Nakladnička kuća “Verbum” u veljači će izdati pravu liturgijsku poslasticu – kapitalno djelo pape emeritusa Benedikta XVI. – “Duh liturgije”. Joseph Ratzinger će osim papinske službe zacijelo ostati upamćen i kao značajan teolog i mislilac, ali i kao vrlo plodonosan i svestran autor. Dosad je napisao 66 knjiga raznovrsne tematike, a kao papa napisao je 3 enciklike i 3 apostolske pobudnice.
Djelo “Duh liturgije” (njem. Der Geist der Liturgie) izdano je 2000. godine, i uz “Uvod u kršćanstvo” i trilogiju “Isus iz Nazareta”, smatra se jednim od njegovih najvažnijih djela. Hrvatski prijevod objavljen je već iduće, 2001. godine, no kako se radilo o manjoj nakladi u izdanju Zirala iz Mostara, ova knjiga ostala je nedostupna velikom broju zainteresiranih, te se godinama nije mogla pribaviti u knjižarama. Vrlo pohvalno, ovu nepravdu odlučio je ispraviti splitski “Verbum”, s novim izdanjem. Izdvajamo nekoliko njihovih misli:
[pull_quote_center]Ova knjiga smatra se jednim od najdubljih i najljepše napisanih djela pape Benedikta XVI. Nakana joj je pripomoći obnovljenom i produbljenom razumijevanju liturgije, u kojem se liturgija otkriva u svoj svojoj ljepoti, bogatstvu i veličini koja nadilazi sva vremena. Zahvaljujući ovoj iznimnoj knjizi čitatelj će u liturgiji otkriti skriveno duhovno blago i doživjeti je u svoj njezinoj nadnaravnoj veličini kao onu koja je središte cjelokupnog kršćanskog života.[/pull_quote_center]
[pull_quote_center]Briljantan u svojim uvidima, dubok u promišljanju povijesti, misaonih tijekova, Svetoga pisma, istodobno pak ponizan, Ratzinger nam nudi djelo koje će biti od koristi svima. Knjiga je to koja se treba naći na stolu svakoga biskupa, svećenika, đakona i vjernika, svih onih koji su na bilo koji način vezani uz Sveto. Djelo je pomoć za razumijevanje vlastite vjere, jasni smjerokaz kako oblikovati svoje bogoslužje te promišljena vizija liturgijske obnove u Crkvi.[/pull_quote_center]
Kako smo to već napominjali u predstavljanju Gamberove “Reforme rimske liturgije”, u današnje vrijeme se nažalost gotovo svaka kritika (postkoncilske) liturgije ili liturgijske prakse, bila ona dobronamjerna ili ne, smatra štetnom i nepoželjnom, ili još gore, smatra se negacijom Drugog vatikanskog sabora. Stoga nije nimalo čudno što je Ratzingerova knjiga izazvala brojne reakcije. Jedna od najžešćih kritika došla je od poznatog liturgičara, jednog od arhitekata koncilskog dokumenta “Sacrosanctum Concilium” i postkoncilske liturgijske reforme, dominikanca Pierre-Marie Gyja. Dvije godine prije svoje smrti, 2002., objavio je svoj osvrt na “Duh liturgije” u časopisu La Maison-Dieu (br. 229.1/2002., 171-178.). Kardinal Ratzinger nije šutke promatrao kritiziranje o. Gyja, već je zamolio isti časopis da objavi odgovor na njegov osvrt, što je prije moguće. Prikazat ćemo u kratkim crtama sadržaj ove polemike.
