Sloboda je jedan od najvećih darova kojima je Svemogući obdario čovjeka. Preko ovog dara, uistinu smo načinjeni na Njegovu sliku, jer, među svim zemaljskim stvorovima, upravo nama je podario ovu jedinstvenu priliku da možemo slobodno prigrliti Njegovu volju, prihvatiti je, i učiniti je potpuno našom. Nedokučivo je obilje mogućnosti koje ova sposobnost otvara svima nama, i upravo je radi ovoga dara čovjek s pravom nazvan krunom svega stvorenoga.
Sveta Majka Crkva odraz je ove slobode, stoga jer ona predstavlja nastavljanje otajstva Utjelovljenja i Spasenja u ovome svijetu. Kroz nju, Otkupitelj ne samo što ponovno stvara našu izgubljenu slobodu oslobađajući nas od ropstva grijeha, već nas i blagoslivlja beskrajnim milostima kako bi osigurao istinski život slobode ljudima dobre volje. Ova Božja sloboda vidljiva je u darežljivosti Svete Majke Crkve, koja obasipa svoju djecu svim bogatstvima koja su im nužna kako bi preživjeli u ovom bijednom i duhovno izgladnjelom svijetu.
Bilo bi stoga sasvim neprirodno kada bi nam ova darežljiva Majka uskratila riznice bogatstva i mudrosti koja su, tijekom stoljeća, vodila nebrojeno mnogo njene djece u nebesku slavu. Papa Benedikt XVI. je istaknuo ovu istinu u uvodu svog apostolskog pisma Summorum Pontificum: „Poznato je da je latinska liturgija u svojim različitim oblicima tijekom svih stoljeća kršćanstva jačala mnoštvo svetaca u duhovnome životu te da je osnažila mnoge narode u krijeposti bogoštovlja i obdarila plodovima njihovu pobožnost.“
Dosljedno tome, sloboda milosti djece Božje nalaže, da iz majčinske darežljivosti Crkve, sadašnje i buduće generacije vjernika imaju slobodan i obilan pristup punini liturgijskog izričaja koga je Duh Sveti stvorio kao primjeren izraz veličanja i slavljenja kojeg cijelo Mistično Tijelo Kristovo neprestano duguje Trojedinom Bogu, Stvoritelju, Otkupitelju i Posvetitelju ljudske rase.
Stoga je vrlo brižljivo i promišljeno, te s gestom posvemašnje darežljivosti prema primjeru nebeskoga Oca, vidljivi Otac kršćanstva izdao svoj motuproprij, dokument na vlastitu inicijativu, dekret kojim je ponovno širom otvorio vrata liturgijskoj riznici latinske Crkve kako za svećenike, tako i za laike. Sveti Otac apelira na razboritost i velikodušnost biskupa prilikom shvaćanja i provođenja njegove odluke, koja je namijenjena kao znak pomirenja unutar i izvan rimokatoličke Crkve. Uzevši u obzir papinu namjeru, ta njegova odluka već je donijela obilne plodove, te je doživjela najveće pohvale, kao i široko priznanje diljem svijeta.
Slobodi je nužno vodstvo. Liturgijska bogatstva izvanrednog oblika latinskog obreda na mnoge načine pokazuje kako sakramentalna otajstva koja je ustanovio Krist predstavljaju začetak vječite slobode, kao i odsjaj nebeske slave. Iz tog razloga, u ovoj zemlji sjena i grešnosti, gdje ljudska krhkost s velikim poteškoćama pronalazi svjetlo, Sveta Majka Crkva, pod vodstvom neprestane inspiracije odozgo, na organski je način razvijala oblike i detalje kako bi usmjeravala naše korake prema bogoslužju koje jamči naš kontakt s Božanskim, te u isto vrijeme uzdiže našu dušu i tijelo prema istinskoj pobožnosti po obilnoj milosti Kristovoj.
Crkva je neprestance pozivala svoje svećenike, ali i sve vjernike da ljube i njeguju njenu liturgiju. Svećenstvo na osobit način mora posjedovati duboko znanje o otajstvima, kojih su pozvani biti vjernim službenicima. Međutim, i oni laici koji su htjeli što bliže slijediti sveopći poziv na svetost, također su bili zainteresirani za produbljivanje svoga znanja o teološkim i obrednim značajkama svete misne Žrtve.
U današnje vrijeme, poznavanje izvanrednog obreda nije široko rasprostranjeno. Na ovu činjenicu, odnosno nedostatak sveobuhvatne liturgijske formacije nas je uputio papa Benedikt XVI. u svom pismu namijenjenom biskupima o klasičnoj liturgiji, izdanom zajedno s motuproprijem: „Uporaba staroga Misala pretpostavlja stanovitu liturgijsku naobrazbu i mogućnost služenja latinskim jezikom; a niti jedno niti drugo se ne susreće tako često.“ Dok su u isto vrijeme mnogi mladi svećenici i mnogi mladi vjernici laici duboko zadivljeni klasičnom liturgijom koju su otkrili, većini njih nisu dostupni učitelji niti literatura koja bi ih poučila, kako bi mogli još bolje razumjeti ono čemu se već dive.
