reforme Mise u Crkvi nije moguće smireno raspravljati. Predugo su se sučeljavah nepomirljivi borbeni stavovi, pri čemu se tu ne može nikako govoriti o nekoj ravnopravnoj borbi. Krug onih koji nisu htjeli prihvatiti da nešto što je nedavno značilo sve najednom postalo ništa, bio je neznatan. Po riječima Karla Rahnera, tu se radi o ’perifernim tragikomičnim figurama koje su zakazale u svojoj čovječnosti’. Te se ljude smatralo istovremeno smiješnima i opasnima. Benedikt je pokušao svim raspoloživim sredstvima zagladiti taj konflikt, ne da bi popravio vanjski dojam, već da bi ispravio pogrešan razvoj.
Otada je prošlo dosta vremena, reforma Pavla VI. u očima kršćana po svijetu odavna je izgubila svoj revolucionarni karakter; za većinu današnjih katolika čitav sukob oko nove i stare Mise zapravo je nerazumljiv. Time je nestalo i nešto od preosjetljivosti koju su takve rasprave znale izazivati. Zaista, može se činiti malko smiješnom ta mala skupina koja ne može odvojiti oči od stare Mise, no opasna sigurno više nije. Stoga nam i nije stalo do nekadašnje kontroverze staro ih novo, već bismo htjeli podsjetiti na duhovni proces koji je vodio do nastajanja liturgije, proces, koji je predstavljao jedan od najčudnijih, najneočekivanijih i najproturječnijih događaja u svjetskoj povijesti.
Po riječima svetog Pavla, vjernici na Misi ispovijedaju “smrt Gospodnju sve dok ne dođe”. Ta smrt na križu jest događaj koji je u svojoj brutalnosti bio neizmjerno dalek od bilo kakvog slavlja, svečanosti ih čak obreda; kolikogod smo danas navikli promatrati u crkvama križeve kao velika umjetnička djela, često ukrašene najskupocjenijim dragim kamenjem, ili ih kao ukras nositi o vratu ili ih pak držati u svojoj nastambi u skupocjenoj ili pak jeftinoj plastičnoj izradbi, već prema mogućnostima našeg džepa — možda katkad ipak uviđamo da je stvarnost križa bila nešto sasvim drugo. Katkada moramo barem dijelom dati za pravo borbenim ateistima kad traže da se križevi uklone iz škola i sudnica obrazlažući kako je pogled na raspeto ljudsko tijelo duševna patnja i strahota.
No groza koja spopada pri pogledu na raspeće jest osjećaj koji proizlazi i iz duboko proživljene vjere. U Goetheovom posljednjem romanu “Putovanja Wilhelma Meistera”, on, nekadašnji unitarac i spinozist, nakon što je konačno prihvatio Nicejsko vjerovanje ovako prikazuje načela tajanstvene odgojne ustanove u koju upravo šalje svog sina: “[…] Mi pokrivamo velom tu patnju, baš zato što ju toliko častimo. Držimo da je najgora besramnost da se ono strašno mučilo i na njemu trpeći Svetac Božji stavlja na sunce, ono isto sunce koje je sakrilo svoje lice kad ga je okrutni svijet prisilio da gleda taj strašan prizor, da se poigravamo i kitimo tim tajnama u kojima se skriva dubina trpljenja i s tim toliko pretjerujemo dok ono Najuzvišenije bude prosto i neukusno.”
