U „post-Summorumskom“ svijetu [nakon donošenja motuproprija Summorum Pontificum, op. prev.], drevni rimski obred više se ne može smatrati zabranjenim, sumnjivim, marginalnim, ili zastarjelim. On uživa jednaka građanska prava kao i Novus Ordo [novi obred]: dva oblika rimskog obreda – jedan se naziva redovnim jer je proglašen u novije vrijeme i njegova uporaba je raširenija, a drugi, usus antiquor [drevni obred] se naziva izvanrednim, a zaslužuje naše poštovanje radi njegove časne uporabe – oba ova oblika može sasvim slobodno slaviti bilo koji svećenik rimskog obreda, i za to nije potrebna nikakva dozvola. Netko bi mogao pomisliti da će, kao izraz geste pomirenja u samom srcu Crkve, oba oblika cvjetati jedan uz drugoga, a katolici po cijelom svijetu će imati tu povlasticu da iskuse slavljenje oba oblika na dostojanstven, pobožan i prekrasan način.
No, daleko je to od stvarnosti, a nažalost, i dalje je previše biskupa i svećenika koji se protive tradicionalnoj Misi, sputavaju je s otegotnim uvjetima, ili pribjegavaju politici sile kako bi bili sigurni da će njeni pristalice biti propisno upozoreni i kažnjeni radi njihovog nepromišljenog prihvaćanja naše katoličke baštine [nažalost, navedeno također vrijedi i za Hrvatsku, op. prev.].
Kako danas obilježavamo sedmu obljetnicu implementacije Summorum Pontificuma, čije su odredbe stupile na snagu 14. rujna 2007., vrijedi napomenuti kako će razmatranje o tome kakvo je značenje sam Joseph Ratzinger pridavao protivnicima ove Mise, na nas djelovati poučno, ali će nas i ujedno otrijezniti. Što zapravo znači kada se netko protivi ovoj Misi, ili onima koji ju slave, ili onima koji ju njeguju kao oblik molitve koja im je toliko draga?
U svojoj knjizi razgovora Sol zemlje, koja je izdana 1997., Ratzinger je rekao:
[pull_quote_center]Mogu reći kako nedvojbeno smatram da bi se stari obred trebao pružiti što velikodušnije svima koji ga žele. Uopće ne vidim što bi kod njega bilo opasno ili neprihvatljivo. Zajednica koja nešto što joj je dotada bilo najsvetije i najuzvišenije odjednom proglašava strogo zabranjenim, i težnju za time drži nečim nedoličnim, stavlja samu sebe u pitanje. Ta što ćemo takvoj zajednici uopće još vjerovati? Neće li sutra opet nešto zabraniti što danas još propisuje?[/pull_quote_center]
Deset godina prije Summoruma, upro je prstom u samu bit problema. Ako je liturgija koja je stoljećima bila najsvetiji i najvrjedniji imetak Crkve, predmet posvemašnjeg poštovanja i časti, sredstvo posvećenja bezbrojnih katolika, najednom zabranjena, i ako se želja za klanjanjem na način kako su to činili naši preci tretira kao pogrešna, što to onda zapravo govori o samoj Crkvi, o njenoj prošlosti, njenoj tradiciji, samim njenim svecima? Uistinu, tada njena vjerodostojnost potpuno iščezava, a njezine proklamacije postaju proizvoljni diktati. Je li dakle svo to vrijeme u našem središnjem činu klanjanja postojala neka kobna pogreška? Jesu li svi prošli pape koji su s toliko ljubavi njegovali ovu liturgiju bili u krivu, jesu li svi misionari koji su je pronosili po cijelome svijetu bili zavedeni? Jesu li mogli reći, riječima Agura, sina Jakeova: „Ne stekoh mudrosti i ne poznajem znanosti svetih!“ (Izr 30, 1, 3)
U Bogu i svijetu (2002.), još jednom u nizu izvanredno pronicljivih i doktrinarno robusnih intervjua koje sada, gledano unatrag, toliko čeznutljivo iščitavamo, Ratzinger se još jednom dotiče merituma:
[pull_quote_center]Kako bi se njegovala istinska savjest po pitanju liturgije, također je vrlo važno da prestane progon liturgijskih oblika koji su se valjano rabili do 1970. Svakoga tko u današnje vrijeme zagovara daljnje postojanje ove liturgije ili u njoj sudjeluje, tretira se poput gubavca; prema njemu nestaje svaka tolerancija. Nikada u povijesti nije postojala ovakva situacija; čineći ovo preziremo i progonimo cjelokupnu povijest Crkve. Ako tako stoje stvari, kako joj itko danas može vjerovati? Moram to sasvim otvoreno reći, ne razumijem zašto su toliki od moje biskupske braće u tako velikoj mjeri podlegli ovom načelu netolerancije, koje se bez ikakvog jasnog razloga protivi nužnom unutarnjem pomirenju u Crkvi.[/pull_quote_center]
