Sv. Pijo X.
Sv. Pijo X.

20. kolovoza 2014. se navršilo točno 100 godina otkako je sv. Pijo X pošao primiti svoju vječnu Nagradu. Ovaj “papa Euharistije”, kako su ga od milja zvali zbog njegovog zauzimanja za što češće pričešćivanje vjernika, gotovo da predstavljao utjelovljenje svega onoga što bi nasljednik svetoga Petra trebao biti. Čini se da u današnje vrijeme mnogi smatraju kako je inzistiranje na siromaštvu i evanđeoskom duhu „novina“ koju je u Crkvu unio sadašnji papa, zaboravljajući pritom da svaki suvremeni papa ima brojne uzore svojih prethodnika iz bliže, ali i dalje prošlosti. Kako bismo obilježili stotu godišnjicu smrti ovog velikana Crkve, donosimo vam hrvatski prijevod njegovog pisma katoličkom svećenstvu “Haerent animo” (U duši usađeno) od 4. kolovoza 1908., koje ćete moći pronaći ovdje, ili u odjeljku “Crkveni dokumenti“. No, prije toga dajemo vam nekoliko crtica iz života sv. Pija X.

SV. PIJO X. – ŽIVOT I DJELO

SKROMNOST I SIROMAŠTVO

Za razliku od mnogih, sv. Pijo nije trebao hiniti siromaštvo i poniznost, on je rođen u takvom okruženju, i ono ga je pratilo cijeloga života. Rođen je 1835. u blizini Venecije, mjestašcu Riese (nakon njegove smrti, dodat će i njegovo ime, pa se danas zove Riese Pio X.) kao Giuseppe Sarto u obitelji seoskog poštara Giovannija Battiste i domaćice Margarite kao drugo od ukupno desetero djece. Već od malih nogu bio je vrlo pobožan, i s oduševljenjem je polazio na svetu Misu, a gajio je naročitu privrženost prema Gospi. Kada bi ministrirao, posuđivao je cipele od prijatelja, jer su jedine koje je on imao bile previše istrošene. Unatoč skromnom životu, njegovi roditelji su cijenili važnost obrazovanja, pa je mali Giuseppe svaki dan pješačio šest kilometara do obližnje škole. Dok je još bio župnik, znao je razdijeliti gotovo sve svoje zalihe hrane siromasima, ili bi prodavao vlastitu imovinu kako bi pomagao potrebitima. Kada je kasnije postao papa, odbio je na bilo koji način pogodovati svojoj obitelji, njegov brat je ostao poštanski činovnik, njegov omiljeni nećak je služio kao seoski župnik, a njegove tri sestre koje se nisu udale živjele su do smrti u Rimu na granici siromaštva. Kada su ga rimski velmože nagovarali da njih, skromne seljanke, proglasi papinskim groficama, odbio je uz odgovor: “Postale su papine sestre; što više mogu za njih učiniti?“ Tijekom pontifikata nosio je odijelo svog prethodnika. Uzevši sve navedeno u obzir, postaju jasnije riječi koje je zapisao u svojoj oporuci: „Rođen sam kao siromah, živio sam kao siromah, i želim umrijeti kao siromah“.

671px-PiusXkitchen
Kuhinja obitelji Sarto.

Njegovo skromno podrijetlo izašlo je na vidjelo kada je na dan krunidbe nosio jednostavan pozlaćeni naprsni križ, što je izazvalo negodovanje među njegovom pratnjom, no on je odgovorio kako ga oduvijek nosi, te da sa sobom nije ponio nijedan drugi. Također, ukinuo je tristogodišnji običaj da papa jede sam, te je na objede pozivao svoje prijatelje. Uvijek ponizan, kada je prilikom njegovog ustoličenja ušao u baziliku sv. Petra, prolomio se pljesak. Na to je odgovorio: “Ne dolikuje pljeskati slugi u kući njegova Gospodara.”

PUSTITE MALENE DA DOĐU K MENI

Još kao biskup Mantove i kasnije kardinal-patrijarh Venecije uvijek je u džepovima nosio slatkiše kako bi ih mogao dijeliti siromašnoj djeci na ulicama, i pritom ih je podučavao katekizmu. Za vrijeme papinskih audijencija oko sebe je okupljao djecu, te je s njima razgovarao o stvarima koje su ih zanimale. Tijekom tjedna je u vatikanskom dvorištu davao katehetske poduke, a pritom je uvijek imao posebno rezervirano mjesto za najmanje. Svim silama se trudio djecu poštedjeti vjerskog neznanja. Oko njega su se uvijek okupljale žene s djecom u naručju kako bi ih blagoslovio.

