Sada kad tisuće župa, kapela i katedrala diljem svijeta prenose Mise uživo preko interneta (tzv. livestreaming) svakoga tjedna ili čak svakoga dana, moguće je više no ikada iskusiti stečaj te postkoncilske inovacije koju je mons. Klaus Gamber smatrao najštetnijom i najgorom liturgijskom promjenom ikad provedenom u Katoličkoj Crkvi: usmjerenje svećenika prema narodu prilikom slavljenja svete Mise (tzv. versus populum usmjerenje).
New Liturgical Movement je tijekom godina izdao mnoge članke u kojima je kritizirao versus populum s teološkog, liturgijskog i psihološkog aspekta – uzmimo samo nekoliko primjera: 1 2 ; i nekoliko značajnih članaka u svjetlu nedavnog dopisa jednog američkog biskupa koji je zabranio liturgijsko usmjerenje prema istoku (ad orientem) u svojoj biskupiji (u kontekstu nove ili redovne Mise) (ovaj dopis je podvrgnut opsežnoj kritici ovdje).
S prijenosima Misa, taj problem postaje tisuću puta očigledniji, jer svećenik celebrant sada stoji ne više okrenut prema vjernicima, kao da zajedno s njima tvori zatvoreni krug – u ovoj situaciji barem je donekle prisutan ljudski simbol, premda ne onaj precizni simbol kakvoga iziskuje sveta misna Žrtva – već je okrenut prema kameri, poput voditelja talk showa ili kuhara u nekoj gastro prezentaciji.
Joseph Sciambra komentira na svom blogu: Kriza uzorkovana virusom COVID-19 također je ogolila još jednu točku prijepora u Crkvi: onu oko novus orda (novog obreda Mise) i tradicionalne latinske Mise. Jedna od njih je usmjerena na svećenika i dobro pristaje medijskoj eri – prikladna je za prijenos uživo preko interneta s naglaskom na osobnost predsjedatelja; iz istog razloga mnoge župe njeguju kult ličnosti okupljen oko karizmatičnog svećenika koji je uglavnom poznat po svojoj druželjubivosti. Sjećam se ovih svećenika; pamtim ih po njihovim štolama u bojama duge; po njihovim blesavim šalama koje bi pričali tijekom propovijedi; i po tome kako su beskrajno dugo bauljali po crkvi tijekom „znaka mira“ grleći “svakog živog.“ Tijekom godina bio sam na bezbroj tradicionalnih Misa koje su prikazivali raznorazni svećenici; tih se svećenika baš i ne sjećam najbolje, no pamtim Kristovu prisutnost.
Postojanje velike zbunjenosti oko same biti svete Mise i značenja ministerijalnog svećeništva razvidno je već iz novinskih članaka u kojima su intervjuirani svećenici koji su sada pogubljeni jer nemaju puka s kojim bi ostvarili interakciju (par primjera iz Hrvatske: 1, 2). Nakon što su ih doveli do toga da definiraju svoje svećeništvo kao odnos s narodom kada je ono prije svega ostalog odnos s Kristom u ime naroda, uzaludno traže, ili barem uz velike poteškoće, intrizično i transcendentno značenje bogoslužnog prinosa Presvetom Trojstvu, poput onog u živahnim stoljećima takozvanih „privatnih Misa“, koje je poticalo crkveno učiteljstvo po Benediktu XVI. (vidi moj članak „Crkva potiče svećenike da govore svete Mise čak i bez vjernika“).
Dan Milette ističe da je razdoblje dulje od pola stoljeća u kojem se svećenike obučavalo da „govore Misu za narod“ u njima izgradilo naviku da Misu prije svega ili isključivo doživljavaju kroz promatranje i interakciju s vjernicima, „dodirujući“ ih pogledom, određenim tonom glasa, kroz svojevrsni ne baš pretjerano zanimljivi, prigradski ars celebrandi: “Ti prijenosi Misa uživo preko interneta doista nameću pitanje, uzrokovano paradigmom versus populuma, odnosno svećenikove potrebe za publikom – je li govorenje Mise bez prisutnih vjernika nekako nezadovoljavajuća ili čak čudna? Stoga se postavlja kamera, često na samom oltaru, nekoliko centimetara od svećenikovog lica, pa su njegov uvježbani liturgijski glas i geste dobile toliko željenu publiku. Nalik tome, pada mi na pamet jedna ranija priča proizašla iz COVID-19 krize u Italiji. Bio je to osamljeni svećenik, kome je bilo zabranjeno govoriti javnu Misu, pa je odlučio postaviti isprintane „selfije“ svih svojih župljana na crkvene klupe. Ovaj čin, koji su ubrzo oponašali i drugi svećenici, možda je proizišao iz iskrene namjere, no to je svejedno bila sentimentalna odsutnost istinskog razumijevanja liturgije. Problem ovdje ne leži u samom prijenosu Mise uživo, već se posve podudara sa svećeničkom potrebom za slavljenjem Mise s publikom.”
Ovdje možemo vidjeti inovativnu upotrebu nalijepljenih fotografija koje Milette spominje:
Ako je ikada postojao istinski reductio ad absurdum za liturgijsko usmjerenje „prema narodu“, tada bi to bio ovaj, krajnji ishod mentaliteta zatvorenog kruga. Ako crkva u kojoj svećenik s ovih fotografija ima svetohranište iza oltara, inverzija bi bila potpuna: svećenik koji se moli prema komadima papira s licima, umjesto da se moli prema Bogu koji prebiva sa svojim narodom kao njihova Glava, njihov Kralj i njihov Pastir, u osobi – Sina Božjega čija se krvna žrtva na križu sakramentalno uprisutnjuje na oltaru, samog razloga za slavljenje svete Mise, na korist živih i mrtvih, gdje god oni bili.
