Primjeri λειτουργία iz Novog zavjeta
U liturgijskim reformama 1960-ih i 1970-ih postalo je posebno pomodno naučavati kako je riječ liturgija λειτουργία (leitourgia) grčkoga podrijetla i kako znači „djelo naroda“. To je dovelo do nove ideje kako je λειτουργία ili „liturgija“ nešto što bi trebali predvoditi laici, pa čak i izvoditi unutar konteksta bogoslužja.
Znači li λειτουργία „djelo naroda“? Ne.
Liturgija sasvim sigurno ne znači „djelo naroda“, pokazat ću vam zašto je to tako na primjerima iz Svetog pisma. No prije nego pogledamo Pismo, pogledajmo stvarnu grčku riječ:
Riječ „liturgija“ u grčkom jeziku
λειτουργία, poput tolikih riječi u grčkom je složenica. Prvi dio riječi izveden je od grčke riječi „laos“ što znači „narod“. (Postoji i varijacija „leos“, što je pak atička inačica iste grčke riječi za „narod“) Iz ove riječi “laos“ (ili „leos“ u atičkoj inačici) dobivamo izraze „laik“, „laički“. To je generička riječ za skup ljudi. Grčko ime Menelaos (Menelaj) znači “onaj koji se odupire ljudima”, a grčko ime Nikolaos (Nikola) znači „narodni pobjednik“.
Drugi dio riječi izveden je od grčke riječi „ergon“ što znači „djelo“, „rad“, kao u izrazima ergonomski, energija i sinergija.
Kada zbijete te dvije grčke riječi zajedno kako biste nešto opisali, tada dobijete: leitourgia ili λειτουργία.
Znači li riječ λειτουργία „djelo naroda“ ili „djelo za narod“?
Dakle, izraz sadrži dvije grčke riječi – „narod“ i „djelo“, no kako ćemo ih složiti da dobijemo njezino značenje? S jedne strane, moglo bi to biti „djelo naroda“ što bi značilo nešto što narod izvodi zajedno. S druge strane, moglo bi značiti „djelo za narod“, što znači nešto što se čini za dobrobit, na korist naroda.
Opcija br. 1: Liturgija kao „djelo naroda“
Tzv. „kumbaya“ ekipa (s elvisovskih liturgija) 1960-ih i 1970-ih inzistirala je na onom prvom značenju – da je to nešto što izvode ljudi kada se okupe zajedno. To je dovelo do zamisli da bi vjernici laici trebali predvoditi molitve, čitati svetopisamska čitanja, pripravljati oltar, rukovati kaležima, baratati Euharistijom, dijeliti Euharistiju, blagoslivljati narod u pričesnom redu i čistiti liturgijsko posuđe. Naposljetku, ako liturgija znači „djelo naroda“, tada bi narod trebao biti upravo tamo, čineći aktivna djela.
Opcija br. 2: Liturgija kao „djelo koje se čini za narod“
Povijesna, tradicionalna i primljena definicija liturgije ili λειτουργία govori nam o nečemu što se čini za dobrobit, u korist naroda. Ovo bi moglo predstavljati snažan udarac legijama kršćana koje su učili da je liturgija „djelo naroda“, no to je gola istina. Kod Platona i drugih grčkih autora, λειτουργία je nešto što se čini na korist naroda. Posljedično, grčki izraz je obično svećenički ili politički izraz, ovisno o kontekstu. A u Bibliji, obično se radi o svećeničkom izrazu, no proučit ćemo jedan odlomak u Poslanici Rimljanima gdje se taj izraz rabi u izrazito političkom smislu:
Pogledajmo Sveto pismo kako bismo riješili ovu debatu:
U izvještaju o rođenju Ivana Krstitelja, otkrivamo da je njegov otac Zaharija aronovski svećenik iz plemena Levijeva. Kao takav, služio je u Hramu kao svećenik kad je došlo vrijeme služenja po redu svoga razreda. [U drugom članku tumačim kako nas ovaj detalj vodi do spoznaje da je Krist rođen u kasnom prosincu.] Ovaj odlomak objašnjava kako je sv. Zaharija pošao u Hram vršiti svoju službu, a grčka riječ nam kaže da je išao tamo vršiti liturgiju:
Je li Zaharija okupio skupinu ljudi za bogoslužje? Ne, odlomak objašnjava kako se njegova dužnost sastojala od toga da pođe u Hram i prinese tamjan Jahvi. To je činio kako bi ceremonijalno prikazao Bogu molitve naroda. Postaje očito kako je njegova „liturgija“ bila nešto što je kao svećenik činio na korist naroda, a ne nešto što je činio kao svećenik u prisustvu drugih ljudi.
