Uzmemo li u obzir da pohađanje tradicionalne latinske Mise pojedincima ili obiteljima može postati vrlo nezgodno (pritom ne mislim samo na očigledne razloge poput prostorne udaljenosti i vremena, već i na manjak župne infrastrukture, kao i na vrlo neprijateljske reakcije koje mogu dolaziti od prijatelja, članova obitelji, pa čak i od klera), svakako će nam koristiti prisjetimo li se zašto to uopće radimo. Ako je nešto vrijedno truda, tada u tome valja ustrajati – čak i pod cijenu žrtava.
Ovaj članak iznijeti će brojne razloge zašto, usprkos svim neugodnostima (pa čak i manjim progonima) koje smo iskusili tijekom godina, mi i naše obitelji volimo odlaziti na tradicionalne latinske Mise. Nadamo se kako će iznošenje ovih razloga potaknuti čitatelje (gdje god se nalazili) da počnu odlaziti na usus antiquor ili da naprosto i dalje nastave odlaziti ako su počeli posustajati. Uistinu, sasvim smo uvjereni da sveta liturgija, koju nam je predala tradicija, nikada nije bila važnija u životu katolika, jer svjedočimo da „hodočasnička Crkva na zemlji“ i dalje zaboravlja vlastitu teologiju, razvodnjava svoju poruku, gubi svoj identitet, i gubi svoje vjernike. Čuvajući, poznavajući i ljubeći njenu drevnu liturgiju, dajemo svoj udio kako bismo podupirali autentični nauk, naviještali nebesko spasenje, u potpunosti povratili njen ugled, i privukli nove vjernike koji su u potrazi za nepromjenjivom istinom i javno očitovanom ljepotom. Prosljeđujući drugima ovaj neizmjerni dar, i pozivajući na Misu što više naših prijatelja i obitelji, ispunjavamo naš poziv nasljednika apostola.
Bez daljnje odgode, evo tih deset razloga:
1. Bit ćete formirani na isti način kako je bila formirana većina svetaca. Uzmemo li nekakvu konzervativnu procjenu, i prihvatimo da je rimska Misa kodificirana tijekom vladavine pape sv. Grgura Velikog (cca 600. g.), i da je ostala gotovo netaknuta sve do 1970, tada govorimo o skoro 1400 godina u životu Crkve – a to je veći dio njene povijesti svetaca. Molitve, čitanja i napjevi koje su oni slušali i razmatrali bit će upravo one koje ćete i vi slušati i razmatrati.
Jer, upravo je ovo ta Misa koju je sv. Grgur naslijedio, razvio i učvrstio. Ovo je Misa koju je sv. Toma Akvinski slavio, s ljubavlju pisao o njoj, i dao joj i vlastiti doprinos (sastavio je misne proprije i Oficij za svetkovinu Tijelova). Ovo je Misa na koju je sv. Luj IX., križarski kralj Francuske odlazio tri puta dnevno. Ovo je Misa koja je od sv. Filip Nerija iziskivala posebnu koncentraciju prije nego ju je počeo slaviti, jer ga je vrlo lako mogla odvesti u ekstaze koje su trajale satima. Ovo je Misa koju su po prvi puta na obalama Amerike slavili španjolski i francuski misionari, kao i sjevernoamerički mučenici. Ovo je Misa koju su svećenici u Engleskoj i Irskoj tajno slavili tijekom mračnih vremena progona, i ovo je Misa radi koje je blaženi Miguel Pro, kako bi ju slavio, riskirao vlastiti život, sve dok nije zarobljen i podnio mučeništvo od strane meksičke vlade. Ovo je Misa za koju je blaženi John Henry Newman govorio da bi je, kada bi to bilo moguće, slavio svakog svjesnog trenutka. Ovo je Misa koju je vlč. Frederick Faber nazvao „najljepšom stvari s ove strane nebesa“. Ovo je Misa koju je sv. Damien od Molokaija slavio rukama oboljelim od gube u crkvi koju je sam sagradio i oslikao. Ovo je Misa tijekom koje je sv. Edita Stein, koja će kasnije biti smaknuta u plinskim komorama Auschwitza, bila potpuno ushićena. Ovo je Msia koju su veliki umjetnici poput Evelyna Waugha, Davida Jonesa i Grahama Greena toliko voljeli da su oplakivali njezin gubitak s velikom tugom i uznemirenošću. Ovo je Misa koja je posvuda uživala toliko poštovanje da su čak i ne-katolici poput Agathe Christie i Iris Murdoch 1970-ih stali u njenu obranu. Ovo je Misa koju je sv. Padre Pio inzistirao slaviti sve do svoje smrti 1968., nakon što su liturgijski aparatčici počeli petljati s misalom (a ovo je bio čovjek koji je znao ponešto o svetosti). Ovo je Misa za čije je slavljenje sv. Josemaría Escrivá, utemeljitelj Opusa Dei, dobio dopuštenje, i nastavio ju je slaviti sve do kraja života.
