Kao odjeća koja je svojstvena isključivo klericima, reverenda je svećenička “uniforma”. No, ona nije uniforma poput svake druge. Reverenda je sasvim posebna uniforma, uniforma koja istovremeno znači doživotnu obavezu, ali i jasno svjedočanstvo. Svjedočanstvo života vjere koji je, prema Kristovom primjeru ispunjen proegzistencijom – življenjem za druge. I upravo stoga je teško shvatljiva činjenica da u današnje vrijeme većina svećenika izbjegava nošenje svog kleričkog ruha, i to ne samo reverende, već i kolara. Brojni vjernici sa žaljenjem primjećuju da takvi svećenici odaju dojam da se srame svoga poslanja. I dodaju da se redovnice ne odriču svoga ruha. Sama Crkva se vrlo jasno izjasnila po tom pitanju: “Kan. 284 – Neka klerici nose doličnu crkvenu odjeću, prema odredbama koje je dala biskupska konferencija i prema zakonitim mjesnim običajima.” Iako je sasvim jasno da i danas vrijedi ona poslovica “Odijelo ne čini čovjeka”, ipak ne smijemo zanemariti što nam poručuje odjeća koju nosimo, što je naročito važno za osobe koje ne predstavljaju prije svega sebe, nego Krista i njegovu Crkvu.
No, kako, sasvim prosječni ljudi (vjernici i nevjernici) doživljavaju svećeničko ruho? Što im ono govori? Pisac i profesor Tom Chiarella napisao je vrlo zanimljiv članak u listu Esquire (časopis za muškarce koji inače i nije nešto naročito zanimljivo niti preporučljivo štivo za katolike, no možda je baš zato ovaj članak i utoliko zanimljiviji, jer pristupa ovoj problematici iz sasvim druge perspektive). U tom članku čitamo kako je autor proveo vrlo zanimljiv pokus kako bi saznao kako uniforme utječu na našu percepciju, i što je važnije, kako sasvim obični ljudi doživljavaju pojedine službe koje u svom djelovanju zahtijevaju nošenje uniforme. Autor je tijekom 4 dana svaki dan odjenuo drugu uniformu, i pritom bilježio iskustva doživljaja drugih ljudi. Ovdje prenosimo prijevod onog, nama najzanimljivijeg dijela teksta u kojem autor govori o iskustvu nošenja svećeničke halje, reverende. (Podebljani dijelovi teksta su djelo urednika ove stranice)
Ja, svećenik, stajao sam u baru Billy Goat Taverna ispod velikih betonskih ploča koje grle donji dio Chicaga. Obriši sve. Nisam svećenik. Ne bih to trebao govoriti. Ja sam bio ja, i nosio sam svećeničku uniformu. Bilo je to u 10:30, jednog petka ujutro, u dobro osvijetljenom hramu od laminata. Bio sam u posjeti svom omiljenom barmenu, što je dio moje rutine kad god se nalazim u Chicagu. Svećenik ili ne: moja uniforma bila je reverenda staroga kova. Dvadeset gumba uspinje se do tradicionalnog kleričkog kolara. Dijelom tunika, dijelom nehruovska jakna [autor misli na odijelo kakvo je nosio Džavaharlal Nehru, indijski državnik i političar, op. prev.], s velikim zvonom od tkanine preko mojih nogu. Ta stvar se zbilja lamatala na vjetru dok sam šetao ulicama grada. Mela je sve pred sobom.
Kada sam ušao, moj prijatelj mi je natočio zavidnu količinu viskija, uz dodatak točenog piva. Preko svog ramena motrio sam napola pun restoran; omanji krug usputnih poznanika me snimao očima. Volio bih reći da sam pazio da ne budem najuočljiviji čovjek prostoriji – ja, svećenik, ali koga to ja zavaravam? Ljudi su zurili u mene iz kvarta u kvart. Samo jedan sat u uniformi i bilo mi je jasno slijedeće: Jednog ljetnog dana, usred napučenog grada, svećenik u reverendi je prizor za pamćenje. Svećenik naprosto mami ljude da s njime uspostave kontakt očima. Kimnu, ili se lagano naklone. Ili bulje. Otvoreno. S poštovanjem. S udaljenosti. Kada hodaju u parovima, muškarci nabace svoje najveselije lice, i iznenada bubnu: „Dobro jutro, oče.“ Navika stečena još u djetinjstvu, rado se ponovno izražava. Dvadeset i tri bloka [u SAD-u, to je najmanje gradsko područje, sa svih strana omeđeno ulicama, najčešće u obliku kvadrata, op. prev.], i svijet nije mogao svrnuti pogleda s mene. Svećenik, koračajući napreduje prema sjeveru.
I tako, u onom „zašto da ne“ trenutku, podigao sam čašu, kimnuo barmenu Jeffu, i dobro potegnuo čašu. Tek kada sam odložio čašu natrag u njen prsten od kondenzirane tekućine, primijetio sam ženu koja se nekako izmanevrirala kroz jedan otvoreni prozor, i sve snimala sa svojim mobitelom. „Bit ćete na internetu prije ručka“, reče mi lokalni cuger s moje lijeve strane, dodajući pritom, „oče“.
