Potaknuti nedavnom praksom nekih biskupija nama bliskih zemalja poput Italije i Slovenije (koju su nažalost preuzeli i neki naši biskupi) zabranjivanja podjele pričesti na usta tijekom trajanja epidemije tzv. koronavirusa, ovom prigodom želimo prenijeti komentar mons. Schneidera, kako bismo apelirali na naše biskupe da ne podliježu atmosferi opće i neutemeljene histerije, i ne poduzimaju radnje koje se protive vjeri, zdravom razumu, ali i crkvenoj praksi ocrtanoj u dokumentima Memoriale Domini Pavla VI. (čl.6), kao i uputi Redemptionis Sacramentum (čl. 92).
“Zabrana pričešćivanja na usta u vrijeme pandemije posve je neutemeljena u usporedbi s velikim zdravstvenim rizicima pričešćivanja na ruku. Takva zabrana predstavlja zloporabu autoriteta.”
Nitko nas ne može prisiliti da primamo Tijelo Kristovo na način kojim dolazi do rizika gubitka čestica, kao i umanjenjem reverentnosti, kao što je slučaj s primanjem svete Pričesti na ruku. Premda je istina da se Pričest može primati na maleni bijeli i čisti rupčić (purifikatorij, mali tjelesnik) [koji držimo na rukama, op. prev.] i s kojega će pričesnik izravno blagovati Presveto, takav način nije uvijek izvediv, a neki svećenici čak i odbijaju dijeliti pričest na taj način.
U takvim slučajevima, bilo bi daleko bolje učiniti duhovnu pričest, koja dušu ispunja posebnim milostima. U razdobljima progona, mnogi katolici nisu mogli primati svetu Pričest na sakramentalan način dugo vremena, no pričešćivali su se duhovno, i tako primali brojne duhovne blagodati.
Pričest na ruku nije nimalo „higijenskija“ od Pričesti na usta. Dapače, može biti opasna za prenošenje zaraze. S higijenskog gledišta, naše ruke sadrže golemu količinu bakterija. Mnogi patogeni se prenose upravo po rukama. Bilo to stiskanjem tuđih ruku ili čestim dodirivanjem predmeta poput kvaka, rukohvata ili šipki u sredstvima javnog prijevoza, bacili se vrlo brzo mogu prenijeti iz ruke u ruku; a kasnije ljudi tim istim rukama i prstima često dodiruju vlastiti nos i usta. Također, bacili katkada mogu preživjeti danima na površini dodirnutih predmeta. Prema jednoj studiji objavljenoj 2006. u stručnom časopisu „BMS Infectious Diseases“, virusi gripe i njima slični virusi mogu danima preživjeti na neživim površinama poput kvaka ili rukohvata u sredstvima javnog prijevoza i javnim zgradama.
Mnogi ljudi koji dolaze u crkvu i primaju svetu Pričest na ruke prije toga su dodirivali kvake ili rukohvate u sredstvima javnog prijevoza ili bilo kakvim javnim objektima. Tako se virusi utiskuju u dlanove i prste njihovih ruku. S tim istim rukama i prstima zatim dodiruju posvećenu hostiju i tako utiskuju virus i u samu hostiju, pa tako prenose viruse preko hostije u svoja usta.
Pričest na usta kudikamo je manje opasna i više higijenska u usporedbi s Pričesti na ruku. Ustvari, dlan i prsti ruke bez intenzivnog pranja nedvojbeno sadrže skup virusa.
Zabrana pričešćivanja na usta u vrijeme pandemije [epidemije svjetskih razmjera, op. prev.] posve je neutemeljena u usporedbi s velikim zdravstvenim rizicima pričešćivanja na ruku. Takva zabrana predstavlja zloporabu autoriteta. Nadalje, čini se da neki pripadnici crkvene vlasti koriste situaciju epidemije kao izliku. Doima se da neki od njih s određenim stupnjem cinične radosti sve više šire proces trivijalizacije i desakralizacije Presvetog i Božanskog Tijela Kristova u sakramentu Euharistije, izlažući samo Tijelo Kristovo istinskoj opasnosti nepoštovanja (gubitkom čestica) kao i svetogrđu (krađi posvećenih hostija).
Osim toga, tu je i gola činjenica da u dvijetisućgodišnjoj povijesti Crkve ne postoji niti jedan dokazani slučaj širenja zaraze putem primanja svete Pričesti. U Crkvi bizantskog obreda svećenik daje Pričest vjernicima žličicom, i to istom žličicom svim vjernicima. Nakon toga svećenik ili đakon pije vino i vodu kojom je purificirao (očistio) žličicu, koja je ponekad čak dodirnula jezik nekih vjernika prilikom primanja svete Pričesti. Mnogi vjernici Istočnih crkava su sablažnjeni kada vide pomanjkanje vjere kod biskupa i svećenika zapadnog (latinskog) obreda koji uvode zabranu primanja Pričesti na usta, zabranu koja je naposljetku plod pomanjkanja vjere u sveti i Božanski karakter Tijela i Krvi Euharistijskog Krista.
Ako se Crkva naših dana ponovno, i to s najvećim žarom, ne potrudi umnožiti vjeru, poštovanje, pobožnost i sigurnosne mjere prema Tijelu Kristovom, sve te sigurnosne mjere prema ljudima bit će uzaludne. Ako se Crkva naših dana ne obrati i ne okrene Kristu i ne dadne prvenstvo Isusu, i to posebno Euharistijskom Isusu, Bog će obistiniti svoje riječi: „ Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi.“ (Ps 126, 1-2)
Preporučuje se sljedeća molitva za čin duhovnog pričešćivanja:
„Pred noge se tvoje bacam, o moj Isuse, i prinosim ti pokajanje svog skrušenog srca, poniznog u svom ništavilu i u Tvojoj svetoj prisutnosti. Klanjam Ti se u sakramentu Tvoje ljubavi, neopisive Euharistije. Žudim Te primiti u siromašnoj nastambi koju Ti moje srce nudi. Dok iščekujem radost sakramentalne Pričesti, želim Te posjedovati u duhu. Dođi k meni, o moj Isuse, jer ja koliko mogu dolazim Tebi! Ljubav obgrljuje cijelo moje biće u životu i smrti. Vjerujem u Te, nadam se u Tebi, ljubim Te. Amen.“
+ Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije sv. Marije u Astani