Kakav veličanstven oblak svjedoka okružuje tradicionalnu latinsku Misu! Njihova svetost iskovana je poput zlata i srebra u žeravici ove Mise, i stoga je sasvim nezaslužen blagoslov što i mi također možemo tražiti i primiti istu formaciju. Da, mogu ići na novu Misu i biti svjestan toga da se nalazim u prisustvu Boga i njegovih svetaca (i za to sam duboko zahvalan), no ipak je došlo do presijecanja konkretne povijesne poveznice s ovim svecima, kao i povijesne poveznice s mojom vlastitom baštinom katolika rimskog obreda.
2. Ono što vrijedi za mene vrijedi još više za moju djecu. Ovaj način slavljenja na najdublji način oblikuje umove i srca naše djece u poštovanju i pobožnosti pred Svemogućim Bogom, u kreposti poniznosti, poslušnosti i poklonstvenoj tišini. Ispunjava njihova osjetila i maštu sa svetim znakovima i simbolima, „otajstvenim ceremonijama“ (kako ih naziva Tridentski sabor). Sama Maria Montessori često je isticala kako su djeca vrlo prijemčiva za jezik simbola, često mnogo više nego su to odrasli, i da će mnogo lakše učiti gledajući ljude kako izvode svečanu liturgiju, nego će to biti prigodom slušanja mnogo riječi s malo djela. Sve ovo je izuzetno impresivno i zaokuplja pažnju djece koja uče svoju vjeru, a naročito dječaka koji će postati ministranti.
3. Njena univerzalnost. Tradicionalna latinska Misa ne samo da daje vidljivu i neprekinutu poveznicu današnjice s dalekom prošlošću, ona također tvori nadahnjujući vez jedinstva diljem kugle zemaljske. Stariji katolici često se prisjećaju koliko ih je znalo ganuti kada bi imali priliku sudjelovati na Misi po prvi puta u nekoj stranoj zemlji, i kada bi otkrili da je „Misa sasvim jednaka“ kamo god pošli. Ovo iskustvo za njih je značilo potvrdu katoliciteta njihovog katoličanstva. Nasuprot tome, danas je katkada vrlo teško pronaći „istu Misu“ unutar iste župe istoga vikenda. Univerzalnost tradicionalne Mise, koju natkriva latinski u svojstvu sakralnog jezika, kao i njeno inzistiranje da svećenik odloži svoje vlastite osobitosti i svoje kulturološke preferencije, i odjene se u osobu Krista, djeluje kao istinski Duhovi u kojima su se mnogi jezici i plemena spojili u jedno u Duhu Svetome – nasuprot novome Babilonu koji privilegira nespojive identitete poput etniciteta ili dobnih skupina, i kao takav prijeti nijekanju evanđeoskog načela „ni Židov, ni Grk“.
4. Uvijek znate što vas tamo očekuje. Misa će biti usredotočena na svetu Žrtvu Gospodina našega Isusa Krista na križu. Vladat će tišina puna poštovanja prije, tijekom, i nakon Mise. U svetištu će posluživati samo muškarci, a samo će svećenici i đakoni baratati s Tijelom Kristovim, u skladu s gotovo 2000-godišnjom tradicijom. Ljudi će obično biti dolično i umjereno odjeveni. Glazbe možda neće biti svaki puta (a kada je bude, možda neće biti riječ o savršenoj izvedbi), no tamo nikada nećete čuti pseudo-pop pjesme s samodopadnim ili heretičnim tekstovima.
