Riznica crkvene Tradicije

Glagoljaški ili rimsko-slavenski obred je ona liturgija koja je rimska po ceremonijama, a slavenska po jeziku. Zovemo ju glagoljaška, jer su njene liturgijske knjige pisane glagoljaškim pismom, koje zovemo glagoljica.

Sveta Misa je najuzvišeniji i glavni liturgijski čin. Službu Božju vrše liturgijske osobe na liturgijskim mjestima u liturgijskom ruhu s liturgijskim predmetima, liturgijskim djelima, i u liturgijskim vremenima.

Gregorijanski koral je repertoar jednoglasnih latinskih napjeva za liturgijsko slavlje Mise i Oficija. Crkva smatra gregorijansko pjevanje vlastitim rimskoj liturgiji, i zato mu u bogoslužju daje primarno mjesto.

Liturgijska mjesta su ona mjesta, zgrade i prostorije, koje su posvećene ili blagoslovljene za službu Božju i za ukop vjernih pokojnika. To su crkve, kapele i groblja.

Terminom „glagoljaško pjevanje“ obično se smatra svo ono pučko pjevanje (kolektivno i pojedinačno) što je u svojim počecima proizašlo iz liturgijskog pjevanja na staroslavenskom jeziku i crkvenoslavenskom hrvatske redakcije, postepeno se u toku razvoja oblikovalo u liturgijsko pjevanje zapadnog obreda na živom hrvatskom jeziku, a u napjevima pored elemenata gregorijanskog korala usvojilo i karakteristike svjetovnog vokalnog glazbenog folklora onih geografskih područja na kojima se razvijalo.

Za svetu službu određeno je posvećeno posuđe. Oni dijelovi posuđa, koji dolaze u doticaj sa svetim Tijelom i svetom Krvi Gospodinovom, od zlata su ili barem od dobro pozlaćenoga srebra.

U Starom Zavjetu odredio je sam Bog posebno odijelo za Božju službu. U Novom Zavjetu propisuje Crkva liturgijsko ruho. Današnje liturgijsko ruho razvilo se iz svjetovnoga grčkog i rimskog odijela. Kršćanstvo je dalo tom ruhu posebno značenje.

Sakrament je vidljivi znak, naređen od Isusa Krista, koji daje duši unutrašnje posvećenje. Svaki dakle sakrament mora imati troje: vidljivi znak, unutrašnje posvećenje i naređenje od Isusa Krista.