457859914_203c53cce3

PASTIRSKA SLUŽBA I IZBOR ZA PAPU

Za svećenika je zaređen 1858., a u pastoralnom djelovanju proveo je punih 17 godina. Za biskupa Mantove je posvećen 1884. Papa Lav XIII. ga je 1893. imenovao za kardinala, a nedugo zatim postaje i patrijarh Venecije. Iako mu je otac umro prije svećeničkog ređenja, njegova majka je doživjela njegovo imenovanje za kardinala. Nakon smrti pape Lava 1903. godine, u konklavama iste godine izabran je za papu. Čini se kako je u inicijalnom glasovanju prednjačio kardinal Rampola, no u rad konklava se umiješao austrijski car Franjo Josip, koji je uložio veto na taj izbor. Prema iskazima prisutnih, isprva je Sarto odbijao nominaciju, jer se nije smatrao dostojnim takve pozicije. No, nakon dugotrajne molitve i opetovanih molbi kolega kardinala, prihvatio je papinsku dužnost. Izabrao je ime Pijo X., te je okrunjen za papu 9. kolovoza 1903. Ogorčen situacijom u konklavama, odnosno miješanjem svjetovnih vladara u izbor rimskog prvosvećenika, jedan od prvih njegovih poteza bila je konstitucija Commisum nobis, kojom je okončao tu praksu. Kasnije je dokinuo uplitanje vlada u izbor biskupa i u crkvene poslove, što je Crkvu u Francuskoj koštalo velikog dijela njenih materijalnih dobara, no ipak je nakon toliko stoljeća postala neovisna od svjetovne vlasti.

461698582_06be6b6fe4

Po vokaciji su ga smatrali za papu „pastoralca“, jer je tijekom svećeničke i biskupske službe prikupio golemo iskustvo u pastoralnom djelovanju. Pokazao se kao izvrstan vođa. Ulagao je goleme napore kako bi od liturgije učinio središte katoličkog života i vjerskog odgoja.

Njegovo djelovanje u Crkvi preveliko je da bi se moglo izložiti na ovako malom prostoru, no navest ćemo sažetak. Djelovao je u skladu sa svojim geslom „Instaurare Omnia in Christo“ (sve obnoviti u Kristu).

PRESVETA EUHARISTIJA
Bio je veliki zagovornik svakodnevnog pričešćivanja. U enciklici Quam singulari iz 1910. zagovarao je ideju da djeca što ranije počnu primati sakrament Svete Pričesti.

8565A

SAKRALNA GLAZBA

Ubrzo nakon krunidbe, papa je izdao poznati motuproprij Tra le sollecitudini u kojem je najavio povratak liturgijske glazbe svojim izvorima, i time je konačno otpočeo povratak gregorijanskih napjeva umjesto dotad prevladavajućih klasičnih i baroknih kompozicija, od kojih mnoge nisu imale mnogo veze s duhovnošću, a kamoli s crkvenom glazbom.

LITURGIJSKE PROMJENE

Pijo X je žarko želio povećati pobožnost u životu klera i vjernika laika, pa je poduzeo reformu Brevijara i Misala. Liturgijski naglasak ponovno je stavio na Euharistiju, pa je rekao “Sveta Pričest je najkraći i najbrži put u Nebo“. Također je naglašavao važnost sakramenta Pokore, kako bi se mogla dostojno primiti Sveta Pričest.

Papa Pijo X. slavi svetu Misu.
Papa Pijo X. slavi svetu Misu.

CRKVENA STEGA

Krajem 19. st. i početkom 20. počele su bujati mnoge struje teologije koje su se u mnogome razlikovale od klasičnog crkvenog nauka. Razna krivovjerja i sumnjiva tumačenja teologije i Svetog pisma ponukala su papu na djelovanje. Svjestan brojnih neprijatelja i zlonamjernika koji djeluju protiv Crkve koju je toliko ljubio, odlučio je ne dozvoliti da se zloduh uvuče u svetište. O ovom problemu prvi put je progovorio u dekretu Lamentabili Sane Exitu, kada je ovu pojavu nazvao zajedničkim nazivnikom – „modernizam“. U tom dokumentu osudio je 65 modernističkih ili relativističkih teza vezanih uz narav Crkve, biblijsku egzegezu, sakramente i Kristovo Božanstvo. a nakon toga je 1907. uslijedila enciklika Pascendi Domini Gregis, koja je osudila modernizam (koji je nazvao „sintezom svih hereza“), agnosticizam i imanentizam. Nakon toga, sv. Pijo X. je naredio da svi klerici polože Sacrorum antistitum, odnosno anti-modernističku zakletvu. Ovim potezom papa je želio obeshrabriti teologe i učenjake koji su naginjali modernizmu i relativizmu (posebno na katoličkim sveučilištima), jer su teolozi koji su uporno slijedili ove zablude padali čak i pod opasnost ekskomunikacije.

