Razgovarali smo
Možete li našim čitateljima ukratko predstaviti projekt “Paix Liturgique-Liturgijski mir“ (PL)
Paix liturgique je agencija za informiranje koju vode katolici-laici privrženi tradicionalnoj Misi koji smatraju da je Misa u svojem vjekovječnom obliku te u svojem nemjerljivom bogatstvu iz doktrinarnog, duhovnog i estetskog gledišta središte njihova kršćanskog života, kao i izvanredno sredstvo obraćenja i evangelizacije. Čini nam se da je jedan od razloga trenutnoga urušavanja vjere upravo skrivanje tog katoličkog blaga. U tom je smislu naša prva zadaća upoznati milijune katoličkih obitelji s tim liturgijskim blagom kojega su one danas lišene.
Recite nam nešto o sebi, kako ste se susreli sa svijetom tradicionalne liturgije? Također, kako je došlo do vaše suradnje s PL-om?
Po struci sam diplomirani novinar. Vratio sam se katoličkoj vjeri zahvaljujući Bratstvu sv. Pija X. početkom 2000.-tih godina, a Paix Liturgiqueu sam se pridružio 2009. godine u Rimu, kamo sam se preselio nakon ženidbe.
Prošle godine proslavljena je obljetnica proglašavanja motuproprija Summorum Pontificum. Možete li sada, s dostatnim vremenskim odmakom, ocijeniti jače i slabije strane ovoga dokumenta koji je na određeni način označio pontifikat Benedikta XVI.?
Glavna je jaka točka toga dokumenta njegova jasnoća. Motuproprij se obraća cijeloj Crkvi, uključujući i mlade koji su odrastali s reformiranom Misom, ali se osjećaju privučeni liturgijskim bogatstvom Crkve. Osim toga, motuproprijem se misal svetoga Ivana XXIII. učinilo alatom u službi župnika koji napokon imaju slobodu svojim župljanima ponuditi – ili ne – rimski obred u njegovoj punini. A njegova slaba točka? To što još uvijek nije popraćen dekretom kojim bi se i bogoslovije potaknulo da otvore vrata izvanrednom obliku rimskog obreda.
Paix Liturgique redovito izvještava o tradicionalističkim zajednicama diljem svijeta, naročito o onima koje su daleko od pogleda javnosti. Možete li na temelju vašeg iskustva reći da više-manje sve zajednice okupljene oko tradicionalnog rimskog obreda, bez obzira na zemlju iz koje potječu, zapravo dijele iste probleme? Jesu li ovi tradicionalistički apostolati dobar način odlaska na periferije, na što je pozivao papa Franjo?
Da, svakako! Znate li da se danas u Indoneziji slave 4 redovne nedjeljne Mise u izvanrednom obliku rimskog obreda? To je najmnogoljudnija zelja s muslimanskom većinom u svijetu u kojoj katolici čine samo 3% stanovništva. I unatoč tome, tradicionalna Misa se ondje ponovno vraća zato što sudjeluje u osnaživanju vjernika u vjeri. Unatoč kulturnim, geografskim ili društvenim razlikama, sve skupine vjernika Summorum Pontificum nalikuju jedna drugoj po istome traganju za svetim, a stara im liturgija omogućava da ga pronađu jer im pruža sve bogatstvo višestoljetnoga Crkvenoga nauka vjere.
Prošlo je više od 11 godina od proglašenja motuproprija “Summorum Pontificum”. Ima li istine u tvrdnji da je u međuvremenu drevna rimska liturgija postala nešto sasvim uobičajeno u životu Crkve ili je tijekom pontifikata pape Franje došlo do regresije? Točnije, jesu li vjernici privrženi tradicionalnoj liturgiji u sveopćoj Crkvi i dalje „građani drugog reda“, svojevrsni izopćenici ili su u tom smislu ipak „punopravni građani“?
Ne, nije došlo do preokreta zbog pape Franje. Neki su možda iskoristili njegovu nezainteresiranost za liturgijska pitanja kako bi još glasnije izrazili svoj negativni stav spram tradicionalne latinske Mise, no to isto su činili i za vrijeme prethodnog pontifikata. Međutim, ne mogu reći kako je usus antiquor (drevni obred Mise) u potpunosti postao integriran u život Crkve jer ga mnogi ljudi, uključujući i klerike i dalje ignoriraju. Razlog tom ignoriranju svakako je činjenica što većina biskupija i dalje ne nude izvanredni oblik svojim vjernicima. Kako je to kardinal Hoyos govorio prije mnogo godina, tradicionalna Misa bi se kao znak jedinstva trebala slaviti u svakoj katedrali svijeta. Jedinstva među nama, jedinstva s prošlim naraštajima i jedinstva s naraštajima koji tek dolaze.