Drugim riječima, tradicionalni oblik rimskog obreda nikada ne može biti u potpunosti oteta i zlorabljena radi privatnih ciljeva. Poput svake druge dobre stvari s ove strane groba, latinska Misa može biti zabrljana, no nikada ne može biti zloporabljena do te mjere da više ne ukazuje na istinskog Boga. Chesterton je jednom rekao kako „samo je jedna stvar koja nikada ne može preći određenu granicu u savezu s tlačenjem – a to je pravovjerje. Istina, mogao bih izvrnuti pravovjerje kako bih djelomično opravdao tiranina. No, sasvim lako mogu izmisliti kakvu njemačku filozofiju kako bih ga u potpunosti opravdao.“ Isto vrijedi i za tradicionalnu latinsku Misu. Otac Jonathan Robinson, koji u vrijeme pisanja svoje knjige nije bio prijatelj usus antiquora, ipak je priznao kako „vječita privlačnost starog obreda leži u tome da on upućuje na transcendentalno, a to je činio čak i kada je na različite načine bio zlorabljivan.“ Nasuprot tome, Robinson zamjećuje, iako se i nova Misa može slaviti na dostojanstven i pobožan način koji nas upućuje na transcendentalno, „u propisima koji reguliraju način na koji se Novus Ordo slavi, ne postoji ništa što osigurava da će središnja točka slavlja biti Pashalno otajstvo.“ Drugim riječima, nova Misa se može valjano slaviti, no na takav način da će staviti naglasak na zajednicu ili zajednički obrok do te mjere da „praktički predstavlja nijekanje katoličkog shvaćanja Mise“. S druge strane, neuništivost značenja koje je svojstveno tradicionalnoj Misi predstavlja ono što je nadahnulo jednog komentatora da ju usporedi sa starom izrekom o mornarici Sjedinjenih Država: „To je stroj koga su izradili genijalci tako da njime sasvim sigurno mogu upravljati idioti.“
5. Ovo je izvornik. Klasični rimski obred sasvim očito ima teocentrično i kristocentrično usmjerenje, koje je utemeljeno u ad orientem stavu svećenika, te u bogatim tekstovima samog klasičnog Rimskog misala, koji je stavljao daleko veći naglasak na otajstvo Presvetog Trojstva, božanstvo Gospodina našega Isusa Krista, kao i Žrtvu našeg Gospodina na križu. Kako je to pokazala dr. Lauren Pristas, molitve novog Misal često su razvodnjene u svojim izražavanjima dogmi i asketskog nauka, dok su molitve starog Misala nedvosmisleno i beskompromisno katoličke. Ova Misa je izvornik, čisto vrelo, a ne nešto što su sklepali „eksperti“ za „suvremenog čovjeka“, i prilagodili njegovim sklonostima. Sve više i više katoličkih svećenika i učenjaka priznaje kako su liturgijske reforme 1960-ih bile pretjerano požurene i skrpane. To nas je ostavilo u stanju konfuznog nereda, a reformirana liturgija nedovoljno je opremljena kako bi pružila rješenje, sa svojim nepresušnim izvorom opcija, svojim minimalističkim rubrikama, svojom ranjivošću prema manipulatorskim „predsjedateljima“, kao i svojim očiglednim diskontinuitetom s rimokatoličkim bogoslužjem zadnjih četrnaest stoljeća – a taj diskontinuitet najsnažnije se očituje po pitanju jezika, jer stara Misa šapuće i pjeva na materinskom jeziku Zapadne Crkve, latinskom, dok se nova Misa nespretno pomiješala sa neprestano promjenjivim narodnim jezicima svijeta.