Ni koptski kršćani ne vole otvoreno prikazivati raspelo, na nj nikad ne stavljaju Tijelo već ga okružuju ornamentima, tako da se na prvi pogled ne prepoznaje kao križ; ti ornamenti služe kao prekrivajući veo. U centru istočne ikonografije jest Krist Pantokrator; na ikonama s raspećem Krist više stoji pred križem nego da bi na njemu visio, tek nekoliko kapljica krvi označuju Njegove rane. Za nekoga tko nije kršćanin, evanđeoski opis raspinjanja i smrti na križu skoro je nepodnošljiv; tu živ čovjek postaje običnim predmetom, biva izbačen iz ljudske zajednice, to je slika pravog izopćenja. Mjesto smaknuća je apsolutna suprotnost Hramu. Tu vlada odsutnost Boga, nihilizam, tu je Raspeti sam izložen sumnji u smisao svoga puta. “Tu sam Bog na trenutak postaje ateistom”, reći će jednom prilikom Chesterton.
Kako iz te slijepe ulice naći put prema obredu i slavlju? Sam je Hram bio obeščašćen tim svetogrđem, koje je ipak onima koji su to promatrali i kojima divljenje još nije bilo ugušeno pobožnom rutinom, na duboko neshvatljiv način pružilo temelje za vjeru u otkupljenje.
Toga puta zaista ne bi bilo da ga nije pokazao sam Krist. On je sam učenicima otvorio oči za povezanost njegovog smaknuća sa žrtvenim slavljem koje će se uvijek ponavljati. On ih je sam poučio da Posljednju večeru koja je po sebi već imala obredni karakter, povežu s njegovom krvavom žrtvom slijedećeg dana. Riječi koje izgovara Mojsije kad ustanovljuje pokajničku žrtvu na dan Jom Kippura i riječi Euharistije kojima se najavljuje otkupiteljska žrtva Krvi Kristove, skoro su identične. U Knjizi Izlaska 24,8 stoji: “Mojsije uze krv, njome poškropi narod i reče, ’Ovo je krv saveza, koji je Gospodin sklopio s vama’”. Kod Marka 14,23 pretvorbene riječi Isusove glase: “Uze kalež i reče im: ’Ovo je moja Krv novoga saveza koja će se proliti za mnoge’”.
Time je određena staza koja vodi pravom razumijevanju onog što se događa: ustanova žrtvenog obreda koji će se obavljati uvijek nanovo. Obred je uvijek nešto što se ponavlja, i to po volji i uredbi nekoga drugog a ne onoga koji taj obred upravo vrši. No istovremeno je učenicima bilo jasno kako treba shvatiti tu ustanovu, to je izrekao sam Pavao kad je Krista nazvao vrhovnim svećenikom koji ne spašava krvlju žrtvovanih životinja, već svojom vlastitom.
Tako je došlo do nečuvene stubokom promjene shvaćanja, koja je za apostole bila jednostavno spoznaja stvarnosti: smrt Prezrenog i Odbačenog postala je slobodnim žrtvenim činom, passio smrt na križu postaje actio — i zaista se, barem u tradicionalnoj terminologiji, središnji dio Mise zvao čin Mise, trpljenje jest čin. I to čin velikog svećenika, s tim časom dolazi do novog poimanja stvarnosti. Krist je ustanovio spoznaju stvarnosti u kojoj se sukobljuju oprečnosti koje se u ovosvjetskim okvirima ne mogu pomiriti. Činjenica je da je Isus u znoju i krvi ’ishroptao’ svoj život na križu, no isto tako je činjenica da je on kao vrhovni svećenik čitav svijet poškropio svojom krvi i raširenih ga ruku privukao sebi.
