Le-cardinal-Sarah-encourage-la-Manif-pour-tous_article_popin

S novim prefektom Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu već smo se upoznali u jednom od prethodnih postova, kada je vrlo pohvalno govorio o tradicionalnoj Misi. Ovoga puta, kardinal Sarah u članku koji je objavio list L’Osservatore Romano progovara o poteškoćama uzrokovanim neispravnim shvaćanjem (ili vrlo često, hotimičnim neprihvaćanjem) ključnih odredbi Konstitucije o svetoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora. Iako se tekst većinom bavi novim, reformiranim obredom, svejedno je vrlo korisno pročitati kakve nam poruke šalje prefekt Kongregacije zadužene za liturgiju. Zanimljivo je zamijetiti kako kardinal Sarah stoji na istom pravcu kao i papa Benedikt XVI., u vremenu kada se uglavnom smatra da je njegova “reforma reforme” davno zaboravljena stvar. Da podsjetimo čitatelje, papa Benedikt je naglašavao nužnost vraćanja liturgijske reforme na “pravi kolosijek”, jer, kako to ističu mnogi autori, današnje stanje reformirane liturgije je daleko od onoga što je bila nakana koncilskih otaca, što postaje sasvim očito uzmete li u ruke koncilski dokument posvećen liturgiji. Pročitajmo što o tome kaže kardinal Sarah.

Kardinal Robert Sarah
L’Osservatore Romano
12. lipnja, 2015.

Hoće li pedeset godina nakon što ju je proglasio papa Pavao VI., Konstitucija o svetoj liturgiji napokon biti pročitana? „Sacrosanctum concilium“ nije de facto obični katalog reformskih „recepata“, već je istinska „magna carta“ svake liturgijske akcije.

Njome nam ekumenski Sabor daje učiteljsku poduku na polju metode. Uistinu, mjesto da se zadovolji pukim disciplinarnim i izvanjskim pristupom, Sabor želi da promislimo o tome što je liturgija zapravo, u svojoj biti. Praksa Crkve uvijek dolazi od onoga što Ona prima i razmatra u Objavi. Pastoralna skrb ne može se odvojiti od doktrine.

U Crkvi, „ono što dolazi od djelovanja podređeno je kontemplaciji“ (usp. br. 2). Koncilska konstitucija poziva nas da iznova otkrijemo Trojstveno podrijetlo liturgijskih čina. Štoviše, sabor uspostavlja kontinuitet između poslanja Krista Otkupitelja i liturgijskog poslanja Crkve. „I kao što je radi toga Krist poslan od Oca, tako je i sam poslao apostole“, kako bi „žrtvom i sakramentima, oko čega kruži sav liturgijski život“ postigli „djelo spasenja“. (br. 6)

Poticanje liturgije stoga nije ništa drugo doli poticanje Kristovog djela. U svojoj biti, liturgija je „actio Christi“ [Ona je] djelo Krista Gospodina u otkupljenju ljudskoga roda, i davanje savršene slave Bogu.“ (br. 5) Upravo On, koji je Veliki svećenik, On je istinski subjekt, i istinski čimbenik liturgije (br. 7) Ukoliko se ovo vitalno načelo ne prihvati u vjeri, tada postoji rizik da od liturgije načinimo ljudsko djelo, samo-proslavu zajednice.

Suprotno tome, istinsko djelo Crkve sastoji se u ulaženju u djelo Kristovo, u sjedinjenju samoga sebe s onim djelom koje je On primio kao poslanje od Oca. I tako nam je „dana punina bogoštovlja“, jer je „Njegovo čovještvo u jedinstvu s osobom Riječi, bilo oruđem našega spasenja“ (br. 5) Stoga Crkva, Tijelo Kristovo, mora postati sa svoje strane oruđe u rukama Riječi.

Upravo je ovo temeljno značenje ključnog koncepta koncilske Konstitucije: „participatio actuosa“ [aktivno ili djelatno sudjelovanje, op. prev.]. Takvo sudjelovanje sastoji se u tome da postanemo oruđe Krista – Svećenika, s ciljem udioništva u Njegovom Trinitarnom poslanju. Crkva aktivno sudjeluje u liturgijskom činu Krista u onoj mjeri u kojoj je Ona Njegovo oruđe. U ovom kontekstu, govor o „zajednici koja slavi“ nije lišen dvosmislenosti, i kao takav zahtijeva razboritost. (Uputa Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata „Redemptoris sacramentum“, br. 42). „Participatio actuosa“ dakle, ne bi trebalo shvaćati kao potrebu da se nešto čini. Učenje Koncila se po ovom pitanju vrlo često izobličuje. Prije svega, radi se o tome da dozvolimo Kristu da nas uzme i poveže sa Svojom Žrtvom.

