Prošle su točno dvije godine otkako nas je, preselivši se u vječnost s Gospodinom, napustio prečasni Stanislav Vitković, pastir naše zagrebačke zajednice okupljene oko Mise po tradicionalnom rimskom obredu. U materijalnom smislu, nije nam mnogo ostalo od prečasnog Stanislava. Na njega nas možda podsjeti jedan biret koji i dalje stoji u ormariću crkve sv. Martina, uzaludno iščekujući nasljednika, koji će taj mali znak svećeničke časti i dužnosti svake nedjelje staviti na glavu u kratkoj procesiji do obližnjeg oltara Božjeg. Čak niti molbe nas nekolicine da nam se ostavi bar kakav maleni predmetić kojim se služio prečasni, kako bi nas podsjećao na njega, nažalost nisu naišle na uslišenje. No, to svakako ne znači da je naš dragi pater Stanko otišao iz našeg sjećanja, niti da nas je ostavio bez ičega. Te skoro četiri godine nesebičnog služenja koje nam je podario, ostavile su zalog koji i dalje tinja, premda bi mnogi voljeli da utrne negdje daleko izvan svakog pogleda. Polog vjere, nada u beskonačnost i Beskonačnog, primjer žrtvovanja za Crkvu, jednostavan život u Gospodinu prožet molitvom i radosno lice na odlasku, sve nam je to naš prečasni ostavio u zalog.
Kao malo prisjećanje na prečasnog, dajemo vam nažalost jedini sačuvan video snimak (isječak) s Mise u sv. Martinu, koju je toliko pobožno i nenametljivo slavio. Snimak nije naročito kvalitetan, trebao je biti začetak jednog projekta koji nažalost, nikada neće ugledati svjetlo dana – planirali smo snimiti propovijed prečasnog Vitkovića za svaku nedjelju i zapovjedani blagdan liturgijske godine po starom kalendaru, no Bog je svog slugu pozvao sebi mnogo ranije nego smo se mi prolaznici i došljaci s Njegove zemlje mogli nadati. Tako je ostao kratki isječak prvog dijela svete Mise, sve do propovijedi. Ipak, nadamo se kako će poslužiti mnogima da se prisjete njegovog glasa i stasa, i da svi čije je živote oplemenio ovaj Kristov svećenik još jednom zahvale Bogu za njegovu vjernu službu, i da Mu se pomole za Stankovu dušu.
Stankov život pomalo kao da je nalikovao na retke Evanđelja te nedjelje – unatoč svim svojim kvalitetama, u našoj Crkvi sjedio je na posljednjem mjestu, daleko od časnih uzvanika. Toplo se nadamo da je Gospodin, kada je za to došlo vrijeme, našega Stanka k sebi pozvao riječima: “Prijatelju, pomakni se gore”.