Obred s kojim su Isusovi učenici doveli u vezu njegovu smrt bio je posve konkretan. Bio je to jedan od najbogatijih i najrazvijenijih u starom svijetu — tamjan i žrtva paljenica u Hramu, vršile su ga za to posvećene osobe pred Svetinjom u kojoj je prebivala šekina, nevidljivi Božji oblak, koji se naslućuje najfinijim osjetilom što ga ima čovjek, čulo mirisa. Mirisom, koji daje zraku težinu, istovremeno neumitno doživljavamo Božju prisutnost. Isus je nekoliko puta molio u Hramu, a njegovi su učenici napustili Hram protiv svoje volje. No njihovo bogoslužje se odvijalo po uzoru na ono u Hramu, zapravo moglo bi se reći da je hramsko bogoslužje, kako se oblikovalo prema propisima Levitskog zakonika, nakon propasti Hrama preživjelo samo u katoličkoj i ortodoksnoj liturgiji — samo što se ono tu drukčije poima, u novoj prozračnosti fizičkih znakova i stvarnosti koje ti znakovi sadrže. U tomu je nov antagonizam kršćanstva: Jest, “sve prolazno samo je slika” (Goethe) — ali ta ’znakovitost prošastoga’ ne umanjuje njegovu stvarnost: nakon što je Sin Božji postao čovjekom, materija je stekla novo dostojanstvo, koje ima svoje prerogative, ona pokazuje na nešto iznad sebe, ali je istovremeno sama ispunjena Božjom stvarnosti. Religija uskrsnuća tijela ne teži jednostavno za tim da duhovnim prevlada materijalno; u njoj ne samo čovjek već i tako zvana mrtva materija postaje tvar Božjih utjelovljenja tako su voda, vjetar i vatra ne samo znakovi Duha Svetoga koji pokazuju na višnje stvarnosti, već su i sami predmeti utjelovljenja. U tome je estetika katoličke – uostalom i pravoslavne – liturgije: sve je znak, ali istovremeno i posve realno, sve je predokus, ali istovremeno i ispunjenje, sve je prošlost ali istovremeno i budućnost, koje su nerazdruživo vezane u sadašnjosti.
Židovsko bogoslužje Hrama bilo je dužnost nametnuta Savezom i to je ostala jer religija Isusa Krista nije ništa ukinula, ona nije nipošto bila u modernom smislu reforma. No bogoslužje se sada vrši u smislu koji mu je po kršćanskom uvjerenju bio namijenjen od samog iskona, a očitovao se u punini vremena. Kao što je žrtva Kristova na Golgoti već tada bila actio i passio, tako je liturgija koja se obavlja kao anamnesis, anamneza na tu žrtvu, i jedno i drugo, i sjećanje i čin. Tom službom, tim bogoslužjem koje obavljamo, biva ne smo naša žrtva, već i sva ljudska žrtvovanja u povijesti, povezana sa žrtvom Isusovom; on je pravi činilac liturgije, ljudske ruke tu su samo u službi njegovih ruku. Liturgija prodire u dubinu do početka vremena, ona slavi nedjelju kao dan stvaranja svijeta; o Uskrsu kao da ponavlja čin odvajanja svjetlosti od tame u prvi dan stvaranja; posvećuje vodu dahom svećenika, kao što je nekad Duh Božji lebdio nad vodama. Ona pretvara sramotni događaj na Golgoti u njegovu suprotnost, u najviše posvećenje, krvavo ništenje ljudskoga tijela u čine strahopočitanja, kao kad bismo svaki put ponovo htjeli dati naknadu za Bogoubojstvo; a u isto vrijeme jasno izraziti tajanstvenu stvarnost, slavno djelo otkupljenja. Tu je i pogled u budućnost, u vječnu nebesku liturgiju Svadbe Jaganjčeve o kojoj govori Knjiga Otkrivenja, liturgiju koju slavi čitav Kozmos i u koju ulazimo svojim slavljima i mi ljudi. Zato oblače svećenici albu, bijelu haljinu muževa koji u Apokalipsi stoje oko Božjeg prijestolja, zato u liturgiji zazivamo Jaganjca Božjega, tu i tamjan dobiva svoje novozavjetno opravdanje.
“Ovdje prostor postaje vremenom”, tu misao iz Wagnerova Parsifala potvrđuje liturgija u kojoj najednom mjestu doživljavamo različita vremena, čak iskorak iz sadašnjeg časa povijesti i stupanje u bezvremenost koja nas vječno prati. No centralna točka tih burnih vremeplova jest križ. Tu se sastaju zrake prošlosti i budućnosti i zato je od odlučnog značenja da na oltaru stoji velik križ, tako da ga svećenik kad svoje ruke stavlja u službu Isusovih ruku, može promatrati kao što ga promatra netko na smrtnoj postelji, komu taj križ, kako je nekad bio običaj, drže pred očima do smrtnog časa.