6. Superiorni svetački kalendar. U liturgijskim raspravama, većina streljiva se troši na obranu ili napadanje promjena u ordinariju Mise – sasvim razumljivo. No, jedan od najznačajnijih razlika između Misala iz 1962. i 1970., svakako je kalendar. Krenimo od svetačkog ciklusa, blagdana svetaca. Kalendar iz 1962. je čudesna početnica crkvene povijesti, i to naročito povijesti rane Crkve, koja se u današnje vrijeme često previđa. Po providnosti je uređen tako da određeni sveci čine različite „grozdove“ koji naglašavaju određene aspekte svetosti. Kreatori općeg kalendara iz 1969./1970., s druge strane su, eliminirali ili degradirali 200 svetaca, uključujući sv. Valentina od Valentinova i sv. Kristofora, sveca zaštitnika putnika, tvrdeći da nikada nisu postojali. Iz istog su razloga također eliminirali i sv. Katarinu Aleksandrijsku, iako je ona bila jedna od svetica koju je sv. Ivana Orleanska vidjela kada ju je Bog ovlastio za borbu protiv Engleza. Arhitekti novoga kalendara često su donosili svoje odluke na temelju suvremene historiografije umjesto usmenih predaja Crkve. Ovaj kriterij u pamćenje priziva Chestertonov odgovor bi radije vjerovao pričama ostarjelih supruga nego činjenicama starih usidjelica. „Posve je lako vidjeti zašto se legende tretiraju, ili bi se trebale tretirati, s više poštovanja nego povijesne knjige“, piše Chesterton. „Legende obično smišlja većina razboritih seljana. Knjigu u selu obično piše onaj čovjek koji je poludio.“
7. Superiorni kalendar crkvene godine. Slično tome, „liturgijska razdoblja“ – Božića, Bogojavljenja, Septuagesime [Sedamdesetnice], Uskrsa, Vrijeme nakon Duhova, itd. – daleko su bogatija u kalendaru iz 1962. Zahvaljujući svom godišnjem ciklusu proprija, svaka nedjelja ima poseban ton, a ovo godišnje prisjećanje stvara određeni marker ili [mjernu] letvicu koja omogućuje vjernicima mjerenje vlastitog duhovnog napretka ili nazatka tijekom svojih života. U tradicionalnom kalendaru prema drevnom običaju, svetkuju se kvatre i prosni dani, koje naglašavaju ne samo našu zahvalnost Bogu, već i naše uvažavanje dobrote prirode i njenih godišnjih doba, kao i poljoprivrednih ciklusa zemlje. Tradicionalni kalendar nema nečega što se zove „vrijeme kroz godinu“, tj. obično vrijeme, bez posebnog značaja u liturgiji (navedeni izrazi već su dovoljno nespretno sročeni, jer kako nakon Utjelovljenja uopće može biti „običnog“ vremena?), već umjesto toga ima vrijeme po Bogojavljenju, i vrijeme po Duhovima, a na taj način značenje tih izuzetnih svetkovina još jače odjekuje, poput dugačke jeke ili nebeskog rumenila po zalasku sunca. Zajedno s Božićem i Uskrsom, Duhovi, svetkovina ništa manjeg značaja , slavi se punih osam dana, kako bi Crkva mogla uživati u toplini i svjetlosti nebeskoga ognja. Također, tradicionalni kalendar ima predkorizmeno razdoblje koje se naziva Septuagesima ili „Carnevale“ [mesopust], koje počinje tri tjedna prije Pepelnice, i vješto pripomaže u psihološkom prijelazu iz radosti božićnoga vremena u tugu Korizme. Kao i većina drugih značajki usus antiquora, prethodno spomenuti aspekti kalendara izuzetno su drevni, i spajaju nas s Crkvom prvog tisućljeća, pa čak i najranijih stoljeća.
8. Bolji pristup Bibliji. Mnogi smatraju da Novus Ordo [novi Red mise] ima prirodnu prednost nad starom Misom jer ima trogodišnji ciklus nedjeljnih čitanja i dvogodišnji ciklus tjednih čitanja, dulja i brojnija čitanja u Misi, umjesto drevnog jednogodišnjeg ciklusa, koji se obično sastoji od dva čitanja u Misi (Poslanica i Evanđelje). Pritom previđaju činjenicu da su arhitekti nove Mise istovremeno uklonili većinu biblijskih naznaka koje su tvorile tkaninu [niti osnove i potke] ordinarija Mise, i zatim istovarili preobilje čitanja s malo obzira na njihovo međusobno slaganje. Što se tiče biblijskih čitanja, stari obred počiva na dva zadivljujuća principa: prvo, da biblijski odlomci nisu odabrani radi njih samih (kako bi se „prošlo“ što je više moguće Svetog pisma), već kako bi se rasvijetlilo značenje liturgijskih, bogoslužnih prigoda; drugo, naglasak se ne stavlja na puko uvećanje biblijske literature ili didaktičku pouku, već na „mistagogiju“. Drugim riječima, svrha misnih čitanja nije u tome da budu neka vrsta slavljeničkog župnog vjeronauka, već ona trebaju biti trajno uvođenje u otajstva vjere. Njihova ograničena količina, kratkoća i jezgrovitost, liturgijska prikladnost, i ponavljanje iz godine u godinu čini ih snažnim sredstvom duhovne formacije i priprave za Euharistijsku žrtvu.