Pogledajmo još jedan primjer iz Poslanice Hebrejima:
Ovdje se opisuje kako je Mojsije u Starom zavjetu posvetio šator (tabernakul) i posude za službu Božju. Šator/tabernakul i posude smjeli su dodirivati samo Leviti, jer su oni baratali s njima na korist Izraela. Još jednom vidimo kako se riječ λειτουργία odnosi na ono što svećenik čini na korist naroda (laika).
Kristova liturgija za narod:
Autor opisuje Krista kao Velikog Svećenika koji posreduje bolji Novi zavjet po boljoj liturgiji (λειτουργία). Još jednom, ova λειτουργία je nešto što Krist primjenjuje na korist našega spasenja. Uočljivo, to je njegovo prikazivanje svojeg Tijela i Krvi Ocu radi našega otkupljenja – nešto što je prisutno u svakoj liturgiji Mise.
Rimski car kao liturg:
A ne zaboravimo da sveti Pavao naziva zlog cara Nerona „liturgom“. U Poslanici Rimljanima 13, sv. Pavao tumači kako su rimski car (u to vrijeme Neron) i svi politički vladari „liturzi““
Sveti Pavao poistovjećuje cara s διάκονός ili đakonom, a sve vladare s λειτουργοὶ ili liturzima. Imajmo na umu da je taj car Neron, a unatoč tome on opet prima svećeničke titule od Pavla.
Ustvari, dalmatika (koju nose đakoni) je carska halja tradicionalno rezervirana za bizantski dvor. Trenutno ne mogu naći izvor, ali sjećam se da sam jednom pročitao kako je caru Konstantinu bilo dozvoljeno da čita Pismo u bogoslužju dok je još bio nekršten jer ga se smatralo kvaziđakonom po kreposti njegovog carskog statusa. A car je u Bizantu hodao u procesiji s patrijarhom i klerom, često u dalmatici.
Vratimo se natrag „liturgiji“ u Rimljanima 13. Očito je da rimski car i drugi rimski vladari dobivaju titulu λειτουργοὶ. Oni nisu liturgičari koji osmišljavaju službe. Neron ne predvodi narod u pjevanju duhovnih šansona. Umjesto toga, ovi rimski vladari su prema sv. Pavlu, od Boga imenovani kako bi dijelili pravdu za narod.
Liturgija kao nešto što se čini za narod
Liturgija, bar u Starom zavjetu, nešto je svećeničko ili političko što se čini na korist naroda. Zajedničarska je samo utoliko što se čini za druge.
Svećenik koji služi Misu sam u ruskoj hotelskoj sobi čini „djelo za narod“ bez da je itko drugi tamo prisutan.
Slično tome, papa koji je na Misi okupio 10 000 ljudi čini „djelo za narod, no prisutnost naroda ne čini to „liturgijom“. Liturgija se ostvaruje in persona Christi (u osobi Krista) za narod. Isto tako je i Zaharija mogao vršiti „liturgiju“ sam samcat sa svojom kadionicom u Hramu.
Kada je Krist umro na križu, primjenio je novu λειτουργία za narode svijeta. Bio je to liturgijski čin u kojem nitko nije sudjelovao plesanjem, izvedbom, čitanjem iz knjige ili nošenjem posude. Istinski „aktivno sudjelovanje“ postigla su Majka Božja, Marija Magdalena i druge žene, kao i apostol Ivan kada su podigli svoja srca božanskom raspetom Učitelju na križu. U boli i tišini su primili krvnu Kristovu λειτουργία u njihovo ime.
Došlo je vrijeme da i mi shvatimo liturgiju kao svećeničku i kao nešto što čini Krist za svoj narod. Kardinal Sarah je to nedavno sažeo ovim riječima: „Smisao liturgije nije u tebi i meni. Ona nije mjesto gdje slavimo svoj identitet ili postignuća ili uzvisujemo vlastitu kulturu i mjesne vjerske običaje. Smisao liturgije prije svega je Bog i sve što je On učinio za nas.“
Liturgija je o Bogu i njegovom djelu za njegov narod. Tko god nam kaže da u liturgiji moramo slaviti sami sebe, taj potkopava biblijsku liturgiju. Liturgija kao „djelo naroda“ predstavlja liturgijski pelagijanizam – krivovjerje koje tvrdi da čovjek sam može nastojati oko svoga spasenja.
Dr. Taylor Marshall