Liturgija nas uči da pojedine časove Isusove muke na Golgoti doživljavamo u gestama misnika za oltarom: da kad skida pokrov s kaleža, mislimo na čas kad Isusa svlače, ili kad lomi hostiju, da mislimo ne samo na čin Posljednje večere već i na ništenje njegovog Tijela na križu ili pak kad kaže “Mir Gospodnji bio vazda s vama” i pritom umoči hostiju u kalež i tako ponovno sjedini Tijelo s Krvi, da nam time predočuje Kristovo uskrsnuće tijelom. Kad se sve ovo ima pred očima, razumjet će se što se misli kad se kaže da je kršćanska liturgija slavlje misterija. Riječ misterij se tu najčešće krivo prevodi s tajna. Tajna se pogrešno poima kao ’nešto što ne moraju baš svi znati’, ’gdje nisu baš čisti posli’, tako govore često oni koji su lijeni da sami misle i skloni su fantastičnim špekulacijama. U liturgiji misterij ne znači ništa drugo već zbivanje, čin, pojava. Čin jest, ali njegovo značenje uviđaju samo upućeni, to je stvarnost koja se ne shvaća razumom, već motrenjem. Isto kao što Spasitelj na Pilatovo pitanje: “Što je istina?” ne mora odgovoriti riječima jer je njegova prisutnost već dala odgovor.
Ovdje smo došli do točke u kojoj moramo razjasniti jedan tipično njemački nesporazum. Tko god je kod nas pobornik tradicionalne liturgije, izlaže se snažnoj, čak moralno obojenoj predrasudi: on je esteticist, njega privlače svjetlucavi ukrasi i antikviteti. Takvi bi prigovori bili smiješni kad ne bi u stvari bili izraz svjesne površnosti, koja stvar ne želi uzeti ozbiljno. U Njemačkoj naime rado razlikuju svjetlucavu površinu od dubljih vrednota. Dublje vrednote zapravo ne smiju ni biti vidljive izvana. Sto izgleda lijepo, najčešće je varljivo, čak moralno upitno. Je li jednom pala riječ esteticizam pobornik tradicionalne liturgije već je izgubio bitku, njegovi argumenti čak otkrivaju sumnjive karakterne osobine!
Činjenica da je stara liturgija lijepa — to znači da posjeduje obliko-vanost, pravu mjeru, glazbeni ritam, zornost, klasičnu smirenost, savršeno predočenje duhovnog zbivanja — danas znači smrtnu presudu! Historijski proces kojim se proširilo nepovjerenje prema ljepoti ima svoje korijene u njemačkom poroku filozofiranja, žongliranja riječima i pojmovima iživljavajući se u odvajanju sadržaja od forme, postupku koji konačno vodi izvan stvarnosti života u protestantskoj kulturi nutarnjosti osamnaestog stoljeća, koja je pogansku ljepotu – i s tim vezanu moralnu raspuštenost — suprotstavljala kršćanskom moralu, koji iza ljepote naslućuje sotonu.