Uzeo sam pivo, gucnuo, i rekao mu, „Nisam svećenik“. Okrenuo se, namrštio oči, i odmjerio me od glave do pete. „Što ti je onda ovo?“, rekao je. Mislio je na mantiju.
„To je uniforma“, rekao sam. Govorio sam istinu. Ovo je zapravo, bio moj plan. Da budemo iskreni. I čini se da mu je to bilo sasvim dovoljno, jer se okrenuo svojim rezultatima s kladionice. Nekoliko minuta kasnije, rekao je, „Jedna stvar je sigurna, neki svećenik će negdje nadrapati zbog toga što si učinio.“
Nemam uniformu. Većinu vremena, radim sam, ili razgovaram s nekime preko stola u nekom restoranu u nekom nepoznatom gradu. Kada sam najistureniji, stojim ispred razreda punog dvadesetjednogodišnjaka. Ako ne računamo trenirku, majicu i par pretjerano skupih traperica pod uniformu, nemam nikakvog kodeksa oblačenja. Katkada odjenem sako. Imam uistinu lijepu plavu majicu kada je poželim odjenuti. Moj izbor.
To je nekakva sasvim prosječna razina slobode, stečena u nekoj društvenoj promjeni koja se dogodila u tamo nekom populističkom previranju prošlog stoljeća. Ljudi na to gledaju kao na neku vrst oslobođenja. Mi smo prije svega, individualci. Nismo nekakvi roboti niti strojevi. Nismo isto što i naš posao. I tako dalje.
No, velik dio ljudi svakoga dana za posao odijeva uniforme. Moram priznati da sam dugo čeznuo za time da odjenem uniformu, i to neku koja bi zahtijevala nešto od mene, i možda čak i od svijeta oko mene. Dobra uniforma predstavlja nešto. S njome ćeš se svakako isticati. Ona znači jednostavnost misije. Jednom kada je odjeneš, svaka uniforma traži svoj vlastiti stav. Svatko reagira. Pomaknu se sa strane, strijeljaju te znatiželjnim pogledima, naprave mjesta za tebe; ili se naprosto okrenu od tebe, u pokušaju da zaborave svoje maglovite predrasude, i ignoriraju te.
I tako sam kupio četiri uniforme, i prilagodio sam ih po savjetima ljudi koji ih zaista i nose, i svaku od njih sam nosio jedan cijeli dan, kako bih testirao reakcije drugih. Svećenik, zaštitar, mehaničar, i liječnik. Tamo gdje je to bilo potrebno, metnuo bih prišivku sa svojim imenom ili prezimenom. No, ništa od toga nisam krivotvorio. Nikakve lažne identifikacije, iskaznice, bez raspela ili krunice u ruci. Moja zamisao nije bila u tome da prevarim ljude. Nisam izvodio nikakvu prevaru, niti sam se puno trudio glumiti. Zapravo, nisam pokušavao ništa dobiti s time: nikakav besplatan ulaz, nikakvo proguravanje na čelo reda, nikakvo pretjerano poštovanje. Nisam dijelio nikakve lažne blagoslove, niti sam davao savjete ili postavljao dijagnoze.
Svećeničko ruho sam kupio dućanu s religijskom opremom zapadno od Canaryvillea na južnoj strani Chicaga. Ispočetka sam isprobavao sve moguće kleričke košulje, sve crne, s poznatim kolarom. S dugim i kratkim rukavima. Htio sam nalikovati na isusovačke svećenike koji su me naučili čitati i pisati. Sav taj posao oko odlazaka i dolazaka, pomalo umoran, bio sam odlučan zaboraviti gnjavažu oko svakodnevnog odlučivanja oko odjeće.
Prodavač je bio bivši svećenik dominikanac. Među svećenicima postoji moda, rekao je. Jako rijetko ćete vidjeti američkog svećenika da nosi reverendu izvan crkve. No, rekao mi je, to postaje sve više uobičajeno. „Nekada se to smatralo izrazom taštine. No, kada u današnje vrijeme odete u sjemenište, vidite mlade svećenike koji inzistiraju na nošenju reverende. Mnogo su konzervativniji, i žele da ih se doživljava kao ljude koji su posve predani.“
Smatrao je da bih mogao proći pod svećenika. „Samo izgledajte kao da ste usred nekakvog crkvenog posla.“
U taj čas, vlasnica dućana, i to već treća generacija, izašla je iz svog ureda i rekla mi da se ona ne slaže. „Nema svećenika koji bi to nosio u javnosti.“
„Samo recite da ste Grk“, rekao je prodavač. „Izgledate poput Grka.“
Inače, kada nosite uniformu, nitko vas neće dodirivati. Svećenici su iznimka. Ljudi će dodirnuti svećenika. Većinom u području zapešća. Meni se to dogodilo dvanaest puta, samo blagi dodir ili tapšanje usred razgovora. Taj dodir je značio nekakav izraz povezanosti, priznavanje nekakvog zajedništva koje nikako nisam mogao razumjeti. Začuđujuće, svećeničko ruho bila je uniforma koja je od mene zahtijevala najviše fizičkog napora. Cijeli dan sam proveo u grljenju, klečanju kako bih mogao razgovarati s malenima, i naginjanju radi „selfieja“.