Msgr. R. Michael Schmitz,
Generalni vikar,
Institut Krista Kralja Vrhovnog Svećenika
Upravo s navedenim ciljem pokrenuta je i stranica tradicionalnamisa.com, kako bi se na ovaj način izašlo u susret vjernicima privrženim izvanrednom obliku rimskog obreda, odnosno Tradicionalnoj latinskoj misi. No, ne samo njima. Ova stranica namijenjena je svakom vjerniku koji želi upoznati svoju baštinu, i „vjeru svojih otaca“, ili produbiti ono što već zna. Jer, mi vjernici pozvani smo liturgiju Crkve ne samo ljubiti i pobožno u njoj sudjelovati, već i svatko prema vlastitim mogućnostima, upoznavati njezino blago. Mudra narodna izreka kaže nam: „Ono što se ne pozna, to se i ne voli.“ Što zapravo znači nekoga, ili nešto spoznati? Možemo primijetiti kako se ta riječ spominje vrlo često u Svetom pismu. U hebrejskom jeziku riječ jada’ ima ne samo praktično, već i duboko emocionalno značenje. Spoznati dakle, nije puki intelektualni čin, već je to i čin najdubljeg i najintimnijeg povezivanja. Govoreći u tom kontekstu, upravo u činu spoznavanja tog neizrecivog dara Božjega, svete (ili kako kažu na istoku, Božanske) liturgije, ljubav prema Bogu Stvoritelju procvjetat će poput Aronovog štapa.
Svi katolici su dakle, pozvani zagrabiti u riznicu liturgijskog bogatstva koje je Sveta Majka Crkva brižljivo sabirala, čuvala i njegovala kroz sva ova stoljeća. Vjernici u Hrvatskoj su osobito povlašteni time što na razmeđi Istoka i Zapada mogu uživati u obilnom liturgijskom blagu oba „plućna krila“ svete Crkve. Kao plod toga, naša Crkva imala je poseban blagoslov da uz časni tradicionalni rimski obred ima i svoju varijantu istoga, tzv. „glagoljaški obred“, koji je predstavljao određeni spoj Istoka i Zapada. Iz toga je razvidno kako je i lokalna Crkva dala svoj doprinos u nizanju bisera na ogrlici svete liturgije. Iako je ova stranica dakle, prvenstveno posvećena tradicionalnom rimskom obredu, u njenim „koricama“ naći će se i dovoljno mjesta za sve ostale časne i drevne obrede svete Katoličke Crkve.
Unatoč svemu navedenom, tradicionalni rimski obred do sada je na najprikladniji način ispunio one riječi starozavjetnog proroka: „Jer od istoka do zapada veliko je Ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kâd i žrtva čista Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima – govori Gospodin nad Vojskama.“ (Mal 1, 11). Dok čitate ove retke, pomislite na činjenicu da se upravo u tom trenutku, negdje na zemlji Gospodnjoj slavi upravo ova slavna liturgija, na potpuno jednak način, i potpuno istim riječima. Na taj način se skladno i pobožno ispunjavaju one Božje riječi: „Da svi budu jedno“.
Na kraju je važno istaknuti još jednu ključnu činjenicu. Sveta liturgija nije nikada bila, niti će ikada biti, nečije privatno vlasništvo. Ona uvijek ostaje u krilu Svete Majke Crkve, i od nje je neodvojiva, niti bez nje može postojati. Stoga, svaki onaj koji ljubi Crkvu, ljubi i njenu liturgiju. Vjernici privrženi tradicionalnoj liturgiji uvijek moraju paziti da ne predstavljaju razdor unutar Crkve, niti nanose nove rane njenom teško izranjavanom, ali i dalje slavnom i svetom Tijelu. Svojim primjerom budete svjetlo svijeta i sol zemlje. Jer, ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Majka Crkva vas poziva na svetost, kao što joj nalaže njena Glava, Krist Gospodin naš. Neka u vašim ušima odjekuju one Božje riječi: „Sveti budite, Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!“. Neosporna je, i veoma žalosna činjenica da je tradicionalna liturgija u velikom dijelu Crkve prezrena, a u mnogim krajevima i zabranjena. Neka se ne uznemiruje srce vaše! Svoju muku i patnju prikažite Gospodinu, a plodovi neće izostati. Ne uzvraćajte zlom na zlo, već ako treba, budite poput one udovice iz Lukina Evanđelja (Lk 18,1-6). Vazda molite za svoje duhovne pastire, za papu, za svećenike, a posebno za biskupe, i budite im na pomoći. Molite za njih i molite ih. Kako nas poučava sv. Ignacije Antiohijski u pismu Smirnjanima: „Gdje je biskup, ondje je i zajednica, kao i gdje je Krist Isus, ondje je i Katolička Crkva.
Umjesto zaključka, za kraj ćemo se poslužiti divnim recima pape Benedikta XVI: „Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto.“
Uredništvo