Ne želim ovdje o tome naširoko raspredati, jer radi se o nečem važnijem nego što je analiza nacionalne psihopatologije. Radi se o tom da se ne radi ni o ljepoti, ni o savršenosti ni o sjaju tradicionalne liturgije. Ona sve to posjeduje usput, rekli bismo nesvjesno. Ona nije rezultat umjetničkog rada, izražene volje, umjetničke kompozicije. Jest, liturgija je iznjedrila vrhunsku umjetnost no njoj samoj umjetnost nije potrebna — ako pod pojmom umjetnost podrazumijevamo svaralački čin majstora. Onaj koji pojam umjetnost povezuje s umjetničkim stvaralaštvom, morao bi zapravo reći da u tom smislu liturgija nema ništa s umjetnosti, jer ona je nastala anonimno, bez autora, kao djelo kolektiva, koje se kroz stoljeća razvijalo kao živ organizam. Ona je posve neosobna, kao oganj koji gori u nekom hramu i ne smije se ugasiti ako se želi izbjeći opća nevolja. Svi su njeni dijelovi strogo usredotočeni na Božji čin koji je njeno središte. Svaka njena gesta stavlja kako misniku tako i vjernicima pred oči činjenicu da se tu ne radi o djelotvornoj volji čovjeka, već volji Božanskog Učitelja. Ljepota tu nije prvotni cilj, prostorom ne vlada stvaralačka volja jednoga umjetnika, dapače jedini poticaj jest upravo podvrgavanje slavitelja nečemu što mu je dano odozgo, a ipak, zapravo baš zato samo od sebe nastaje Lijepo, kao dolepršala ptica koju mnogi i ne opažaju. Ljepota je tu pratilica onog Pravoga, tek nešto više od znaka da ljudska samovolja mora šutjeti sve dok traje obred.
Ima još jedan pojam koji se u zadnjim desetljećima pojavio u raspravama o obredu Crkve, a to je suvremenost, prilagođenost vremenu. I tu dolazi do mnogih nesporazuma. Da bilo što, zakon, običaj, uporaba jezika političko stanovište, mora biti prilagođeno vremenu, zvuči toliko samo po sebi razumljivo da tu ne treba nikakvih daljnjih obrazloženja. Stvari mogu biti kolikogod hoćeš dobre i lijepe — ako nisu u skladu s današnjicom, nema im spasa, makar kako snažni razlozi govorili njima u prilog.
Činjenica da je Misa u njenom tradicionalnom obliku usprkos tolikim polaganim preinakama u povijesti, tamo od prvog pa sve do kraja drugog tisućljeća ostala u osnovi nepromijenjena, protivi se svim historijskim vjerojatnostima. Tu kao da pred oči iskače ne nešto jučerašnje ili staromodno ili zastarjelo već naprosto nepojmljivo tisućljetno. Ta Misa nije bila ’prilagođena vremenu’ već u devetnaestom stoljeću s njegovom estetikom između Goethea i Wagnera, Neuschwansteina i Eiffelova tornja. U elegantnom osamnaestom stoljeću pokušalo se njenu starinu prekriti veličanstvenom orkestralnom glazbom kao nekim modernim zvukovnim ikonostasom. Zna se da Misa potječe iz sredozemne kasne antike, velegradske kulture s tolikim različitim religijama i šarenim mnoštvom naroda i rasa, s filozofski prosvijećenom višom klasom i tisućama opskurnih kultova malih ljudi i robova. Činjenica da se ta Misa uvela i učvrstila u agrarnom feudalnom sjeveru Evrope, posve je zagonetna, skoro posve nevjerojatna, ako tu pojavu promatramo sa sociološko-povijesnog aspekta. Možete biti sigurni da je neprilagođenost vremenu bila u mnogim epohama zaista problem — već tada su se stvari mogle znatno pojednostavniti jednom prilagodbom tadašnjem vremenu. I zaista, bilo je svakakvih pokušaja adaptacija ali dakako, nikada se nije diralo ni u misni tekst niti obredni izraz. Bile su to — izraženo kazališnim jezikom — preinake zvukovne inscenacije, kao npr. tiha Misa ili Misa s pučkim pjesmama na narodnom jeziku. Reklo bi se da su crkvene vlasti u čuvanju povjerenog im maksimalnog liturgijskog programa tu i tamo ipak malo ’izgubile živce’ pod pritiskom duha vremena. Ono nesuvremeno u liturgiji koje je u svako doba bilo podjednako daleko od dnevnog, smatralo se teretom umjesto da bude glavni adut.