9. Poštovanje prema Presvetoj Euharistiji. Redovni oblik Mise može se dakako slaviti pobožno s puno poštovanja, i to samo sa zaređenim službenicima koji dijele svetu Pričest. No, budimo iskreni: velika većina katoličkih župa upošljava laike „izvanredne“ djelitelje Pričesti, i velika većina vjernika prima svetu Pričest na ruku. Samo ove dvije stvari čine značajno narušavanje reverencije prema Presvetom Sakramentu. Za razliku od svećenika, poslužitelji laici ne purificiraju [peru] svoje ruke ili prste nakon podjeljivanja Boga, i tako razbacuju čestice Stvarne Prisutnosti. Isto vrijedi i za vjernike koji primaju Pričest na ruku; čak i kratki kontakt s Hostijom na dlanu ruke može ostaviti sitne čestice posvećene Žrtve. Promislite o tome: svakoga dana, tisuće i tisuće ovih nehotičnih čina skrnavljenja Presvetog Sakramenta događa se po cijelome svijetu. Kako li je samo strpljivo Euharistijsko Srce našega Gospodina! No, želimo li doista pridonositi ovom skrnavljenju? Pa čak i ako sami primamo Pričest na jezik na novoj Misi, vjerojatno ćemo biti okruženi ovim nemarnim navikama – takvo okruženje će nas ili ispuniti bijesom i tugom, ili će nas dovesti do ukorijenjene ravnodušnosti. Ovakve reakcije ne pomažu nam u tome da iskusimo mir Kristove Prisutnosti, niti su one optimalan način za podizanje vlastite djece u vjeri!
Slične zamjerke mogu se pronaći i u rastresajućem „znaku mira“; ili kod ženskih čitačica i izvanrednih djeliteljica Pričesti, koje, osim što predstavljaju krajnji raskid s tradicijom, često znaju biti odjevene u odjeću upitne čednosti; ili je tu i gotovo sveopći običaj čavrljanja prije i nakon svete Mise; ili svećenikovo improviziranje i gubljenje u opcijama. Ove, kao i mnoge druge značajke nove Mise onako kako se ona prečesto slavi su, pojedinačno ili skupno, znakovi manjka vjere u Stvarnu Prisutnost, znakovi antropocentričnog i horizontalnog samo-proslavljanja okupljene zajednice.
Valjalo bi naglasiti slijedeće: posebno je štetno kada djeca svjedoče, iznova i iznova, šokantnom manjku poštovanja u postupanju prema našem Gospodinu Bogu u veličanstvenome Sakramentu Njegove Ljubavi, dok klupa za klupom katolika automatski odlazi primiti dar prema kojem se obično odnose s nonšalantnom, pa čak i nezainteresiranom ravnodušnošću. Vjerujemo da Euharistija stvarno jest naš Spasitelj, naš Kralj, naš Sudac – i zatim djelujemo na način koji kao da govori da baratamo najobičnijom (premda simboličnom) hranom i pićem, što zapravo objašnjava zašto toliki broj katolika ima sasvim protestantski pogled na ono što se zbiva tijekom Mise. Ova nesretna situacija neće završiti sve dok pred-drugovatikanske norme vezane uz postupanje sa svetom Hostijom ne postanu obvezatne za sve liturgijske službenike, što se vrlo vjerojatno neće dogoditi tako skoro. Sigurno utočište još jednom stoga postaje tradicionalna latinska Misa, gdje prevladavaju zdrav razum i svetost.