Namjena liturgijskog sudjelovanja, „participatio“, mora se prije svega shvaćati kao milost od Krista koji „uvijek Sebi pridružuje Crkvu“ (SC, br. 7) Upravo On ima inicijativu i primat. Crkva uvijek „zaziva svojega Gospodina i po njemu iskazuje štovanje vječnome Ocu“ (br. 7).

Svećenik stoga mora postati ovo oruđe koje dopušta da kroz njega zasja Krist. Baš kao što nas je to nedavno podsjetio naš papa Franjo, svećenik nije voditelj show programa; on ne smije težiti popularnosti kod svojih vjernika tako da se postavlja pred njih kao njihov primarni sugovornik. Ući u duh Koncila baš naprotiv, znači to da se učini samoga sebe nevidljivim – to je napuštanje središta pozornosti, odnosno odricanje od središnje pozornice.

Sasvim suprotno od onoga što se s vremena na vrijeme tvrdi, i u potpunom suglasju s koncilskom Konstitucijom, apsolutno je prikladno da se tijekom Pokajničkog čina (obreda), pjevanja Slave, Zborne molitve i Euharistijske molitve, svi – svećenik i vjernici – zajedno okrenu prema istoku (ad orientem), izražavajući tako svoju volju da sudjeluju u djelu bogoštovlja i otkupljenja koje je ostvario Krist. Ovakav način djelovanja sasvim bi se prikladno mogao uspostaviti u katedralama gdje liturgijski život mora služiti za primjer svima (br. 4)

Da budem sasvim jasan, postoje drugi dijelovi Mise u kojima svećenik, djelujući „in persona Christi Capitis“ ulazi u bračni dijalog s vjernicima [bračni, jer Crkva je Kristova zaručnica, vidi KKC br. 808, op. prev.]. No, ovaj odnos licem-u-lice nema nikakve druge svrhe osim one da im posluži kao uvod u vrijeme kada će gledati Boga licem u lice, jer će Bog milošću Duha Svetoga taj odnos pretvoriti u „srcem u srce“. Koncil daje druga sredstva na raspolaganje kako bi se potaklo sudjelovanje [putem] „poklika puka, odgovora, psalama, antifona, pjesama kao i čina, odnosno gesta i držanja tijela.“ (br. 30).

Pretjerano brzo [površno] i prije svega pretjerano ljudsko iščitavanje [svega navedenoga], dovelo je do zaključka da se vjernike neprestano mora nečime zaposliti, animirati. Suvremeni zapadnjački mentalitet, oblikovan tehnologijom i opčinjen masovnim medijima, želio je liturgiju pretvoriti u čin učinkovite i profitabilne pedagogije. U ovom duhu, došlo je do pokušaja da se [liturgijska] slavlja učine društvenima i veselima. Liturgijski akteri, potaknuti pastoralnim motivima, s vremena na vrijeme pokušavaju [liturgiju] pretvoriti u didaktički čin, tako što uvode sekularne i spektakularne elemente. Ne vidimo li možda, sve češće i češće mnoga svjedočanstva, izvedbe i aplauze? Oni vjeruju da se na ovaj način potiče sudjelovanje, dok se ustvari, liturgija na taj način svodi na ljudsku igru.

„Tišina nije vrlina, niti je buka grijeh“, kaže Thomas Merton, „no neprestani metež, zbunjenost i buka u suvremenom društvu ili u određenim afričkim Euharistijskim liturgijama izraz su atmosfere njihovih najozbiljnijih grijeha, njihove bezbožnosti i očajavanja. Svijet prepun propagande i neprestanog argumentiranja, vrijeđanja, kritiziranja, ili pukog brbljanja, svijet je koji nije vrijedan življenja. Misa tada postaje konfuzna graja, a molitve izvanjska ili nutarnja buka.“ (Thomas Merton, „The Sign of Jonah“ (Jonin znak), francusko izdanje, Albin Michel, Pariz, 1955 – str. 322).

Izlažemo se riziku da u našim [liturgijskim] slavljima ne ostavljamo mjesta za Boga. Izlažemo se riziku poput Hebreja u pustinji. Oni su pokušali stvoriti bogoslužje po vlastitoj mjeri, no ne zaboravimo da su naposljetku završili klanjajući se idolu zlatnog teleta.

Došlo je vrijeme da počnemo slušati Koncil. Liturgija je „prije svega štovanje Božanskoga Veličanstva“ (br. 33). Ona ima pedagošku vrijednost u onoj mjeri u kojoj je u potpunosti podređena proslavljanju Boga i klanjanju Bogu. Liturgija nas uistinu smješta u prisustvo Božanske transcendentnosti. Istinsko sudjelovanje znači obnavljanje u nama samima onoga „čuda“ koje je sv. Ivan Pavao II. držao naročito važnim (Ecclesia de Eucharistia” br. 6). Ovo sveto čudo, ovo radosno strahopoštovanje, zahtijeva našu šutnju pred Božanskim Veličanstvom. Često zaboravljamo da je sveta tišina jedno od sredstava koje je Koncil istaknuo kako bi se potaklo sudjelovanje.