Jer čudno je to s prilagođenosti vremenu. Želimo li je zgrabiti i uhvatiti, ne će nam u ruci ostati više od mrtvog repa gušterice koja je ipak umakla, ta stečena suvremenost uvijek nužno odmah zastarijeva. Nasuprot tomu, liturgija koja u svojoj radikalnoj formi ne može zastarjeti, već predstavlja iskorak iz vremena.
Često se danas navodi nerazumljivost latinskog u naše doba — zar smo zaboravili da je latinski u prošlim stoljećima bio razumljiv samo manjini? Njemačka je postala kršćanskom zemljom po latinskoj liturgiji — kad germanski, franački i alemanski seljaci ne samo da nisu govorili latinski, već uopće nisu znali čitati i pisati, jednako tako kao i njihova zemaljska gospoda. A što se tiče klera, nije daleko od istine satira Ulriha von Huttena, o njegovima ’viri obscuri’, mračnjacima i njihovom makaroni-latinštinom. A evo odnedavna nas filolozi uvjeravaju da misni latinski već u četvrtom stoljeću nije bio nimalo blizak govornom jeziku. Govorni jezik multinacionalne metropole bio je pojednostavljeni grčki, takozvana koine — latiniziranje Mise bila je posljedica izrazite potrebe da se dobije sakralni jezik koji je mogao stati uz bok liturgijskom jeziku poganske kulture.
Tako je nastao Rimski kanon kao retoričko umjetničko djelo u njemu karakterističnoj proznoj ritmici koju treba strogo lučiti od lirske, ali ostaje prepoznatljiva kao skladna jezična melodija; u novijim jezicima ne može se naći ništa slično. Kanon je — što se tiče njegova karaktera kao jezična umjetnina jednostavno neprevodiv.
A ipak, ni najodlučniji zagovornik narodnog jezika ne će se usuditi da ustvrdi da vjernici u prošlim stoljećima nisu znali što se na Misi događa. Naravno, nisu mogli slijediti riječ po riječ liturgije, osim slušanja gledali su geste, povorke, poklecanja i blagoslove, slušali pjev i zvona; ta ukupna slika sadržavala je poruku, koju su katolici kroz dvije tisuće godina itekako razumjeli, da tu doživljuju Božje otkrivenje, da se Bog stavio ljudima u ruke, da bude s njima i da je njegova tjelesna nazočnost u liturgiji jednako tako pouzdana i stvarna kao nekad u Svetoj zemlji. Više od toga nitko ne treba znati — ali i ništa manje; tko razumije svaku riječ bogoslužja, a ne zna ono osnovno, nije razumio ništa od Mise.
Bojim se da je zabluda kad mislimo ili očekujemo, da će uporaba govornog jezika učiniti Misu razumljivijom. Tu prelazimo preko problema s prijevodima; već spomenuti Josef Pieper izjavio je o uporabi govornog jezika u liturgiji da bi najprije trebalo vidjeti uporabive prijevode — a svi znamo kakve nesagledive teškoće, prepirke i razdori tu nastaju. Nedavno je Frankfurter Allgemeine objavila značajan, ali nimalo iznenađujući prilog iz pera jednog novinara koji je rođen i odrastao u areligioznoj okolini nekadašnje Istočne Njemačke. Novinar je opisao svoj posjet nedjeljnoj Misi po novom obredu i priznao je da mu je događanje na kojem je razumio svaku riječ, ostalo zagonetka. To nije nikakvo čudo, jer liturgija nije katehetska pouka, njeno praćenje pretpostavlja upravo u novom obredu čitavo brdo znanja, sad kad je osiromašilo bogatstvo znakova, zajedničkih svim kulturama, koji upućuju na antropološki ucijepljenu osnovnu svijest o prisutnosti Svetoga, doživljaj posvećenog prostora, žrtvene geste. Osobno cijenim islam po njegovih pet dnevnih obrednih molitava, gdje se vjernici pred Bogom bacaju na zemlju dodirujući čelom tlo — kolika masa teologije postaje suvišna pri pogledu na takve molitelje! Molitveni oblici tradicionalne katoličke, grčke, koptske i siromalabarske liturgije bogatiji su od onih islama, jer tu se radi o misterijima pridržanim samo posvećenima, no klanjanje, teocentrizam, strahopočitanje, podložnost Božjoj volji, stupanje u svijet s drugim zakonima, sve se to na njima odmah prepoznaje, usprkos različitostima koje na stranca djeluju na prvi pogled hermetično i zbunjujuće.
