U današnje vrijeme, kada se nad nas sve više nadvijaju teški olovni oblaci radikalnog sekularizma, agresivnog antiteizma i posvemašnje ideologizacije, vrlo je važno zadržati hrabrost i nepokolebljivost. Kako bismo to postigli, vrlo je važno da pri tome imamo uzore koje možemo slijediti, i u koje se u svom djelovanju možemo ugledati. Hrvati su u tom pogledu naročito blagoslovljeni pastirskom figurom bl. kardinala Alojzija Stepinca, koji je i u najtežim trenucima ostao svjetionik nade, vjere i hrabrosti kako hrvatskome narodu, tako i cijelom izabranom narodu, Kristovoj Crkvi. Svoju hrabrost i čvrstoću vjere nadbiskup Stepinac je iskazao, našavši se poput samog Krista, pred nepravednom osudom. No, nije se pokolebao, već je svoju sudbinu stavio u Božje ruke. Na montiranom procesu je izjavio: “Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.” Mnogi su se vjernici tada prisjetili njegovog biskupskog gesla – “In Te Domine, speravi” (U Tebe se Gospodine, uzdam)
Kao vjernom sinu Crkve, i skrbniku Kristovih duša, ne treba posebno isticati da mu je sveta liturgija zauzimala posebno mjesto u srcu. S kakvom je pobožnošću služio svetu Misu, najbolje govori svjedočanstvo vlč. Alojzija Burje, koji se prisjetio svojih ministrantskih dana u Stepinčevu rodnom Krašiću: „Kad sam mu kao ministrant pružao vino i vodu, kad sam ga posluživao, onda sam gledao njegove blago zatvorene oči, i jedan blagi smiješak na njegovom licu. Onda sam si mislio, on se nama ministrantima smije, nešto mu je smiješno, mi ga nasmijavamo. Tek kasnije u sjemeništu sam otkrio, doznao, da je to bila jedna radosna, tiha, ona duboka sabranost pred Presvetim tajnama, pred Žrtvom svete Mise.“