Čitatelj ne mora naširoko tražiti kako bi pronašao što je to točno isprovociralo kardinala Ratzingera na davanje odgovora. U svom članku “Duh liturgije kardinala Ratzingera: je li to djelo vjerno Koncilu, ili je usmjereno protiv njega?”, francuski dominikanac ne samo da je kritičan prema kardinalu Ratzingeru, već iznosi i poprilično smjele tvrdnje poput ove:
“Duh liturgije nagoni vas da pomislite je li kardinal [Ratzinger] uopće usklađen s koncilskom Konstitucijom o svetoj liturgiji. Vjeran je pobožnostima svoga kršćanskoga djetinjstva i svoga svećeničkog ređenja [Joseph Ratzinger rođen je 1927., a za svećenika je zaređen 1951., op. prev.], no s jedne strane, ne pridaje dovoljno pozornosti trenutno važećim liturgijskim propisima (zar ne bi trebao, kada piše o ovom predmetu, dati neki primjer pozornosti i vjernosti?), a s druge strane niti liturgijskim vrijednostima koje je potvrdio Koncil.”
… i zatim,
“U konačnoj analizi, sasvim je prikladno priznati kako kardinal Ratzinger, premda je velik teolog, nije na istoj razini što se tiče poznavanja liturgije i liturgijske tradicije, dok je naprotiv baš ta kvaliteta bila karakteristična za djela i odluke koncilske liturgijske reforme.”
Nadalje, Gy upućuje na liturgijsku konferenciju u Fontgombaultu, na kojoj je sudjelovao kardinal Ratzinger, i to „tradicionalističku konferenciju“, što implicira da je Ratzinger „tradicionalist“.
Premda se knjiga kardinala Ratzingera bavi liturgijom, kaže Gy, nijedna od njenih otprilike desetak referenci na liturgiju ne spominje nikakve aspekte Konstitucije o svetoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora, s jedinom iznimkom „aktivnog (ili djelatnog) sudjelovanja“, koje kaže on, kardinal smatra opasnim, jer ono po sebi uključuje „rizik da Crkva slavi samu sebe“. Naročito čudnim smatra to što se kardinal Ratzinger uopće ne referira na članak 48. Konstitucije o svetoj liturgiji, koji on (Gy) smatra ključnim. Članak 48. navodi da Crkva želi „da vjernici ne prisustvuju tom otajstvu vjere poput tuđinaca ili nijemih gledatelja“ nego da „time što to po obredima i molitvama dobro shvaćaju, svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetome činu“, i da „prinose sami sebe“. Gy iščitava Ratzingerov „Duh liturgije“ kao reakcionarni dokument. Inzistira kako je „vrlo teško shvatiti zašto se nije izustio niti šapat o načinu na koji je Pavao VI. neprekidno slijedio rad Consiliuma (vijeća) za implementaciju Konstitucije o svetoj liturgiji… kao što je to posvjedočio ne samo mons. Bugnini, tajnik za rad na liturgijskoj reformi, već i njeni glavni arhitekti.”
Tematika „aktivnog sudjelovanja“ ponovno iskače kada se o. Gy okreće pitanju „slavljenja ad orientem“ (prema istoku), kojemu je kardinal Ratzinger u Duhu liturgije posvetio cijelo poglavlje. Gy nalazi Ratzingerove postupke „nezadovoljavajućima gledano s povijesne strane, ali isto tako i u vezi pitanja „aktivnog sudjelovanja“. S povijesne strane, Gy nalazi zamjerku u eksplicitnom oslanjanju na Louisa Bouyera, koji je bio „snažan glas liturgijskog pokreta“, no „nije nužno bio velik povjesničar“, što prema Gyjevom pogledu pokazuje njegova pretpostavka da je moljenje prema istoku bila liturgijska zanimacija „cijelog Zapada“. No, niti Bouyer, niti Ratzinger ne uzimaju u obzir, kaže Gy, djelo bonnskog liturgičara Otta Nussbauma, prema kojem slavlja versus orientem (prema istoku) nisu bila uvedena u papinsku liturgiju sve do Avignona. „Bilo bi pogrešno… smatrati slavljenje usmjereno prema narodu rezultatom protestantskog nijekanja euharistijske Žrtve“, tvrdi Gy.