Ovdje pronalazimo jezik koji je neobično nalik onome koji ćemo pet godina kasnije pronaći u pismu pape Benedikta biskupima koje je popratilo Summorum Pontificum. Još jednom nalazimo vrlo indikativno inzistiranje na posjedovanju ispravnog stava prema neprolaznoj i životvornoj baštini Crkve. Liturgijski obredi koji izrastaju iz apostolskih sjemena u hodu Crkve kroz povijest, plodovi su Onoga koji je Gospodin i Životvorac, te stoga ne mogu po sebi, niti umrijeti, niti donijeti smrt – niti se ne mogu zakonito zabraniti. Ovo objašnjava zašto papa Benedikt XVI. u Summorum Pontificumu kaže da se Tradicionalnoj latinskoj misi „mora iskazivati dužno poštovanje zbog njegove časne i drevne uporabe“, a u popratnom pismu biskupima dodaje:
[pull_quote_center]Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto.[/pull_quote_center]
Iskazivanje dužnog poštovanja, što se ocrtava u suvremenom slavljenju ovoga obreda, nije stvar izbora, i upravo stoga bismo uljudno trebali odbiti prihvatiti da nas i naše bližnje katolike kategoriziraju kao ljude s određenim „sklonostima“: „Oh, pa vi preferirate staro, a ja preferiram novo.“ Ne, to nadilazi puke sklonosti, jer se nalazi u samoj strukturi katoličke vjere: onim stvarima koje su časne i drevne mora se iskazati dužno poštovanje; ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i za nas mora ostati sveto i veliko! Ostaje na nama da očuvamo ta bogatstva, te da im dodijelimo zasluženo mjesto u životu današnje Crkve.
Istaknimo to opet, znak da ispravno iščitavamo papu Benedikta upravo je naputak o primjeni Universiae Ecclesiae, koji se naročito trudi naglasiti ove točke. U stvari, točka 8 ovoga dokumenta plijeni svojom beskompromisnom jednostavnošću, kao i svojim sveukupnim nedostatkom rizičnih kvalifikacija ili šupljina:
[pull_quote_center]Motuproprij ‘Summorum Pontificum’ predstavlja važan izraz Učiteljstva Rimskog Prvosvećenika i njegove službe (‘munus’) reguliranja i uređivanja svete liturgije Crkve. Motuproprij pokazuje njegovu pastoralnu skrb kao Namjesnika Kristova i Vrhovnog Pastira sveopće Crkve te ima za cilj: a) ponuditi svim vjernicima ‘usus antiquior’ rimske liturgije koju kao dragocjeno blago treba sačuvati; b) učinkovito jamčiti i osiguravati uporabu ‘formae extraordinariae’ svima koji je traže. Pritom se pretpostavlja da je uporaba rimske liturgije iz 1962. godine mogućnost koja je velikodušno osigurana za dobro vjernika, te se mora tumačiti u korist vjernika, kojima je prvenstveno namijenjena; c) promicanje pomirenja u srcu Crkve.[/pull_quote_center]
Jednom kada smo ustanovili ove točke, smjesta možemo vidjeti zašto bi svaki potez koji bi stremio opstrukciji ili smanjivanju prisutnosti usus antiquora u današnjoj Crkvi naprosto uzrokovao veliku nepravdu i dugoročnu štetu.
Kao prvo, bio bi to čin i simptom neposluha, što Bog nikada ne blagoslivlja, a uvijek kažnjava. Preciznije, to bi značilo neposluh zakonitim odredbama Summorum Pontificuma (i njihovim pojašnjenjima u dokumentu Universiae Ecclesiae), kao i neposluh dobro poznatoj izjavi sv. Ivana Pavla II. – „posvuda se mora pokazivati poštivanje osjećaja onih koji su privrženi latinskoj liturgijskoj tradiciji, širokom i velikodušnom primjenom odredaba koje je Apostolska stolica izdala već prije nekoga vremena, u pogledu upotrjebe Rimskoga misala prema tipskome izdanju iz 1962. godine.“ Kako je to već prethodno demonstrirano, nije dovoljno suzdržavati se od napadanja i kritiziranja tradicionalnih sakramentalnih obreda; oni se moraju upoznati i uzljubiti, ponovno uvesti i promicati, proučavati u sjemeništima, te velikodušno ponuditi vjernicima kao dragocjeno blago.
