Uvod
Motuproprij Summorum Pontificum je iznimno fleksibilan i velikodušan u davanju prava vjernicima laicima na tradicionalnu Misu, kao i u davanju prava svećenicima da ju slave. Svećenici sami mogu inicirati slavljenje tradicionalne Mise, uključujući tu i nedjeljne Mise, i to sasvim spontano, jer za to ne trebaju odobrenje. Skupina vjernika laika može ju zatražiti, a ako njihov zahtjev ne bude ispunjen, tada se trebaju obratiti nadležnima u zapovjednom lancu, stepenicu po stepenicu, sve dok se ne pronađe rješenje: od župnika, pa biskupa, sve do Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei (PPED)*. Papinsko povjerenstvo će, bude li to potrebno, kontaktirati biskupa, te će inzistirati da se načine ustupci skupini koja traži izvanredni oblik. Međutim, kako bi cjelokupan postupak polučio uspjeh, morate pažljivo slijediti određene korake. (Sasvim sigurno ćete naići na protivljenja, no s njima ćemo se pozabaviti kasnije u ovom članku.)
Korak-po-korak vodič
1. Formirajte „stabilnu skupinu“. Članovi te skupine NE moraju prebivati u istoj župi. Oni NE moraju biti povezani s tradicionalnom Misom još od 1969. Zapravo, moraju činiti skupinu koja je dovoljno predana, i koja će djelovati na određenom mjesnom području na taj način da, ukoliko se Misa za njih pokrene, budu u stanju podržavati ju, i omogućiti njen opstanak. Ne postoji određena minimalna veličina za takve skupine, no da bi vas se shvatilo ozbiljno, morate dokazati da vas je barem dvoznamenkast broj. O ovome biste trebali obavijestiti predstavnika Društva za promicanje tradicionalne Mise (u Hrvatskoj se takvo društvo zove „Benedictus“), kako bi vas mogao spojiti s drugim ljudima koji će poduprijeti vaš projekt.
2. Kontaktirajte župnike ili rektore. Trebali biste odabrati župu gdje živi najveći broj članova vaše skupine, ili onu gdje bi se najlakše mogla uspostaviti dodatna Misa (tj. tamo gdje se već ne slavi previše nedjeljnih Misa), ili neku gdje je župnik prijateljski nastrojen prema vašem stremljenju. Ako vam taj župnik ne može pomoći, tada će biskup trebati predložiti neku od obližnjih župa koje mogu ugostiti vašu skupinu kako misli da je najbolje.
3. Zajedno s vašim pismom priložite i jednostavnu peticiju za podršku, tj. pokretanje Mise („Mi, potpisnici ove molbe podržavamo ovaj zahtjev za slavljenje nedjeljne Mise prema izvanrednom obliku rimskog obreda“) na području X“), i neka svi članovi vaše skupine potpišu navedenu peticiju, i neka prilože i svoje poštanske adrese.
UVIJEK ČUVAJTE KOPIJE SVEGA ŠTO ŠALJETE I PRIMATE.
4. Ukoliko vam župnik ne odgovori kroz dva tjedna, ponovno mu pošaljite pismo; možda se negdje zagubilo ili je zaboravljeno. Pristojno sugerirajte da ćete, u slučaju da vam se ne javi u idućih mjesec dana stvar iznijeti biskupu, u skladu s odredbama motuproprija.
5. Primite li negativan odgovor, (pristojno) ponudite vašem župniku pomoć u prevladavanju bilo kakvih nesporazuma oko motuproprija s odgovorima na pitanja koje ćete naći pri kraju teksta. Ostane li njegov odgovor i dalje negativan, ili vam uopće ne odgovori, tada morate pisati biskupu, i objasniti mu da ste zatražili tradicionalnu Misu sukladno odredbama motuproprija, te predmet prosljeđujete njemu, kako to nalaže motuproprij. Uz vaše pismo biskupu priložite kopiju vaše korespondencije s župnikom, kao i vašu peticiju.