KATEKIZAM SV. PIJA X.

Još 1905., papa je u svom pismu Acerbo Nimis naložio osnivanje Bratovština kršćanskog nauka (namijenjenih podučavanju vjeronauka) u svim župama svijeta. 1908. je izdan nadaleko poznati katekizam, kod nas poznat kao „Veliki katekizam sv. Pija X“. Plijenio je svojom jednostavnošću i sažetošću, na vrlo pristupačan način pojašnjavao je vrlo složene sadržaje. Iako se rabio po cijelom svijetu, nije bio obvezatan za sveopću Crkvu, takav će se pojaviti tek osamdesetak godina kasnije. Katekizam sv. Pija X. izdan je i na hrvatskom jeziku.

KANONSKO PRAVO

Kanonski zakonik u Crkvi je varirao od regije do regije bez sveopće obvezanosti. Papa je odlučio i ovdje uvesti reda. 1904. je imenovao odbor za sastavljanje univerzalnog skupa zakona koji će se prozvati „Kodeks kanonskog prava“, ili „Zakonik kanonskog prava“. U tom odboru sudjelovala su dvojica budućih papa, Benedikt XV., i Pijo XII. Ipak, Pijo X. nije doživio izdavanje tog Zakonika, promulgirao ga je njegov nasljednik 1917.

PiusXbenedict_XV
Papa Pijo X. posvećuje za biskupa svog nasljednika, budućeg Benedikta XV.

ČUDOTVORAC ZA ŽIVOTA

Uz čuda koja su se dogodila po njegovom zagovoru nakon smrti, postoje i zapisi o čudima koja su se događala i za njegova života. Prilikom jedne audijencije, Pijo je držao paralizirano dijete koje se izvuklo iz njegovog zagrljaja, te je počelo trčati po sobi. Drugom prigodom, par (koji je ispovjedio još kao biskup Mantove) pisao mu je o svom dvogodišnjem djetetu koje je bolovalo od meningitisa. Papa im je u pismu odvratio da ne gube nadu i da se mole za ozdravljenje. Dva dana kasnije, dijete je izliječeno. Kardinal Ruffini je, nakon što mu je dijagnosticirana tuberkuloza, posjetio papu, koji mu je poručio da se vrati u sjemenište, i da će sve biti u redu. Ubrzo je ozdravio. Ovo svjedočanstvo kasnije je dao istražiteljima u njegovoj kauzi.

Pope-Pius-X-1905

PROROK NAŠIH DANA

Mnogi su posvjedočili kako je sv. Pijo X. imao i dar prorokovanja. Proricao je trudnoće nerotkinjama, ponovna spajanja razdvojenih parova, kao i mnoge druge radosne događaje. No, možda je najpoznatiji po tome što je predvidio početak Prvog svjetskog rata. Kada je kardinal Merry del Val komentirao da rat nije na pomolu, ili da neće izbiti još mnogo godina, papa je proročki izjavio „Uzoritosti, rat će izbiti prije svršetka 1914.“ Ipak, mnogi su smatrali da ga je ostvarenje tog predskazanja posve slomilo.

Sv. Pijo X. i sluga Božji Merry del Val.
Sv. Pijo X. i sluga Božji Merry del Val.

PAPA I RAT

Kad je izbio Prvi svjetski rat, Papa je zapisao: “Tugujem za svim onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti”! Papa je zauzeo potpuno neutralni stav, ne pružajući podršku ni jednoj zaraćenoj strani. Kad je car Franjo Josip I. zamolio za blagoslov austro-ugarske vojske, Papa je odgovorio: “Blagoslovit ću samo mir”.

