Kardinal Willem Eijk izjavio je da tradicionalna latinska Misa i dalje privlači znatan duhovni interes, osobito među mlađim katolicima, nakon što je na Nedjelju Laetare u Ossu slavio svečanu pontifikalnu Misu.
Misa, održana 15. ožujka u crkvi Bezgrješnog začeća, bila je prvi put da je nadbiskup Utrechta slavio pontifikalnu Misu prema tradicionalnom rimskom obredu. Kardinal Eijk se osvrnuo na taj događaj u intervjuu koji je vlč. Marcu Begatu, SDB dao za blog MessainLatino:
Koji su duhovni razlozi naveli Vašu Uzoritost da podupre ovaj liturgijski događaj?
Od prve nedjelje došašća (30.11.2025.) u Nadbiskupiji Utrecht djeluje zajednica Svećeničkog bratstva svetoga Petra (FSSP). Ta je zajednica kupila crkvu koje se odrekla jedna od župa nadbiskupije zbog manjka aktivnih župljana i financijskih sredstava. Vrlo mi je drago što će ta crkva tako ostati katolička. Svećeničko bratstvo svetoga Petra slavi liturgiju prema izvanrednom obliku, tridentskom obredu. Silno sam želio ondje jednoga dana slaviti svetu Misu. Prije nekoliko godina Svećeničko bratstvo svetoga Petra pozvalo me da podijelim đakonsko ređenje u njihovu sjemeništu u Wigrazbadu (Bavarska). Tada sam morao odbiti taj poziv jer nisam bio upoznat s tridentskim obredom. Zato sam početkom ove godine, tijekom kratkog boravka u samostanu Instituta Krista Kralja Velikog Svećenika u Njemačkoj (Kloster Maria Engelport, op. prev), naučio kako se sveta Misa slavi prema tridentskom obredu. Ondje sam naučio samo tihu prelatsku Misu.
Euharistijsko slavlje u Grote Kerk u Ossu bilo je moja prva pontifikalna sveta Misa po izvanrednom obliku. Na sreću, ondje postoji tim svećenika, zajedno s ceremonijarom i skupinom akolita i ministranata koji su upoznati s tim obredom, što je ovo slavlje učinilo doista lijepim. Smatrao sam ga vrlo dojmljivim i nezaboravnim iskustvom. Crkva je bila ispunjena ljudima koji su pobožno molili. Većina su bili mladi, a bilo je i mnogo obitelji. Mnogi su pristupili sakramentu pokore i pomirenja (ispovijedi). Tridentski obred vrlo je svečan i nudi mnogo trenutaka tišine, pružajući tako obilje prilika za osobnu molitvu. Svećenik slavi Euharistiju ne, kako se često tvrdi, „leđima okrenut narodu”, nego okrenut prema oltaru, a time i prema Kristu. To pomaže i nazočnima da se svjesno usmjere prema Kristu.
Je li se o zamisli i organizaciji ovoga slavlja razgovaralo s drugim svećenicima u biskupiji? Ili je to bila jednostavno odluka Vaše Uzoritosti?
Postoji mala skupina svećenika u Biskupiji Den Bosch koji slave tridentsku Misu u Ossu. Ti su svećenici u svakom slučaju bili nazočni. Osim toga, došli su i svećenici na vlastitu inicijativu: osoba odgovorna za tridentsku liturgiju u Biskupiji Paderborn, koja je preko najave na jednoj internetskoj stranici saznala da ću u Ossu slaviti svetu Misu prema tridentskom obredu; dvojica redovnika Braće svetoga Ivana (Frères de Saint-Jean), koji obojica slave tridentske Mise u jednoj od crkava u gradu Utrechtu; te nekoliko redovničkih svećenika. Osim toga, u crkvi su bila trojica svećenika kod kojih se moglo pristupiti sakramentu pokore i pomirenja.
Kakva je bila reakcija vjernika? Je li postojao duhovni interes za ovo slavlje? Je li ova misa uključivala kršćane općenito ili samo tradicionalističke skupine?
Oni koji su sudjelovali u euharistijskom slavlju vrlo su zahvalni i oduševljeni što sam je slavio prema tridentskom obredu. Primio sam i pozitivne povratne informacije poštom i putem e-pošte. Sa sigurnošću možemo reći da je postojao znatan duhovni interes za ovo slavlje, što potvrđuje velik broj sudionika, među kojima su bili i Nijemci i Belgijci. Među nazočnima bilo je onih koji uvijek sudjeluju na tridentskoj Misi, ali i katolika koji inače sudjeluju u euharistijskim slavljima prema Novus Ordu (novom obredu, op. prev.).
