Prošloga tjedna su vjernici privrženi tradicionalnom rimskom obredu zahvaljujući ljubaznosti Instituta Dobrog Pastira (IBP) imali prilike tri dana zaredom uživati u blagodatima koje im pruža ova drevna liturgija, tako da je ovo za njih bila svojevrsna “duhovna obnova”, naročito za one koji su sva tri dana mogli pohoditi crkvu sv. Martina. IBP ove godine slavi desetu obljetnicu utemeljenja, što će obilježiti svečanim Misama u Rimu 28. i 29. listopada za vrijeme hodočašća Summorum Pontificum.
Po prvi puta našu prekrasnu domovinu posjetio je mladi poljski svećenik IBP-a, vlč. Mateusz Markiewicz, koji inače obavlja dužnost župnog vikara u personalnoj župi Instituta Saint-Éloi u francuskom gradu Bordeauxu, kao i nastavnika i duhovnika u privatnoj osnovnoj školi Cours Saint Projet. Kao što je to bio slučaj i s njegovim sunarodnjakom i “subratom” u IBP-u vlč. Krolikowskim, koji je Hrvatsku posjetio već nekoliko puta, vrlo brzo se radi brojnih sličnosti u mentalitetu poljskog i hrvatskog naroda osjećao “kao kod kuće”. Tijekom nekoliko dana njegovog boravka, imao je prilike posjetiti većinu znamenitosti grada Zagreba (premda je to prema nažalost uhodanoj praksi uključivalo i zatvorena vrata većine zagrebačkih crkava, pa čak i onih u najužem središtu grada), no od svih znamenitosti, nekako se s razlogom ustalilo da polazna točka boravka svakog svećenika tradicionalnog obreda u Zagrebu ipak bude posjet zagrebačkoj katedrali, i molitva pred relikvijama blaženog Alojzija Stepinca. O. Mateusz je prilikom posjeta gradu mogao uživati u gostoljubivosti Zagrepčana, i to ovdje ne iznosimo kao neku otrcanu floskulu – još jednom smo se mogli uvjeriti koliko sam prizor svećenika u reverendi ljude potiče na kontakt, bio to usputni pozdrav “Hvaljen Isus i Marija” koji se danas sve rjeđe čuje (a dojma smo da mnogim svećenicima čak i smeta), bio to kratak razgovor ili kakvo pitanje. Dakako, podatak da svećenik dolazi iz domovine sv. Ivana Pavla II., mnogima je odmah izmamio osmijeh na licu. Usto, jedno popodne smo iskoristili za posjet svetištu u Mariji Bistrici, pa smo tamo zahvaljujući lijepom vremenu mogli nakon obilaska bazilike pod paterovim vodstvom na latinskom izmoliti pobožnost Križnoga puta.
U zagrebačkoj crkvi sv. Martina vlč. Mateusz je tri dana zaredom slavio tradicionalnu Misu, a kao Slaven, nije imao poteškoća s čitanjem hrvatskog jezika, pa je tako uz moljenje Leoninskih molitava nakon Mise na hrvatskom imao priliku rabiti i našu (tradicionalnu) inačicu Rimskog obrednika za još jednu radosnu prigodu – blagoslov trudnice i njenog nerođenog djeteta. S obzirom na to da su Mise bile usred radnog tjedna, na svakoj se okupio lijep broj vjernika, pa je crkva svakoga dana bila skoro ispunjena.
Prva dva dana su Mise bile slavljene na spomendane sv. Ruže Limske i sv. Rajmunda Nerođenog (pomalo neobično ime ovoga sveca dolazi od latinskog nonnatus, što ne znači da se nije rodio, već da je rođen carskim rezom), no prava liturgijska “poslastica” čekala nas je trećega dana, kada je slavljena tzv. glagoljaška (tiha) Misa, odnosno sveta Misa po tradicionalnom obredu, ali na staroslavenskom jeziku, što je bila izmimna povlastica hrvatskoga naroda jedinstvena na cijelom katoličkom Zapadu. Ova Misa se u Zagrebu zadnji put javno slavila prije otprilike 50 godina, premda ni tada na ovom području nije bila uobičajena (ali su je redovito slavili franjevci trećoreci na Ksaveru – u župi koju je osnovao bl. Stepinac, a zanimljivo, tom prigodom je i sam slavio glagoljašku Misu). Ova Misa, koja predstavlja ne samo crkveno-liturgijsko blago Hrvata, već i izvanrednu kulturnu baštinu, uključuje i glagoljaške napjeve, koje razumljivo ovaj put nismo mogli omogućiti, jer svećenik nije imao dovoljno vremena za pripravu. Nažalost, ova tisućljetna baština nakon Drugog vatikanskog koncila potpuno je odbačena, pa se i dogodio ovakav pomalo neobičan događaj da nam tu Misu dolazi slaviti svećenik iz daleke Poljske, jer u Hrvatskoj nema svećenika koji bi njegovali ovo liturgijsko blago. Za misal se pobrinulo Društvo za promicanje tradicionalne Mise “Benedictus” (hrvatska podružnica međunarodnog udruženja “Una Voce”), koje je iz Sjedinjenih Država nedavno otkupilo posve očuvan primjerak tzv. “Vajsovog Misala”, a izradili su i oltarne pločice sa staroslavenskim tekstovima. Misa je bila votivna na čast sv. Josipa, što je u jednu ruku bila molitva za našu domovinu, čiji je zaštitnik upravo Bogorodičin zaručnik, a u drugu ruku, bila je to i zahvala zagrebačkom nadbiskupu Josipu (misna nakana bila je za dobrobit kardinala) za podršku našoj maloj, ali vrijednoj zajednici. Ne zaboravimo da naš kardinal dolazi s glagoljaškog Krka. No prije svega, ova Misa je zamišljena kao poticaj našim svećenicima da se ohrabre i sami nauče ovaj obred, kako bi se na našem jugu opet moglo “glagoljati”, onako kako se to i činilo preko tisuću godina. Nadamo se da bi za razliku od tradicionalne latinske Mise glagoljaška Misa ipak bila jedna prepreka manje pojedinim ordinarijima koji se smatraju glagoljašima (a ne “latinašima”), ali nažalost, više na riječima nego na djelima kada treba dati podršku vjernicima koji traže tradicionalnu Misu. Naša bogata glagoljaška tradicija koju smo naslijedili od apostola Slavena, svete braće Ćirila i Metoda to svakako zaslužuje. Više o glagoljaškoj baštini na našoj stranici možete saznati ovdje, ovdje i ovdje, a za one koji nisu mogli prisustvovati ovoj Misi, na našem YouTube kanalu imamo jedan kratki video isječak pretpristupnih molitava.
