Riječi iz naslova su dio Psalma 25, i u svakoj tradicionalnoj Misi se mole prilikom svećenikovog pranja ruku. Na divan način progovaraju o radosti boravka u hramu Gospodnjem, i o njegovoj ljepoti. Još od vremena prestanka progona kršćana u IV. st. kršćani su svoju vjeru prema Trojedinom Bogu iskazivali gradnjom veličanstvenih hramova, koji su svjedočili ljubavi vjernika prema svome nebeskom Ocu. Sve donedavno, katolici su se posebno isticali ljepotom i raskošnošću svojih bogomolja i svoga bogoslužja.
Ne događa se često (zapravo, dosad se nije dogodilo) da možemo izvjestiti o pozitivnim pomacima u sakralnoj arhitekturi na području Hrvatske. Naravno, proteći će dosta vremena dok to ne budemo mogli reći za neku novoizgrađenu crkvu (iako se i na tom polju s vremena na vrijeme dogodi kakav pozitivan primjer, bar po pitanju eksterijera, primjerice ovaj iz Omiša). No, ovog puta ćemo govoriti o obnovi crkava, i to na dva hvalevrijedna primjera, oba s juga Hrvatske.
Obnove crkava nakon Drugog vatikanskog sabora nerijetko su predmet spora, a mnogi zahvati kod prosječnog promatrača izazivaju nevjericu ili zgražanje. U postkoncilskim godinama, mnoge crkve su postale žrtve revnih župnika koji su pod svaku cijenu željeli utjeloviti pogrešno shvaćeni “Duh Koncila”, i tako su ishitrenim zahvatima u crkvama (naročito u svetištima) načinili veliku (katkada i nepovratnu) štetu. Tako je u katoličkim crkvama diljem svijeta otpočeo proces koji se može usporediti jedino s razdobljem ikonoklazma, ili još sličnije, divljanjem protestantskih krivovjeraca koji su uništili bezbroj sakralnih objekata i predmeta. Samim time je situacija u kojoj su katolici nemilice uništavali vlastitu baštinu u ime liturgijskog “progresa” bila još tragičnija. I ne radi se samo o kulturnoj baštini, iako se često radilo o remek djelima umjetnosti i obrta. Uništavali su se kipovi, slike, ruha, a najveću štetu pretrpjeli su oltari.
Tužna činjenica jest da su premnogi oltari zapravo bili zavjetni oltari – vjernici su odvajali od vlastitih usta kako bi podarili Bogu ono najbolje što su imali. U te oltare pobožni vjernici su ugradili svoj imetak i svoje žarke molitve. Na tim oltarima se godinama prinosila sveta Žrtva Kristova. Katkada su se uništavali samo zato da ih se ne bi moglo rabiti u tradicionalnoj liturgiji, pa su se tako na njima iz čiste pakosti rezale mense (gornja ploha žrtvenika), kako bi mogli služiti kao ukras, ali ne za ono što su i namijenjeni – za katoličko bogoslužje (u Bistričkoj bazilici, primjerice).
Zaista su rijetki primjeri gdje su crkve ostale netaknute – ironično, mnoge su spašene intervencijom (ateističkih i komunističkih) restauratora. Od najmanjih kapela, pa sve do katedrala, ovaj suvremeni ikonoklazam godinama je pustošio crkvama. Posljednjih godina u svijetu svjedočimo obrnutom trendu – mnoge crkve se (barem djelomično) vraćaju u izvorno stanje. Izuzetno nam je drago što ni Hrvatska u tome ne ostaje izuzetak. Krenimo na primjere.
Gornja Podstrana
Prvi je iz okolice Splita, točnije Gornje Podstrane. Tamošnji mještani su uz pomoć Općine Podstrana uložili 2,2 milijuna kuna kako bi prekrasnu crkvu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, koja datira iz davne 1790. godine restaurirali u izvorno stanje. Konačni rezultat je doista spektakularan, crkva odiše nebeskom ljepotom. Prilikom renovacije pazilo se na svaki detalj, pa tako možemo vidjeti da je sačuvana čak i pričesna ograda, a poglede posebno plijeni i obnovljena krstionica. Obnovljene su i freske, bogati lusteri, apsida, kao i ostala raskošna ornamentika iz baroknog razdoblja. Ova crkva je sada ponos svih žitelja Gornje Podstrane, a naročito starosjedioca, koji su ovdje primali sakramente po tradicionalnom obredu. Opširnije o svemu (uz mnoštvo fotografija) možete pročitati ovdje.
Dubrovnik
Drugi hvalevrijedan primjer dolazi nam iz srca drevnog Dubrovnika. Ono što se dugo najavljivalo i o čemu se još dulje govorilo, konačno je krenulo putem ostvarenja. Dubrovački biskup, mons. Mate Uzinić pokrenuo je obnovu svetišta Dubrovačke katedrale, u čemu je prvi korak bio vraćanje glavnog oltara, koji je još od 1979. skupljao prašinu u crkvi sv. Roka. Na njegovo mjesto postavljena je stilski sasvim neprikladna (i neugledna) katedra, a “novo” svetište je narušavalo izgled cjelokupne katedrale. Katedralni župnik don Stanko Lasić je kazao kako je želja za povratkom starog oltara postojala dugi niz godina i među svećenicima i među vjernicima Dubrovačke biskupije, te da je obnova svetišta katedrale samo prva faza u obnovi cijele katedrale. Prvi korak u svemu tome bilo je vraćanje starog baroknog oltara, historicističkog retabla oko znamenitog Ticijanovog poliptiha i prijašnje biskupske katedre.
Simboličan završetak radova označio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić stavljanjem obnovljenih vrata na tabernakul glavnog oltara. Projekt obnove svetišta dubrovačke katedrale financiran je sredstvima Ministarstva kulture RH, Dubrovačke biskupije i katedralne župe među kojima je bio i znatan dio donacija vjernika koji su tako željeli podržati povratak starog oltara. Druga faza obnove katedrale se očekuje. Više o tome možete pročitati ovdje. Na trima priloženim fotografijama možete usporediti svetište prije potresa i 1979., nakon “obnove” i današnji izgled svetišta.
Dakako, ovakve primjere ćemo uvijek podržati, pa vas svakako molimo da nas obavijestite znate li za još kakve slične primjere o kojima bismo mogli izvjestiti.