Je li bilo kakvih zanimljivih reakcija iz ateističkog dijela društva? Je li ova Misa mogla pobuditi njihov religiozni interes?
Nisam primijetio nikakav znak interesa za ovo euharistijsko slavlje iz ateističkog dijela društva. U posljednjih otprilike pet godina svake godine vidimo sve veći broj mladih ljudi koji pristupaju Crkvi, kao i mladih katolika koji su kršteni kao djeca, ali nisu odgojeni u religioznoj obitelji, pa kasnije — obično putem društvenih mreža — upoznaju katoličku vjeru i potom je prihvate. Upečatljivo je da nemalen broj njih pronalazi put Kristu i njegovoj Crkvi upravo preko tridentske liturgije.
U svojoj propovijedi za svetu Misu kardinal Eijk iznio je izravnu kritiku razvoja katoličkog naučavanja i propovijedanja u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, služeći se evanđeljem o umnažanju kruhova kako bi istaknuo važnost vjere u nadnaravno. Prisjetio se primjera iz 1950-ih u kojem je jedan svećenik zanijekao čudesnu narav toga događaja, rekavši školskim učenicima da je to tek primjer dijeljenja. Kardinal je odgovorio: „To je banalizacija kateheze dovedena do krajnosti.” Nastavio je: „Nekada snažna Crkva eksplodirala je 1950-ih i 1960-ih. Vjera mnogih katolika koji su u to vrijeme još bili uvjereni vješto je gušena u katehezi i s propovjedaonice tih godina.”
Odbacujući bilo kakvo simboličko reinterpretiranje evanđeoskog izvještaja, rekao je: „Ono što je taj svećenik govorio još 1950-ih — a što se, bojim se, često ponavljalo i poslije — nije u Evanđelju. Evanđelje kaže da je Isus nahranio cijelo mnoštvo sa samo pet kruhova i dvije ribe. Isus je doista učinio taj znak čudesnog umnažanja kruhova.” Tu je tvrdnju povezao s temeljima kršćanske vjere: „Polazište kršćanske vjere jest da je Bog stvorio svemir ni iz čega. Ako je to mogao učiniti, onda može i umnožiti kruh na čudesan način.”
Propovijed je također čudo izravno povezala s Euharistijom i vazmenim otajstvom, naglašavajući da evanđeoski izvještaj „uistinu govori o vazmenom otajstvu” i da „u čudesnom umnažanju kruhova nedvojbeno vidimo upućivanje na sakrament Euharistije”. Istaknuo je izričito spominjanje zahvaljivanja u tekstu te dodao: „Grčka riječ za zahvaljivanje… jest eucharistein. Od toga potječe i naša riječ za svetu Misu: Euharistija.”
Komentar vlč. Marca Begata, SDB
U komentaru intervjua s kardinalom Eijkom vlč. Begato iznio je svoje, vrlo zanimljive opservacije:
Vrlo sam počašćen što sam mogao intervjuirati kard. Willema J. Eijka, poznatog i cijenjenog kao istaknutog gosta na skupu Humanae Vitae: istina koja blista, koji sam imao sreću organizirati zajedno sa skupinom vrijednih prijatelja 2018. godine.
U nastavku bih želio ukratko produbiti jednostavne, ali precizne odgovore koje je kardinal dao kao komentar na svoje prvo slavljenje po tridentskom obredu (neka mi ovdje i u nastavku teksta bude dopušten taj općeniti naziv).
Na početku intervjua kardinal se osvrće na nedavno iskustvo pokrenuto u nadbiskupiji i povjereno FSSP-u:
I dopunjuje tu informaciju umetkom:
Ova prva napomena itekako je vrijedna pozornosti.
„Stručnjaci za to područje” dobro znaju kakva je ideološka situacija prevladavala posljednjih desetljeća. Ne može se ni izbrojiti koliko je bilo slučajeva — ja bih mogao ispričati dva iz prve ruke, dok ih u arhivu MiL-a lako možete pronaći još mnogo — u kojima su biskupi radije prodavali crkve, ostavljali ih neiskorištenima, prepuštali ih drugim denominacijama ili ih koristili u svjetovne svrhe, samo da ih ne bi morali povjeriti svećenicima, posvećenim osobama ili zajednicama tridentskoga obreda.