Što se tiče „aktivnog sudjelovanja“, Gy krivi Ratzingera za reakcionarnu, nazadnjačku pobožnost koja je naznačena „privrženošću prema svećeničkim molitvama koje se izgovaraju potiho, koje su vjernici iz njegove zemlje počeli slijediti u misalčićima početkom dvadesetog stoljeća (ukoliko već nisu recitirali krunicu tijekom Mise). Sugerira da Ratzinger nije svjestan razlike između privatnih molitava svećenika i molitava koje on izgovara kao celebrant, i tako se de facto smješta na netradicionalni put, koji je započeo na Tridentu, onaj privatne Mise kao temeljnog oblika Mise, koji je shodno tome dozvolio glazbi da prekrije Kanon mise koji se izgovarao potiho, što je praksa koju je kritizirao Misal iz 1970., a čini se da je to promaklo kardinalu, ali i crkvenim glazbenicima njegove zemlje.
Članak pod nazivom „Duh liturgije ili vjernost Koncilu: Odgovor o. Gyju“ podijeljen je u pet točaka s zaključkom.
Kao prvo, kardinal Ratzinger piše:
“Jednostavno je pogrešno tvrditi, kao što to čini otac Gy … da u participatio actuosa (aktivnom sudjelovanju) vidim „rizik da Crkva slavi samu sebe“. Cijelo drugo poglavlje četvrtoga dijela moje knjige posvećeno je „aktivnom sudjelovanju“ kao esencijalnoj komponenti ispravnog slavljenja liturgije. Potrebno je, prije svega, ostaviti po strani lažne i površne interpretacije ove temeljne zamisli: aktivno sudjelovanje ne može se sastojati (isključivo) u dodjeljivanju izvanjskih aktivnosti u liturgiji svim vjernicima okupljenima na euharistijskom slavlju… Kako je netko mogao moju kritiku površnog tumačenja aktivnog sudjelovanja, kao i moj pokušaj pridavanja (aktivnom sudjelovanju) dubljeg i naposljetku konkretnijeg modaliteta [oblika izvršavanja] – pogrešno iščitati kao odbacivanje odluka Koncila, za mene ostaje nepoznanicom.”
Kao drugo, kardinal Ratzinger izražava svoje zadovoljstvo time što o. Gy inzistira na vjernosti liturgijskim propisima, uvjeravajući ga da su istog mišljenja po tom pitanju. No ipak, naznačuje kako takav stav ne dijeli značajna količina suvremenih liturgičara. Liturgijska anarhija, kaže on, predstavlja prvu i načelnu zapreku općem i pozitivnijem prihvaćanju Misala Pavla VI: „Liturgija se vrlo često toliko razlikuje od župe do župe, da je postalo jedva vidljivo kako se na svim tim mjestima rabi isti (zajednički) Misal.“
Kao treće, Ratzinger piše:
“Istina je da je Pavao VI odobrio Misal izdan 1970. u posebnom obliku (forma specifica), a ja se toga držim s vlastitim uvjerenjem, premda žalim zbog određenih manjkavosti, te ne smatram da je svaka od odluka donesena kao najbolja moguća. Bilo bi mi draže da u ovom trenutku ne ulazim dublje u pitanje koliko su se, prilikom pripreme Misala, doista poštovale papine želje, i koliko ih se detaljno pridržavalo. To ostaje pitanjem koje će rješavati budući povjesničari, jednom kada svi materijali postanu dostupni… Zašto je papa na koncu uskratio svoje povjerenje Bugniniju, i uklonio ga s rada na liturgiji? To pitanje svakako ostaje otvoreno. Naravno, pitanja poput ovoga ne mijenjaju ništa u pogledu obvezatne naravi Misala, i želio bih, kako sam već naveo, da svi liturgičari ovom pitanju pristupaju s ozbiljnošću koju zaslužuje. No, to da bi kao posljedica svega trebao prevladavati dojam kako se u ovom Misalu nikada ništa ne smije promijeniti, kao i to da je svako promišljanje o mogućim naknadnim reformama nužno i napad na Koncil – takvu ideju mogu jedino nazvati apsurdnom … jedan kardinal iz Rimske kurije, u međuvremenu je preminuo, ugledan čovjek, potpuno uključen u koncilsku reformu, osobno mi je rekao kako je jednog dana pitao Bugninija o tome koliku dugotrajnost predviđa „svome Misalu“. Bugnini mu je odgovorio kako predviđa da će trajati otprilike dvadeset ili trideset godina. Što se tiče ovoga, čvrsto i odlučno se ne slažem s Bugninijem: Misal nije knjiga koja vrijedi samo 20 ili 30 godina; upravo suprotno, on je smješten u veliki kontinuitet povijesti liturgije, u kojoj uvijek postoji rast i pročišćavanje, ali nikada lom i raskid.”