Ako je liturgija Kristovo djelo, je li onda nužno da svećenik celebrant unosi svoje komentare? Moramo imati na umu da, kada Misal odobrava neku intervenciju, to se ne smije pretvoriti u sekularno i ljudsko raspredanje, više ili manje suptilne komentare o nekoj temi, niti u svakodnevno neduhovno pozdravljanje prisutnih, već je to namijenjeno vrlo kratkom nagovoru kako bi se ušlo u Otajstvo (Opća uredba Rimskog misala, br. 50). Što se tiče homilije, ona je po sebi liturgijski čin koji ima vlastita pravila.

„Participatio actuosa“ u Kristovom djelu, pretpostavlja da napuštamo sekularni svijet kako bismo ušli u „najizvrsnijem smislu sveto djelo“ (Sacrosanctum concilium, br.7). Zapravo, „tvrdimo, s određenom dozom arogancije, da ostajemo u ljudskom – kako bismo ušli u božansko. (Robert Sarah, “Dieu ou rien” (Ili Bog ili ništa), str. 178).

U tom smislu, žalosno je što svetišta (glavnog oltara) u našim crkvama nisu mjesto isključivo rezervirano za bogoslužje, da se u njemu nosi svjetovna odjeća, i da sakralni prostor nije jasno definiran arhitekturom. Pošto je, kako nas uči Koncil, Krist prisutan u Svojoj Riječi kada se ona navješta, jednako je žalosno što čitači ne nose prikladnu odjeću, što bi pokazivalo da ne navještaju ljudske riječi, već Božansku Riječ.

Liturgija je u svojoj srži otajstvena i kontemplativna, i shodno tome nadilazi naše ljudske čine; čak je i „participatio“ milost Božja. Stoga ona s naše strane pretpostavlja otvorenost otajstvu koje se slavi. Zato Konstitucija preporučuje puno razumijevanje obreda (br. 34), te u isto vrijeme propisuje da vjernici trebaju “biti u stanju izgovoriti ili zajedno pjevati na latinskom one dijelove ordinarija Mise koji se odnose na njih.” (br. 54).

U stvarnosti, razumijevanje obreda nije čin razuma koji, prepušten njemu samome, treba prihvatiti sve, razumjeti sve, ovladati svime. Razumijevanje svetih obreda je onaj „sensus fidei“ [osjet vjere], koji ostvaruje živu vjeru putem simbola i koji spoznaje više preko „harmonije“ nego nekog koncepta. Ovo shvaćanje pretpostavlja da se osoba s poniznošću sve više približava Božanskom Otajstvu.

No, hoćemo li imati hrabrosti slijediti Koncil sve do ove točke? Međutim, takvo iščitavanje, osvijetljeno vjerom, temelj je evangelizacije. Posebno, „onima koji su vani, kao znak podignut za narode, pod kojim se raspršena djeca Božja trebaju sabrati u jedno“. Ono [iščitavanje SC] ne smije više biti mjestom neposlušnosti prema propisima Crkve.

Točnije rečeno, to ne smije biti prilika za razdor među katolicima. Dijalektičko iščitavanje „Sacrosanctum Conciliuma“, odnosno hermeneutika prekida u ovom ili onom smislu, nisu plod duha vjere. Koncil nije želio raskinuti s liturgijskim oblicima naslijeđenim od Tradicije, već ih je želio produbiti. Koncil ustvrđuje da valja nastojati da „novi oblici na neki način organski izrastu iz već postojećih oblika“. (br. 23)

U tom smislu, nužno je da oni koji slave prema „usus antiquor“ (starom obredu) to čine bez ikakvog duha suprotstavljanja, već u duhu „Sacrosanctum Conciliuma“. Isto tako, bilo bi pogrešno misliti kako izvanredni oblik rimskog obreda proizlazi iz neke druge teologije koja je suprotna reformiranoj liturgiji. Također, bilo bi poželjno da se Pokajnički čin, kao i Ofertorij „usus antiquora“ budu uključeni kao dodatak u iduće izdanje Misala kako bi se naglasilo da ova dva liturgijska oblika rasvjetljuju jedno drugo, u kontinuitetu i bez suprotnosti.

Budemo li živjeli u ovom duhu, tada liturgija više neće biti mjesto rivalstva i kritike, što će nam naposljetku omogućiti da djelatno sudjelujemo u onoj liturgiji „koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici težimo, gdje zdesna Bogu sjedi Krist, služitelj svetišta i pravoga šatora (tabernakula).“ (br. 8)

Izvor: Rorate Caeli blog