Izbor mons. Eijka stoga ga stavlja u protustruju i predstavlja sretan tračak i zalog nade: doista se možemo ponovno usmjeriti i podupirati ono što nas u temelju ujedinjuje (Katolička Crkva), a ne ono što nas dijeli (obredne oblike).
Kao drugo, Njegova Eminencija predstavlja skupine koje su mu omogućile da se približi latinskom obredu: Svećeničko bratstvo svetoga Petra i Institut Krista Kralja Velikog Svećenika. I ta je usputna napomena utješna: članovima tih družbi, koji su prečesto izrugivani i omalovažavani po sakristijama, a osobito po onima koje su najviše posvećene „prihvaćanju i milosrđu”, priznana je važna uloga, i to u izričito crkvenom smislu. Te su se dvije skupine, naime, stavile u službu biskupu, omogućivši njemu i biskupiji da prožive iskustvo duhovnoga rasta. To će iskustvo lako ostati povremeno i, da citiramo Summorum Pontificum, izvanredno, ali ipak obogaćujuće, i to upravo u obliku one komplementarnosti i supsidijarnosti među crkvenim skupinama koja je u samome središtu katoličke teologije i nauka.
Kao treće, kardinal se zadržava na duhovnim plodovima Mise po starom obredu: ne upušta se u zamršena teološka pitanja, koncilske hermeneutike ili sitničave političko-crkvene rasprave. Umjesto toga govori o onome što je to „vrlo dojmljivo i nezaboravno iskustvo” učinilo takvim:
Što je, dakle, srce drevne liturgije? Koji je smisao njegovati je i danas? To da nam pomaže svjesno se usmjeriti prema Kristu.
Stari obred nije sve i nije rješenje crkvene krize, ali je valjana potpora i poticaj da se svjesno usmjerimo prema Kristu. Čini mi se da je to jedan od stalnih imperativa u najnovijim i strateški važnim pontifikatima — od Pija X. do Lava XIV. — kao odgovor na moderne i modernističke centrifugalne napetosti.
Ukratko, čini se da se ponovno vraća isti refren: stara Misa saveznik je, a ne neprijatelj crkvenoga hoda. Ili barem postaje saveznik ako je pastiri Crkve žive i upravljaju njome u autentično katoličkom duhu.
Četvrta napomena, također u logici pastoralnog kontinuiteta: kardinal naglašava da se tijekom toga slavlja „uvelike pristupalo sakramentu pokore i pomirenja”, također zato što su na Misi bili prisutni i svećenici celebranti, stručnjaci za tradicionalnu liturgiju, kao i predstavnici mjesnoga klera stavljeni upravo na raspolaganje za slavljenje sakramenata. Još jedan primjer plodonosne suradnje. Važan slučaj zajedništva među svećenicima. I neka mi bude oproštena upornost, ali u ovo vrijeme, kad je riječ o liturgiji sa svim pridruženim teološkim i ideološkim implikacijama, pronaći sklad u kleru nikada nije nešto što se podrazumijeva. Zato je dobro javno pohvaliti one događaje u kojima ga se uspije pronaći.
Na kraju, primas Nizozemske osvrće se na obraćenja koja se događaju u njegovoj nadbiskupiji. Raduje se što je vidio „sve veći broj mladih ljudi koji pristupaju Crkvi”, kao i „mlade katolike koji su kršteni kao djeca, ali nisu primili vjerski odgoj unutar vlastite obitelji, koji kasnije — obično putem društvenih mreža — upoznaju katoličku vjeru i potom je prihvate”. Zatim naglašava:
Tridentska liturgija: ne rješenje za krizu Crkve, ali ni prepreka rastu Crkve, nego stvarnost koja na iznenađujući način pridonosi obnovljenom usmjerenju prema Kristu.
Neizbježno se nameće pitanje: želimo li, dakle, dovoditi duše Kristu preko staroga obreda ili se boriti protiv njega čak i po cijenu gubitka vjernika i ostavljanja crkava praznima? Mons. Willem J. Eijk napravio je svoj izbor. Bog će mu to sigurno uzvratiti.
Izvori: Diane Montagna’s Substack, The Catholic Herald, MiL
Fotografije: Ramon Mangold