Možda ćete se složiti kako je danas gotovo nemoguće izbjeći poteškoće sa sadašnjim pontifikatom, ali i usporedbe pape Franje s njegovim predšasnikom, papom Benediktom. Razgovarao sam s jednim svećenikom iz Hrvatske (koji nema nikakve veze s drevnim obredom) o trenutnom stanju tradicionalne Mise u Hrvatskoj (tada su prošle skoro tri godine bez redovite Mise po tradicionalnom obredu u Hrvatskoj), a on mi je rekao da se ne bismo trebali previše nadati da ćemo tako skoro dobiti redovnu Misu, jer se u Rimu (misleći na novi pontifikat) „promijenila klima“. Nasuprot tome, mnogi smatraju kako Franjin pontifikat ne samo da nije ni na koji način usporio rast tradicionalističkih zajednica, već se naprotiv taj rast još više intenzivirao?
Ne vidim zašto bismo se trebali previše brinuti oko klime u Vatikanu, koja je tijekom stoljeća često bila opaka, jer nam je važnije ono što se događa na župnoj razini. A kada bi se netko brinuo o stanju u Vatikanu, rekao bih da nema nikakvih dokaza o odmazdi protiv izvanrednog obreda. Bazilika sv. Petra svake godine u listopadu ugosti nekog od kardinala (prošle godine to je bio kardinal Caffarra, a ove godine to je kardinal Comastri, nadsvećenik Bazilike) i stotine hodočasnika tijekom godišnjeg hodočašća „Summorum Pontificum“. Svakoga jutra kurijalni svećenici, kao i gostujući svećenici, uključujući čak i one iz FSSPX-a, slave tradicionalnu Misu u Bazilici: jedan član Ureda za liturgijska slavlja Vrhovnog svećenika upravo u Bazilici sv. Petra proslavio je 25. obljetnicu svoga ređenja svetom Misom po tradicionalnom obredu.
Recite nam nešto o situaciji u Francuskoj. Neki pokazatelji govore nam da Crkva u Francuskoj prolazi kroz najteže razdoblje još od vremena Francuske revolucije, no neki ističu da su jedina iznimka zajednice okupljene oko tradicionalne Mise, čak i do te razine da će prema nekim predviđanjima za tridesetak godina svaki drugi svećenik u Francuskoj slaviti isključivo tradicionalni obred Mise. Ima li istine u tome?
Iako su statistički podaci koji se tiču Crkve u Francuskoj najgori u moderno doba, situacija mi se, zapravo, čini boljom nego prije 20 godina. I to zato što je kvasac obnove sve vidljiviji i aktivniji. Promatrači, pa i biskupi (!), od uspjeha velikih prosvjeda za obitelj iz 2013. zabrinuti su zbog pojave tzv. “tradizmatika” koji objedinjuju tradicionalne i karizmatske značajke. Tu pojavu na vrlo vidljiv način ilustrira hodočašće u Chartres, u sklopu kojega svake Pedesetnice tisuće vjernika, među kojima je ogromna većina mladih, hodočaste iz Pariza u Chartres (odnosno iz Chartresa u Pariz u organizaciji FSSPX-a). Prošle je godine uspjeh bio takav da su organizatori morali zaustaviti prijave prije zadanoga roka: deset tisuća vjernika hodočastilo je 110 km od pariške crkve Notre dame do katedrale u Chartresu uz tradicionalnu liturgiju. Među tim vjernicima velik je dio župljana iz redovnih župa koje su vratile svetohranište u sredinu crkve i u kojima se prakticira euharistijsko klanjanje.
Promatrajući iz današnje perspektive, mnogi (naročito katolici) Europi predviđaju vrlo sumornu budućnost, a neki idu toliko daleko pa govore da Europa više nema budućnosti. Čak nam i sasvim površno poznavanje povijesti otkriva da je jedino Katolička Crkva bila u stanju ujediniti Europu, i da to jedinstvo nisu uspjeli sasvim uništiti čak ni muslimanski osvajači, već da je proces istinske dezintegracije Europe započeo nakon uspona protestantizma. Ima li današnja Crkva još snage kako bi preokrenula ovaj proces, i može li nam upravo primjer tradicionalističkih zajednica koje su same po sebi izvanredan primjer povezivanja i suradnje dati svojevrstan model za budućnost?
Svakako, Europu je ujedinilo kršćanstvo. Bio je to zajednički osjećaj, zajednički identitet koga su oblikovali sveti ljudi, redovnici, kraljevi, kraljice, umjetnici… i neki pape. Nisam povjesničar, no papinstvo je bilo slabo stoljećima, dok se istovremeno vjera širila po cijeloj Europi. Čak i nakon protestantske reformacije, pa čak i nakon Francuske revolucije, bili smo blagoslovljeni predivnim razdobljima katolicizma: primjerice u Italiji, Francuskoj, Poljskoj početkom 20. stoljeća.
Model za budućnost su nam naznačili Jean Raspail i papa Benedikt: otoci ili bolje oaze vjere koje će se oduprijeti, prenositi i naposljetku jednoga dana ponovno širiti Evanđelje po kontinentu. Jasno, tradicionalističke zajednice bit će vrlo važan dio ovog procesa.
Besplatni newsletter Paix Liturgique dostupan je u hrvatskom prijevodu. Preporučujemo vam da se pretplatite na ovoj poveznici, kako biste mogli primati najnovije newslettere zanimljivog sadržaja na vašu email adresu.