6. Što se tiče biskupa, kao i u slučaju župnika u koracima 4 i 5: ako u roku od dva tjedna ne zaprimite odgovor, pišite još jednom s rokom počeka od mjesec dana. Bude li primjedaba temeljenih na pogrešnom tumačenju motuproprija, pokušajte odgovoriti uz pomoć odgovora na pitanja pri kraju teksta. Ako naposljetku dobijete negativan odgovor, ili uopće ne dobijete odgovor, tada morate kontaktirati Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei.
7. Za ovaj korak, trebali biste kontaktirati Društvo za promicanje tradicionalne Mise. Tamo će vas savjetovati oko sastavljanja vašeg pisma, i pomoći vam oko dostave pošiljke. Zajedno s vašim pismom, morate priložiti svu vašu prethodnu korespondenciju: pisma župniku i biskupu, kao i njihove odgovore.
Od izrazito velike je važnosti da sva pisma poslana s vaše strane budu uljudna, jezgrovita, jasno napisana, i dobro informirana o sadržaju motuproprija.
Hoćete li dobiti odgovor? PPED će možda, a možda i neće potvrditi primitak vašeg pisma. No, svakako će ga pročitati, pa zatim kontaktirati vašeg biskupa. Pokušat će pregovarati s biskupom, a to može potrajati, te može rezultirati ponudom biskupa da Misu slavite u sasvim drugoj crkvi od one koja je bila predviđena, ili čak u rotaciji nekoliko crkava, ili u nekom sasvim drugom aranžmanu. Takve ponude, čak i ako nisu idealne, trebale bi se prihvatiti ako su imalo praktične, te bi ih se trebalo iskoristiti kao temelj za uspostavljanje zajednice privržene tradicionalnoj Misi, što će dokazati biskupu i mjesnim svećenicima da dopuštanje tradicionalne Mise neće uzrokovati probleme i podjele unutar dijeceze.
Ukoliko ne dobijete odgovor, niti bude ikakvog pomaka, nakon što prođe godina dana, bit će sasvim opravdano ponovno prolaženje cjelokupne procedure.
Uljudna upornost je ključ za uspjeh.
Uključivanje u Društvo za promicanje tradicionalne Mise
U ovom trenutku važno je istaknuti da, ukoliko ste ozbiljni u vašim namjerama za pokretanjem tradicionalne Mise na vašem području, zaista biste trebali razmisliti o učlanjivanju u Društvo za promicanje tradicionalne Mise, ako to još dosad niste učinili. Kako je prethodno sugerirano, Društvo „Benedictus“ ima iskustva s prolaženjem ovog mukotrpnog postupka, te je uspješno pokrenulo Tradicionalnu latinsku Misu u Zagrebu. (Cjelokupnu dokumentaciju možete pregledati ovdje). Kao član Društva Benedictus, dobit ćete podršku i vodstvo u hvatanju u koštac s poteškoćama koje će iskrsavati.
Nastojanje oko šire dostupnosti Mise prema izvanrednom obliku, kako je to želio papa Benedikt XVI., zahtijeva ujedinjeni i koordinirani pristup. Rad u izolaciji kako biste privoljeli svog župnika na uvođenje tradicionalne latinske Mise može se pretvoriti u obeshrabrujuće i deprimirajuće iskustvo. Pridružite li se Društvu za promicanje tradicionalne Mise, bit ćete u društvu ljudi koji čine iste napore, a ujedno ćete i podupirati obilje drugih projekata koje Društvo Benedictus poduzima kako bi promicalo pravovjernost unutar Katoličke Crkve. Razmislite o učlanjenju.
Odgovori na primjedbe oko uvođenja Tradicionalne latinske mise u skladu s motuproprijem Summorum Pontificum
Najčešća pitanja i odgovori (vidi također i naputak Universae Ecclesiae, izdan 13. svibnja 2011.)