SMRT PAPE

Samo dva mjeseca nakon početka rata papa Pio X., shrvan bolešću (godinu dana ranije Papa je preživio srčani udari) i naporima, te utučen zbog izbijanja rata, umire rano ujutro 21. kolovoza 1914. godine u sedamdeset devetoj godini života. Zadnji pozdrav uputio je svom vjernom suradniku i prijatelju, kardinalu Merryju del Valu (proglašen slugom Božjim, za njega se vodi kauza). Iako zbog bolesti više nije mogao govoriti, skupio je posljednje djeliće snage i poljubio ruku svoga prijatelja. Tada se nasmiješio svojim sestrama i drugim prisutnim kardinalima. Nakratko je usnuo, i zatim se nakon nekoliko trenutaka pomaknuo kako bi načinio znak križa. Tada je sklopio ruke, i na licu mu je zaigrao tajanstveni osmijeh, kao da se nalazi u prisutnosti kakvog nebeskog posjetitelja. U jutro 20. kolovoza, papa Pijo X. poljubio je svoje maleno raspelo i zauvijek sklopio svoje oči.

PiusXAug201914
Papa Pijo X. na samrtnoj postelji.

KANONIZACIJA

Papa je umro u siromaštvu, kako je i živio. Njegove sestre su ostale potpuno nezbrinute, bez ikakvih sredstava, pa je brigu o njima preuzeo njegov nasljednik, papa Benedikt XV. Sahranjen je u jednostavnu i neukrašenu grobnicu u kripti bazilike sv. Petra. Zbog zvog skromnog, svetačkog života, rada i zasluga, papa Pio XI. deset godina kasnije pokreće postupak njegove beatifikacije, a papa Pio XII. 29. svibnja 1954. godine proglašava ga svecem. Tijelo svetog Pija X. je premješteno iz kripte u baziliku sv. Petra, gdje je i danas u brončano-staklenom sarkofagu izloženo štovanju vjernika.

PiusXCanonization
Trg sv. Petra na dan kanonizacije sv. Pija X.

SV. PIJO X. I FORMACIJA SVEĆENIKA

Kao biskup, izrazitu pozornost posvećivao je formaciji klera, istu praksu nastavio je i nakon preuzimanja papinske službe. 1906. odaslao je encikliku talijanskom episkopatu u kojoj je naložio najveći mogući oprez prilikom ređenja svećenika, a biskupima je svrnuo pozornost na činjenicu kako se među mlađim svećenicima javlja izraziti duh neovisnosti koji je nespojiv s crkvenom stegom, i štetan za nju. Naložio je da talijanski biskupi obavljaju vizitacije sjemeništa. U središnjoj i južnoj Italiji, gdje su biskupije bile toliko male da njihova sjemeništa nisu mogla prosperirati, ustanovio je regionalna sjemeništa, a mnoga mala ili nedovoljno popounjena sjemeništa su zatvorena.

Na jubilarnu, pedesetu godišnjicu njegovog svećeničkog ređenja, papa Pijo X uputio je 1908. cijelom kleru pismo prepuno ljubavi, naklonosti i mudrih savjeta. To pismo, naslovljeno Haerent animo počinje ovako:

[quote_box_center]

“Duboko Nam je u srcu usađeno i strahom Nas napunja ono, što je apostol naroda pisao Hebrejima, kad je opominjući ih na dužnu poslušnost prema starješinama ovako ozbiljno govorio: »Oni, naime, bdiju nad našim dušama kao oni, koji o tome imaju dati račun« (Hebr 13, 17). Zaista ove riječi ako se odnose na sve crkvene starješine, to se onda najviše odnose na Nas, koji, premda nevrijedni, Božjom milošću vršimo vrhovnu vlast u Crkvi. I zato danju i noću brigom obuzeti bez prestanka promišljamo i nastojimo oko blagostanja i napretka stada Gospodnjega.

Pri tomu Nam osobito jedno leži na srcu: da svećenici budu zbilja onakvi kakvi po svom zvanju moraju biti. Uvjereni smo, da će na ovaj način najbolje biti za vjeru i da se još boljemu može nadati. Stoga, čim smo postali papom, kad smo promatrali sav kler, iako su nam pred očima zasjale njegove mnogostruke odlike, ipak smo smatrali, da treba našu časnu braću, biskupe katoličkog svijeta, najozbiljnije opomenuti, da najustrajnije i najdjelotvornije rade na oblikovanju Krista u onim, koji su zakonom određeni, da Krista oblikuju u drugima. Dobro Nam je poznato, kako su prema tomu bili raspoloženi crkveni poglavari. Poznato Nam je, kako se brinu i kako nastoje, da se kler u krepostima odgoji. Zato Nam je drago, da ih stoga ne samo pohvalimo nego im i javno zahvalimo.”

[/quote_box_center]