Drugo, mnogo dublje, bogoslužje smjera na srce duhovnog života osobe, ono najintimnije područje do kojeg nam je najviše stalo. Bilo kakvo odbijanje dijeljenja bogatstava Crkve, i tiransko ograničavanje onoga što je već dostupno (ili bi trebalo biti dostupno), može jedino izazvati ljutnju, razočaranje i nepovjerenje, što šteti jedinstvu Crkve, a ono je krhko dobro neprocjenjive vrijednosti. Određeni biskupi, svećenici i vjernici laici možda sami ne gaje preveliku ljubav prema izvanrednom obredu, no trebali bi prepoznati i poštovati značajnu manjinu katolika koji to imaju, kao i razumjeti da za njih uskraćivanje tog obreda ili vrlo nevoljko omogućavanje istog, predstavlja skoro najveću uvredu koja im se može nanijeti – nešto poput toga da vam netko pljusne suprugu, majku ili baku. Iskreno govoreći, onima koji iskreno žele mir i međusobno uvažavanje bilo bi bolje da budu velikodušni, ili bi u vlastitom dvorištu mogli iskusiti još jedan crkveni Hladni rat. Tko bi to htio?
Ne treba vam diploma iz nuklearne fizike da biste vidjeli kako značajan i to sve veći broj katolika hrli u župe i kapele gdje se slavi tradicionalna Misa, a uzevši u obzir njihove (u prosjeku) mnogobrojne obitelji i njihovu predanost školovanju kod kuće („tzv. homeschooling“), budućnost pripada njima. 1988. bilo je oko 20 nedjeljnih redovnih tradicionalnih Misa; danas ih ima više od 500. Nema razloga boriti se protiv ovog pokreta, a postoji bezbroj razloga za njegovo podržavanje.
Usprkos uznemirenosti nekih kojima je teško dati priliku miru i uzajamnoj koegzistenciji, izvanredni oblik nije problem za Crkvu, a kako nam je Ratzinger/Benedikt pomogao uvidjeti, sam po sebi nikada ne bi ni mogao biti problemom. Umjesto toga, netko može naletjeti na nesretne tradicionalističke stavove koji otuđuju ili provociraju – a, budemo li sasvim pošteni, ova medalja ima dvije strane, jer promicatelji nove Mise vrlo često iskazuju vlastite uvredljive stavove, poput čudnovate mješavine teoretskog liberalizma i praktičnog totalitarizma. No, ne treba postupati tako da se zavidno ograničava i kontrolira usus antiquor (stari obred) kao da je nekakva opasna supstanca koja izaziva ovisnost, što je pristup koji daje vjetar u leđa upravo onim nesretnim stavovima, već treba podučavati i oblikovati ispravan stav, primati otvorenih ruku, s poniznošću i djetinjom jednostavnošću, sve ono što nam sam Crkva daje, tako da to postane nešto sasvim prirodno i uobičajeno, a ne nešto zabranjeno (i na taj način možda, još privlačnije?), kontroverzno i nešto što nas dijeli.
Dajmo završnu riječ papi Benediktu, iz njegovog pisma biskupima od 7. srpnja 2007.:
[pull_quote_center]U misli mi dolazi jedna rečenica iz Druge poslanice Korinćanima, gdje sveti Pavao piše: »Naša vam usta govore posve otvoreno, Korinćani, srce vam je naše rašireno. Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim grudima. Za uzvrat… jednako se raširite i vi!« (2 Kor 6, 11 — 13). Dakako, sveti Pavao ovako progovara u drukčijemu kontekstu, no njegov poziv može i mora dotaknuti i nas, upravo u ovome predmetu. Velikodušno otvarajmo svoje srce i dopuštajmo da u nj uđe sve ono što može naći svoje mjesto u vjeri.[/pull_quote_center]
Dr. Peter Kwasniewski
Članak je prenesen uz odobrenje autora.
Izvor: New Liturgical Movement
Bilješka o autoru:
Peter Kwasniewski je doktor filozofije i profesor na Katoličkom sveučilištu u Wyomingu (Wyoming Catholic College). Predavao je aristotelovsku filozofiju, tomističku teologiju i socijalni nauk Crkve. Vodio je nekoliko zborova i schola, a trenutno je ravnatelj fakultetskog zbora. Autor je nekoliko knjiga, te brojnih članaka na temu filozofije, teologije i glazbe.