P: Summorum Pontificum naziva Tradicionalnu latinsku Misu „izvanrednim oblikom“. Zar to ne znači da se time previđa kako će se ta Misa služiti samo povremeno i u posebnim prigodama?
O: Premda Summorum Pontificum doista naziva Tradicionalnu latinsku misu „izvanrednim oblikom“ rimskog obreda, taj se izraz naprosto rabi kako bi se pokazala zakonska veza s Misom Pavla VI. Obje predstavljaju „uporabu“ rimskog obreda, a dok je Misa Pavla VI. „redovna“, Misu Ivana XXIII. može slaviti bilo koji svećenik latinske Crkve. Članak 1. kaže: „Rimski Misal koji je Pavao VI. odobrio za uporabu jest redoviti izričaj „pravila molitve“ (lex orandi) Katoličke Crkve latinskoga obreda“. Ipak, Rimski misal koji je odobrio sveti Pio V. a ponovno izdao blaženi Ivan XXIII. ima se smatrati izvanrednim izričajem toga istog „pravila molitve“ Crkve, te mu je zbog njegove časne i drevne uporabe potrebno iskazivati dužno poštovanje. Ova dva izričaja „pravila molitve“ Crkve nipošto ne će prouzročiti podijeljenost u „pravilu vjerovanja“ Crkve; radi se, naime, o dva načina slavljenja istoga rimskoga obreda.
Summorum Pontificum jasno nalaže kako se izvanredni oblik može slaviti redovno, pa čak i svakodnevno, u bilo kojoj župi gdje se traži, a kao dodatak tome, tradicionalna Misa može također biti „redovni“ oblik Mise za određene crkvene redove, ili se u tu svrhu može uspostaviti „personalna župa“. Sveti Otac potvrđuje kako vladaju, i uvijek su vladala, „jednaka prava“ između ovih dvaju oblika Mise, te da uvođenje novog Misala nije značilo ukidanje starijeg obreda, koji i dalje predstavlja ne samo legitimni izraz rimskog obreda, već i izvor „liturgijskog bogatstva“ Crkve.
P: Summorum Pontificum kaže kako je izvanredni oblik Mise namijenjen samo „stabilnim skupinama“ tradicionalista. Već postoje tradicionalne Mise koje se slave za one koji ju žele. Zašto bih je trebao uvesti i u svoju župu?
O: Summorum Pontificum zapravo omogućava svakom svećeniku slavljenje Mise po Misalu iz 1962., a čemu ne mora prethoditi zahtjev vjernika. Članak 2 ističe kako svećeniku za to slavljenje ne treba dopuštenje od vlastitoga Ordinarija, pa čak niti od Apostolske Stolice , a članak 4 dozvoljava vjernicima da prisustvuju tim Misama (koje se pomalo zbunjujuće na latinskom nazivaju „sine populo“ – bez naroda), ukoliko to žele.
Članak 5 § 1, s druge strane, određuje uvjete koje vjernici laici moraju ispuniti kako bi zatražili slavljenje Mise prema izvanrednom obliku. U okviru ovog članka, ukoliko postoji trajno prisutna skupina vjernika koji žele Misu prema starijem obliku obreda, od župnika se traži da „rado iziđe ususret“ njihovoj molbi, i da se pobrine oko osiguravanja uvjeta za takvo slavljenje Mise. O pitanju „skupine“ vidi dolje.
Članak 7 nalaže: „Ako neka skupina vjernika-laika, o kojoj se govori u čl. 5 § 1, ne može dobiti ono što moli od župnika, neka o tome izvijesti dijecezanskoga biskupa. Biskupa se usrdno moli da iziđe ususret njihovoj želji. Ukoliko se on ne može pobrinuti za takvo slavljenje, tada se slučaj treba izložiti Papinskome povjerenstvu „Ecclesia Dei“.