10. Na kraju krajeva, ona je otajstvo vjere. Velik dio razloga što ustrajemo u očuvanju i što podržavamo tradicionalnu latinsku Misu, usprkos svim nevoljama koje nam Đavao smišlja, može se sumirati u jednu riječ: OTAJSTVO. Ono što sv. Pavao naziva musterion, i ono što latinska liturgijska tradicija označava nazivom mysterium i sacramentum, u kršćanstvu su daleko od marginalnih koncepata. Božje dramatično samo-otkrivenje nama ljudima, kroz cjelokupnu povijest, a iznad svega u Osobi Isusa Krista, otajstvo je u najvišem značenju te riječi: to je otkrivenje Stvarnosti koja je posve razumljiva, no vazda neizbježna, uvijek blistava, no zasljepljujuća u svojoj blistavosti. Sasvim je prikladno da liturgijska slavlja koja nas dovode u doticaj sa samim našim Bogom trebaju nositi pečat Njegove vječne i beskonačne otajstvenosti, Njegove veličanstvene transcendencije, Njegove savladavajuće svetosti, Njegove razoružavajuće prisnosti, Njegove nježne, no ipak prodorne tišine. Tradicionalni oblik rimskog obreda zasigurno nosi ovaj pečat. Njegove ceremonije, njegov jezik, njegov stav ad orientem, i njegova onozemaljska glazba nisu nekakvo mračnjaštvo, već su posve razumljivi, dok u isto vrijeme usađuju osjećaj za nepoznato, pa čak i zastrašujuće i uzbudljivo. Njegovanjem osjećaja za sveto, stara Misa čuva netaknutim otajstvo vjere.
Ukratko, klasični rimski obred je ambasador tradicije, primalja čovjekove duše, doživotni učitelj vjere, škola klanjanja, skrušenosti, zahvalnosti, prošnje, i potpuno pouzdana stijena stabilnosti na kojoj sasvim pouzdano možemo graditi naše duhovne živote.
Kako pokret za restauraciju svete liturgije Crkve raste i dobiva na zamahu, sada nije vrijeme za obeshrabrenost, malodušnost ili kolebanje; vrijeme je za radosno i spokojno prigrljivanje svih blaga koje nam je Crkva prikupila, usprkos kratkovidnosti nekih njenih trenutnih klerika i usprkos neznanju (obično ne vlastitom krivnjom) mnogih vjernika. Ova obnova mora se dogoditi ukoliko će Crkva preživjeti nadolazeće pogibli. Želio bih to zato da Gospodin može računati na nas, da ćemo biti spremni prednjačiti primjerom, i održati „pravovjerje, tj. katoličku vjeru“! Želio bih to zato da možemo odgovoriti na Njegove milosti dok nas privodi natrag beskrajnim bogatstvima Tradicije koju je On sam, u Svojoj ljubavi i dobroti, dao Crkvi, svojoj Zaručnici!
Sada nije vrijeme za mlitavost ili klonuće, već je vrijeme da upremo teret na rame, i zapnemo orati plugom. Zašto bismo se lišili svijetla, mira i radosti onoga što je ljepše, transcendentnije, svetije, posvećujuće, i toliko očigledno katoličko? Čekaju nas nebrojeni blagoslovi kada, usred neviđene identiteta današnje Crkve, budemo živjeli našu katoličku vjeru u potpunoj vjernosti i s revnom požrtvovnošću elizabetanskih mučenika koji su bili voljni činiti i trpjeti bilo što, samo da ih se ne odvoji od Mise koju su cijenili više od samoga života. Da, bit ćemo pozvani činiti žrtve – prihvaćati nezgodne termine ili sve-samo-ne prikladne prostore, ponizno trpjeti, čak i uz neshvaćanje ili čak odbacivanje naših najmilijih – no znamo da su te žrtve, koje podnosimo radi većeg dobra, srž milosrđa.
Dali smo deset razloga za odlaženje na tradicionalnu latinsku Misu. Mogli bismo dati još mnogo njih, a svaka osoba će imati i neke vlastite. Ono što zasigurno znamo jest to da Crkva treba svoju Misu, mi trebamo ovu Misu, i, na neki čudan način koji nas obasipa nezasluženom povlasticom, Misa treba nas. Držimo se nje, kako bismo mogli što više prionuti uz Krista, našeg Kralja, našeg Spasitelja, naše Sve.
Peter Kwasniewski & Michael Foley
Izvor: OnePeterFive blog