Četvrto, što se tiče pitanja ad orientem usmjerenja u liturgiji, kardinal Ratzinger kaže kako nalazi da su izjave o. Gyja „nepojmljive“. Gyjevu sugestiju kako „pitanje „istočenja“, [tj. liturgijskog usmjerenja prema istoku] vrijedi samo za istočnu polovicu Sredozemlja, nalazim potpuno neshvatljivim“. Štoviše, kao rezime vlastite pozicije, Ratzinger izjavljuje kako „velika tradicija „istočenja“, čin okretanja prema istoku [Orijentu] kao slici Kristovog povratka, ni na koji način ne zahtijeva da se svi oltari moraju ponovno okrenuti, i da se kao posljedica toga mijenja svećenikova lokacija. Naprotiv, svatko može zadovoljiti unutarnje zahtjeve ove apostolske tradicije bez poduzimanja velikih izvanjskih preobrazbi, uređujući stvari na način da raspelo … bude zajednička, žarišna točka svećenika i vjernika – tako da se smjesti na sredinu oltara, a ne na stranu.“ Dodaje pritom kako mu još uvijek niti jedan njegov kritičar nije rekao zašto bi ova vrlo jednostavna ideja raspela kao žarišne točke liturgije bila pogrešna.
Peto, kao odgovor na opasku da on nije liturgičar i stoga mu manjka prikladne izobrazbe u toj tematici, kardinal Ratzinger odgovara da nijedan od velikih otaca liturgijske obnove – Guardini, Jungmann, Bouyer, Vagaggini, itd. – izvorno nije bio liturgičar; a „to je bilo tako iz vrlo jednostavnog razloga što ta disciplina u to vrijeme još nije postojala“. Takve kritike stoga, smatra površnima, i bez ikakve vrijednosti.
Zaključno, kardinal Ratzinger daje završnu opasku:
“Posebno me iziritirala izjava oca Gyja kako je susret u Fontgombaultu bio skup tradicionalista. Zapravo, svi pozvani sudionici su bili dobro poznate osobe koje vrlo jasno prihvaćaju Drugi vatikanski sabor – u kontinuitetu s poviješću Crkve – i koji u isto vrijeme predstavljaju vrlo različita usmjerenja. Razmatralo se pitanje, i to pitanje od pastoralnog značaja, a to je – kako postići liturgijsko pomirenje, i na taj način potpunije prihvaćanje Konstitucije o svetoj liturgiji? Neću baš tako lako etiketirati kao tradicionaliste sve one koji nisu u suglasnosti s trenutno prevladavajućom liturgijskom strujom (liturgijskim „mainstreamom“), i uzdići na razinu obvezatnosti jednoumlje, koje se nikako ne može pomiriti sa širokogrudnošću koncilske reforme. Takve stranačke etikete su sušta suprotnost dijalogu kojem u današnje vrijeme svi moramo stremiti, a nadam se da će moj pokušaj dijaloga s ocem Gyjem dati mali doprinos tome.”