Iz popratnog pisma motupropriju koje je Sveti Otac objavio, također je sasvim jasno kako mu je naročito stalo do toga da osigura jasan kontinuitet u liturgijskim tradicijama Crkve, te da se kao posljedica toga javlja sasvim nov i različit pastoralni zadatak od onog kojega je zadao motuproprij njegovog prethodnika, pape Ivana Pavla II. „Ecclesia Dei Adflicta“ (1988.), kao i indult „Quattuor abhinc annos“ (1984)… Jasno, ovi raniji dokumenti više su usmjereni na tradicionalističke zajednice koje ustraju u „legitimnoj čežnji“ za slavljenjem tradicionalne liturgije. S druge strane, Summorum Pontificum je pastoralno namijenjen svim vjernicima. Stoga, Sveti Otac kaže: „U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali nema raskida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto.“ U svom popratnom pismu postaje sasvim jasno kako Sveti Otac vidi svoj motuproprij kao doprinos što vjernijem slavljenju misne Žrtve i u reformiranoj liturgiji, te da je stoga motuproprij važan za oba oblika Mise, a ne samo za tradicionalni obred. „U slavljenju Mise prema Misalu Pavla VI. moći će se izraziti, na snažniji način nego je često dosad bio slučaj, ona sakralnost koja mnoge privlači uz stari obred. Najsigurnije jamstvo da će Misal Pavla VI. moći objediniti župne zajednice i biti u njima obljubljen, sastoji se u slavljenju Mise s velikim poštovanjem u skladu s propisima; na taj način duhovno bogatstvo i teološka dubina ovoga Misala postaje vidljivom.“
Da zaključimo ovaj odgovor, od velike koristi će nam biti razmatranje riječi kardinala Castrillóna Hoyosa, bivšeg predsjednika Papinskog povjerenstva „Ecclesia Dei“, koji je govoreći na tiskovnoj konferenciji u Londonu 14. lipnja 2008., upitan „Bi li papa volio vidjeti da mnoge, sasvim obične župe, omoguće slavljenje gregorijanskog obreda?“ odgovorio slijedeće: „Sve župe. Ne mnoge – već sve župe, jer je to dar od Boga. On nam nudi sva ova bogatstva, a vrlo je važno da nove generacije znaju povijest Crkve. Ovaj način klanjanja je toliko plemenit, toliko lijep – na najdublji teološki način izražava našu vjeru. Bogoslužje, glazba, arhitektura, slikarstvo, sve to čini jednu cjelinu koja je prava riznica. Sveti Otac nudi svim ljudima ovu mogućnost, ne samo skupinama koje to traže, već tako da svima bude poznat ovaj način slavljenja Euharistije u Katoličkoj Crkvi.
P: Od mene se traži da uvedem izvanredni oblik Mise samo ukoliko postoji „stabilna skupina“ vjernika koja to traži. No, vi ne ispunjavate uvjete za „stabilnu grupu“, pa zašto bih onda ja počeo slaviti tu Misu za vas?
O: Što se tiče izraza „stabilna grupa“, ovdje se pojam stabilnost odnosi na privrženost neke skupine Tradicionalnoj latinskoj Misi, a ne na njenu stabilnost po pitanju broja članova ili njihove lokacije. Službeni tekst motuproprija spominje „coetus fidelium traditioni liturgicæ antecedenti adhærentium stabiliter exsistit“, što se može prevesti kao „trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji“. Ne daje se niti jedna druga kvalifikacija onoga što bi trebalo činiti „stabilnu skupinu“.
Na tiskovnoj konferenciji u Londonu 14. lipnja 2008., koju smo prethodno citirali, kardinal Castrillón Hoyos je želio konkretnije izraziti članak 5 § 1. Pošto „Ecclesia Dei“ ima krajnju odgovornost za omogućavanje izvanrednog obreda Mise onim skupinama koje to zatraže, njegov sud po ovom pitanju je vrlo značajan. Kada su ga upitali što čini „stabilnu skupinu“, odgovorio je: „Nije moguće dati Misu dvjema osobama, no još dvije ovdje, dvije tamo, dvije drugdje – oni je mogu imati. Oni čine stabilnu skupinu.“
P: Pokušam li uvesti izvanredni oblik Mise u moju župu, to će postati izvorom napetih odnosa i podjela, zar ne?