Možda je ipak ova fotografija biskupa koji govori Misu u kameru jednako učinkovita kao reductio ad absurdum:
Još mnogo primjera se može pronaći u nedavnom članku s bloga PrayTell, uključujući i fotografiju muškarca koji naviješta Riječ praznoj crkvi:
Pogled na ovu fotografiju iznova me podsjetio na mudrost crkvene tradicije koja nalaže da se Poslanica pjeva prema istoku, a Evanđelje prema sjeveru: na taj način pozicija lektora određena je teološkim i simboličkim načelima koji ne dovode do čudnih situacija kada se izvode u praznoj crkvi, za razliku od gore prikazanog scenarija.
Međutim, trenutno obilje prigoda za gledanje live-stream Misa donijelo je i jednu pozitivnu promjenu: sada je putem društvenih medija lako dostupan ogroman broj Misa slavljenih ad orientem (skoro uvijek prema tradicionalnom obredu, usus antiquior), gotovo isto koliko i onih slavljenih versus populum (prema narodu). Koliko mi je poznato, takve Mise (slavljene prema istoku) nisu bile ni približno toliko brojne niti vidljive u očima katoličkih vjernika kao što su to danas. Volio bih saznati statistike o gledateljima, no isto kao što nema nikakve sumnje da se trenutno slavi više (privatnih) tradicionalnih Misa nego u bilo kojem trenutku nakon 1969., tako pretpostavljam da je broj katolika koji sada gledaju ad orientem Mise iz svojih domova znatno veći od broja onih koji su već išli na ad orientem Mise u crkvama svakoga tjedna. To što su biskupi pojurili ukinuti javne Mise, tražile to civilne vlasti od njih ili ne, moglo bi im se obiti o glavu na vrlo iznenađujući način.
Katolik koji priželjkuje pobožnije uranjanje u sveta otajstva na kraju bi mogao završiti promatrajući ovakve liturgije umjesto onih na kakve je navikao:
Uočite da na trećoj od ovih fotografija pomoćni biskup sjedi u koru s lijeve strane. Propovijedao je na toj Misi.
Čak smo počeli uočavati i nekolicinu primjera gdje je crkvena hijerarhija prepoznala vrijednost tradicionalnog stava i potiče njegove prijenose:
S tolikim brojem Misa koje se mogu gledati, iznova se prisjećamo jednostavne, a opet ključne činjenice da su najvažnija otajstva naše vjere nevidljiva. Nema kamere koja bi ih mogla uhvatiti; nema ljudskog oka koje bi ih moglo primijetiti; nema te informacije od naših osjetila koja bi mogla nadomjestiti manjak nadnaravne vjere. Trojstvo je nevidljivo; anđeli su nevidljivi; trenutak Utjelovljenja, ona spojnica materijalne i duhovne stvarnosti, bila je nevidljiva; Kristovo božanstvo bilo je nevidljivo tijekom Njegovog smrtničkog života („jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“); Otkupljenje Gospodina našega koje je zadobio svojom smrću na križu bilo je nevidljivo – i nipošto manje univerzalno niti konačno radi toga.
Prijenos svetih Misa uživo svima nama daje priliku da se još jednom upitamo: Što mi zapravo mislimo da vidimo na Misi? Zašto moram vidjeti vidljivo lice svećenika kada tražim skriveno lice Gospodnje, prekriveno sakramentalnim velovima? Zašto bi mi pažnju trebala odvraćati glava koja govori kada mogu uroniti u tišinu s likom velikog svećenika i u vjeri ući u nerukotvoreno svetište? Što mi koristi da vidim stol s kruhom i vinom kada mi zapravo treba žrtveni stol na kome ću sebe i one koje ljubim prikazati u jedinstvu s Žrtvom koja spašava svijet od grijeha, smrti i pakla? Zašto bih trebao gledati u nevidljivo čudo transsupstancijacije kada bi mi bilo korisnije da u svome umu uhvatim skute Kristove haljine, zajedno s ministrantom koji drži rub misnice, i da od Gospoda molim Njegovu ljekovitu silu?
U zadnjem biltenu benediktinskih redovnika iz Nursije pročitao sam ove dirljive riječi:
Stoljećima nije bilo moguće vidjeti svetootajstva oltara iz blizine. U određenim razdobljima, prilikom najvažnijih dijelova Mise čak su se navlačili i zastori. Čak i danas, najsvetije riječi posvete izgovaraju se najnižim tonom – šaputom – dok se otkriva drama svete liturgije. Skrivenost svojstvena svetoj Misi (istu svrhu u bizantskom obredu ima ikonostas) bila je uobičajena u ovom ili onom obliku svim obredima stotinama godina; ona je prizivala otajstvenu atmosferu. U našem dobu koje zahtijeva da se nešto vidi kako bi mu se vjerovalo, Bog nam daje priliku da iznova otkrijemo otajstvo – otajstvo nevidljive učinkovitosti Mise (2 Kor 4,18). Moramo se osloniti na nevidljivi lijek za naše konačno spasenje usred ove nevidljive prijetnje.
dr. Peter Kwasniewski
Izvor: New Liturgical Movement