Odbacivanjem tradicionalne liturgije pojavila se u Katoličkoj Crkvi poteškoća s kojom je malo tko računao: strogosti u liturgiji je nestalo, ali je strogost u moralnim normama ostala! Za mnoge — uključujući tu i mnoge katolike — Crkva se pojavljuje prije svega kroz moral, koji ona naučava i od vjernika traži njegovo poštivanje. Taj isti moral s nizom zapovijedi i zabrana stoji u suprotnosti s pogledima sekularnog društva. U Crkvi, koja je prije svega bila usmjerena na susret s Bogom u liturgiji, moralni zahtjevi se nisu ticali samo osobnog životnog puta, već su, posve konkretno, bili priprava za puno sudjelovanje na obredima. Liturgija je bila ta koja je davala moralu zorni cilj. Pitanje je bilo: što moram činiti da bih u liturgiji bio dostojan jedinstva s Kristom u euharistiji? Sto pak ima za posljedicu da tog Krista mogu promatrati samo iz daljine? Nemoralni čin nije bio samo nešto u sebi loše, već nešto čega se treba kloniti radi posve konkretne svrhe. I tamo gdje je prekršaj priječio pristupanje pričesti, na raspolaganju je stajao sakrament ispovijedi da popravi štetu i ponovno omogući sakramentalno zajedništvo. Pomalo je paradoksalno da je u prošlosti Katolička Crkva, onako usmjerena na liturgiju, promatračima sa strane djelovala upravo sramotno popustljivo u stvarima morala, dok današnjim — i to ne samo onima koji su daleko od nje — izgleda moralizirajuće, nemilosrdno, puritanski sitničavo.
Zašto toliko priče oko stvari koja je možda odavna stavljena ad acta? Ima jedna misao Ernsta Junga, koja me duboko uznemirila a nalazi se u njegovoj zbirci aforizama “O autorima i autorstvu”: “Za konzervativca dolazi […] čas kad se akta zatvaraju i tradicija se više ne može braniti. Oce ćemo odsad častiti samo u snima. Kad su akta jednom zatvorena, neka tamo miruju, dana u ruke povjesničarima”. Je li liturgija s fotografije na mom stolu, slavljena onako usred strahota ratnog razaranja zaista svjedočanstvo pobjede nad povijesti ili pak neizmjerno plemenita i dirljiva oproštajna slika? Na to pitanje ne znam odgovora. Ipak treba reći da Crkve Istoka, koje su upravo u zadnjem stoljeću prošle prave vatrene kušnje ustraju na onoj slici liturgije koju sam ovdje ocrtao; i tu se ne radi samo o Rahnerovskim perifernim tragikomičnim figurama koje su zakazale u svojoj čovječnosti među koje s veseljem ubrajam i sebe. Hoće li jedan pravo shvaćen ekumenizam dovesti do stvaralačke svijesti o blagu vlastite tradicije, ovisi o tome, je li Crkva posve podložna zakonima povijesti, sociologije, psihologije i politike ili pak u njoj ima nešto što svim tim zakonima prkosi, jer spada u sasvim druge sfere.
Martin Mosebach
Prijevod s njemačkog i komentar K.V.