O: Sveti Otac se u popratnom pismu uz Summorum Pontificum oglasio i po ovom pitanju. Tamo kaže: “…izražena je bojazan da bi šire ovlaštenje uporabe Misala iz 1962. godine mogla prouzročiti nerede ili čak procijepe u župnim zajednicama. Niti ovaj strah mi se ne čini stvarno utemeljenim. Uporaba staroga Misala pretpostavlja stanovitu liturgijsku naobrazbu i mogućnost služenja latinskim jezikom; a niti jedno niti drugo se ne susreće tako često. Već se iz ovih konkretnih pretpostavki jasno razabire da će novi Misal svakako ostati redovitim oblikom rimskoga obreda, ne samo zbog pravne regulative, nego i zbog stvarnih prilika u kojima se nalaze vjerničke zajednice.“
Iz ovoga se daju izvesti dva zaključka. Kao prvo, Sveti Otac ne predviđa da oni koji su zadovoljni s revidiranim oblikom rimskog obreda uvedenim 1970., ne trebaju strahovati kako će im biti uskraćena nova Misa. Drugo, da će se prije svakog uvođenja Tradicionalne latinske mise u župu gdje se prethodno nije slavila, iziskivati određena katehetska pouka kako bi se pomoglo vjernicima laicima te župe da znaju što mogu očekivati, i kako se trebaju ponašati prilikom slavljenja starijeg oblika obreda. A naravno, u toku ove kateheze župnik će ublažiti bilo kakav strah oko „razjedinjenosti“ ili „neposluha“ koja bi se mogla pojaviti zbog uporabe izvanrednog oblika.
Sveti Otac je mnogo puta iznio činjenicu kako nema nikakvoga „proturječja“ između jednoga i drugog oblika obreda. Tako u članku 1 izričito kaže: „Ova dva izričaja “pravila molitve“ Crkve nipošto neće prouzročiti podijeljenost u „pravilu vjerovanja“ Crkve; radi se, naime, o dva načina slavljenja istoga rimskoga obreda.“ Ako se pojavi bilo kakav neposluh, on će doći od onih koji odbijaju Tradicionalnu latinsku misu na temelju sada već jasnih zabluda, koje su nadiđene, nemaju nikakve vrijednosti, ili su teološki sumnjive.
Iskustva župa koje su uvele izvanredni oblik govore nam da, umjesto da budu izvor nereda, ili manjka harmonije, tradicionalna Misa je doprinijela procvatu života župa. Jedan posjet nekoj od tih župa, pogled na njihov bilten ili izvještaj u nekoj od publikacija vezanih uz društva za promicanje tradicionalne Mise, bit će dovoljna da posvjedoče o tome.
P: Već sam pretrpan dužnostima u mojoj župi. Kako ću samo naći vremena da naučim i onda slavim izvanredni oblik, a da i ne govorim o dodatnom katehetskom radu s mojim župljanima koji će se zahtijevati od mene?
O: Jasno je da svaki novi pothvat u životu jedne župe uključuje mnogo rada kako bi se stvari postavile na svoje mjesto i pokrenule. Isto vrijedi za uspostavljanje skupina vjernika laika poput Marijine legije ili Udruge sv. Vinka Paulskog, kao i katekumenata za odrasle, župne kateheze, molitvenih skupina, ili zapravo bilo čega drugog što uključuje udružene napore mnogih ljudi. Uspostavljanje redovnog slavljenja Mise prema izvanrednom obliku rimskog obreda se po tome nimalo ne razlikuje. Za početak bi se vjernicima laicima trebala pružiti određena liturgijska formacija za staru Misu, a svećenik se treba pobrinuti da bude dobro izvježban za slavljenje obreda Mise, a vrlo često će se laicima koji žele sudjelovati u Misi trebati osigurati prigodni misalčići, pjesmarice i dr.