Pretpostavljam da je ovo što govorim svetogrdno – iako sam već davno prešao granicu toga da bih previše mario za to – metući ulice amo-tamo s donjim rubom moje reverende, više sam se osjećao poput kakve prekrasne žene nego što sam imao dojam nekakvog celibatarca koji živi u dvosobnom stanu u Hyde Parku. Kažem vam: Ljudi su dugo gledali u mene, i to bez ikakve požude. Bio sam fascinacija, koju su gledali s takvom nježnošću, da se meni ta nježnost činila poput nekakve svjetske valute. Zbog nje sam više volio svijet oko sebe.
Ispred zalogajnice, jedna starija gospođa me čvrsto primila za ruku i privukla me kako bi me nešto upitala. U sebi sam pomislio, oh, čovječe. Slijedi nešto ozbiljno. Već sam bio pripravan odati da samo nosim svećeničku uniformu. „Oče“, rekla mi je iskreno. „Jeste li grčki pravoslavac?“ Rekao sam joj da nisam. Tako je lako govoriti istinu kada ste u uniformi. Prije nego sam uspio bilo što izustiti, pustila mi je ruku, namrštila se, i otkantala me. „Vi ste Rus! Ah!“ Okrenula se i povikala prema meni s udaljenosti od nekih dvadesetak koraka, držeći prste u gesti nekakve kletve, što zasigurno i jest bila. „Vi ste Rus. Rus!“, rekla je, prevrćući slovo R dok se povlačila. „Rus!“, vikala je po ulici.
Nitko me nije pitao za moje ime. Nitko me nije nazvao „oče Tome“. No, uniforma je to činila od mene. Ljudi su htjeli vjerovati.
I to naročito ljudi u potrebi. Cijeli dan sam se susretao s beskućnicima, beskućničkim obiteljima, sklupčanima na ulici. Katkada su mi prilazili, dodirujući moje ruke. Dvaput su me tražili blagoslov koji im nisam mogao dati. Ne na onaj način kako su oni željeli. Počeo sam priželjkivati da sam stvarno sposoban izvoditi nekakvu službu za svijet oko sebe. No, saznao sam da ne mogu učiniti baš ništa. Uniforma sa sobom nosi stanovitu odgovornost; inače, ona je samo kostim za maškare. Počeo sam se priginjati, davati novčanice po deset dolara, i govoriti: „ja nisam svećenik. Ali, suosjećam s vama.“ I nisam to mogao učiniti samo jednom, učinio sam to nekoliko desetaka puta. Chicago je velik grad, s dosta duša koje su zaglavili u njegovim vežama. I dalje me to rastužuje daleko više nego što sam mogao i zamisliti.
Obući reverendu je lako. No, nositi je nije nimalo lagano.
Kasnije toga popodneva, stajao sam preko puta zgrade Tribunea kao otac Tom, i promatrao sam vrlo glasnog i ne pretjerano vještog uličnog mađioničara kako izvodi trik koji je uključivao potpisanu novčanicu od dvadeset dolara, i limun. Stajao sam sa strane, ruku sklopljenih iza leđa, pokušavajući odati dojam nekoga tko ne mari previše za čaroliju. I tada sam sasvim jasno vidio mađioničarev potez, sam trenutak kada je nagurao smotanu dvadeseticu u limun. Samo tako. Uhvaćen na djelu. Na trenutak sam pomislio da me već preuzeo mentalni sklop svećenika. Ili je možda on čak i želio da ga svećenik vidi, jer mi je trenutak kasnije namignuo. Iznenada, tijekom ostatka njegovog nastupa, zazvao me, da mu pružim potporu, da dadnem vjeru, da budem svjedok makinacijama. Pitanja poput „Ovo je sasvim pošteno – zar ne, oče?“ , mogu li ga poduprijeti u tome? Njegov zahtjev da budem teret savjesti u tom trenutku zbilja me izmorio. Naposljetku, okrenuo sam se i pošao dalje. „Oče“, zavikao je. „Nemojte ići. Samo vi znate istinu!“ Vi ste ovdje čovjek od najvećeg povjerenja!“ Previše podteksta za moj ukus. Iscrpljen, otac Tom je pošao do štanda, kupio tamale [meksičko jelo, nešto poput manje pitice koja se kuha zamotana u listu kukuruza ili banane, op. prev], i mahnuo turističkom autobusu koji mu je potrubio. I oni su mahali natrag. Oba kata double deckera [autobusa na kat, op. prev.].