Ipak, sada postoje mnogi dostupni izvori koji će pomoći svećeniku i njegovim župljanima u pripremi, te u slavljenju Tradicionalne latinske mise. Kao prvo, tu je Društvo za promicanje tradicionalne mise, koje je laička organizacija vjernika u punom zajedništvu sa Svetim Ocem, a čiji je cilj promicanje uporabe starijeg rimskog obreda. Društvo Benedictus može vam pomoći u nabavci misalčića, kao i u pribavljanju drugih katehetskih materijala, a također će vam pomoći uvježbati svećenike, i pokušat će vam pomoći oko pronalaska svećenika tamo gdje sam župnik nije u mogućnosti sam slaviti, no želi izaći u susret svojim župljanima. Društvo Benedictus također promiče Mise tako što ih oglašava, te izvještava o aktivnostima župljana koji slave po izvanrednom obliku.
Također, postoje i svećeničke družbe koje vam možda mogu pomoći oko uvođenja Tradicionalne latinske mise u vašu župu. Nažalost, trenutno nijedno od njih ne djeluje u Hrvatskoj, no neki od njih, poput Svećeničkog bratstva sv. Petra ili Instituta Krista Kralja djeluju u nama susjednim zemljama poput Italije i Austrije. Oni mogu obučiti svećenike, ili prema svojim mogućnostima, ustupiti svećenike za slavljenje Mise. Bratstvo sv. Petra je izdalo temeljit i vrlo koristan instrukcijski DVD, „Izvanredni oblik rimskog obreda: Instrukcijski video za svećenike i sjemeništarce“, čiji glavni dio možete pronaći na ovoj stranici, te će biti dostupan vašem svećeniku ukoliko razmotri uvođenje starijeg obreda u vašu župu. Čak i ako je već obučen za služenje tradicionalne Mise, ovaj DVD će mu poslužiti kao podsjetnik na sve obrede, ali će mu ujedno i pružiti podosta informacija i savjeta.
Članak 7 Summorum Pontificuma također stavlja odgovornost na mjesne Ordinarije kako bi osigurali ispunjavanje „opravdanih težnji“ onih vjernika koji žele nazočiti Misi prema izvanrednom obliku rimskog obreda u onim slučajevima gdje, iz bilo kojih razloga, njihov župnik nije u stanju izaći im u susret. Članak 7 kaže: „Ako neka skupina vjernika-laika, o kojoj se govori u čl. 5 § 1, ne može dobiti ono što moli od župnika, neka o tome izvijesti dijecezanskoga biskupa. Biskupa se usrdno moli da iziđe ususret njihovoj želji.“ Naposljetku, ukoliko ni ovo ne uspije, tada krajnju odgovornost za ispunjavanje zahtjeva onih „stabilnih skupina“ preuzima Papinsko povjerenstvo „Ecclesia Dei“, ukoliko dakle opetovano postoji problem u pružanju takvih Misa koji niti župnici niti njihovi Ordinariji nisu u stanju riješiti: „Ukoliko se on [Ordinarij] ne može pobrinuti za takvo slavljenje, neka se slučaj izloži Papinskome povjerenstvu „Ecclesia Dei“.“
Dakle, uz tu jednostavnu želju vjernika da podupiru svoga svećenika, postoji veliki broj različitih razina ispomoći koje su dostupne kako se nijedan svećenik ne bi našao u situaciji da pomisli kako je pružanje takve mogućnosti u svojoj župi izvan njegove moći.
* 17. siječnja 2019. papa Franjo je prenio sve ovlasti Papinskog vijeća “Ecclesia Dei” na Kongregaciju za nauk vjere, čime su i pitanja kojima se bavilo ovo Vijeće sada u nadležnosti Kongregacije.
