Pogled na „pravu Misu“ Drugog vatikanskog sabora: Misal iz 1965.

Prije nekoliko tjedana napisao sam članak kojim sam svoje tradicionalnije usmjerene prijatelje pozvao na oprez, jer trebamo biti pažljivi kada poistovjećujemo redovni oblik Mise (Misal iz 1970., kao i oni poslije njega) s „Misom Drugog vatikanskog“. Ovdje neću jednostavno prepisati cijeli taj članak. Samo ću se osvrnuti na tri točke:

1. Misa je već doživjela značajne izmjene, počevši od 1940-ih, a njihov intenzitet se pojačao u 1950-ima. Planirale su se nove preinake čak i prije sazivanja Drugog vatikanskog sabora.
2. Drugi vatikanski sabor razmatrao je mnoga pitanja, od kojih je liturgija bila samo jedna. Liturgijske norme koje je Koncil izdao bile su općenite naravi, i sadržavale su prijedloge koji su bili mnogo umjereniji od temeljitih promjena koje su se dogodile 1970., i nakon toga.
3. Misal koji je izdan 1965. (čiji primjerak posjedujem) uklopio je mnoge, ako ne i većinu, uvida Koncila. Promjene uključene u Misal iz 1965. bi se trebale promatrati kao one koje je predvidio Koncil, daleko više od onih sveobuhvatnih promjena uključenih u Misal iz 1970., kojeg je osmislilo maleno vijeće (konzilij) liturgičara, a te promjene su zapravo iznenadile mnoge biskupe koji su sudjelovali u radu Koncila.

Stoga, bilo bi dobro da znamo razabrati naše brige oko trenutnog oblika Mise. Stajalište koji bi se protivilo cjelokupnom ekumenskom Saboru, bilo bi na klimavim nogama. Naša briga oko liturgije trebala bi ostati unutar te arene, moramo se truditi ispravljati zloporabe, te poticati razmatranje mnogo umjerenijih reformi, pa čak i ako uživamo povlasticu slavljenja Mise prema Misalu iz 1962.

Pogledajmo dakle Misal iz 1965., onaj koji je zapravo izdan kao posljedica Koncila, i kao takav je imao na umu njegove reforme. Pri tome će nam pomoći tri točke:

1. Promjena u liturgiji IMA. Najznačajniju promjenu predstavlja šira (ali ne isključiva) uporaba narodnog jezika. Također je značajno što se „Liturgija (služba) riječi“ trebala voditi usmjerena prema narodu, a taj zadatak se mogao dijeliti s kvalificiranim službenicima (laicima). Također, došlo je do skraćivanja molitava u podnožju oltara, kao i izostavljanja Posljednjeg Evanđelja.
2. Osim navedenoga, Misa kao takva je u načelu ostala nepromijenjena. Mislim da se osoba iz 1900. godine, ili čak 1700., koja bi pošla na Misu 1966., uopće ne bi šokirala. Primijetila bi neke razlike i čula manje latinskog, no Misa kao takva bi i dalje bila prepoznatljiva.
3. Što se tiče slavljenja Mise „prema narodu“, čini se da je to pitanje krenulo nekim vlastitim putem. Ne postoji baš ništa u rubrikama, tj. odjeljku Ritus Servandus (upute ili rubrike slavljenja obreda) u Misi iz 1965., što bi tražilo da se Euharistijska molitva izgovara tako da svećenik bude okrenut u smjeru naroda. Čak i danas, rubrike pretpostavljaju da je svećenik okrenut prema oltaru, i stoga se u određenim trenucima mora okretati prema narodu. Prema vlastitom sjećanju, Misa prema narodu je posvuda uvedena negdje oko 1967. Stječe se dojam kao da se to po cijeloj zemlji dogodilo jako brzo, no da se to nije uvodilo u isto vrijeme u svakoj župi i u svakoj biskupiji. Ne sjećam se da je oko toga izbila neka velika pobuna, iskreno, mnogim ljudima se to ispočetka činilo „zgodnim“. Kao što to većina vas zna, nisam ljubitelj toga da se Euharistijska molitva izgovara prema narodu. No, ovdje želim staviti naglasak na to da je pitanje liturgijskog usmjerenja pošlo vlastitim putem, i kao takvo se ne bi trebalo jednostavno vezati uz Drugi vatikanski sabor (koji je naprosto dopustio već proširenu praksu), niti uz Misal neke posebne godine. Sadašnji Misal i dalje dozvoljava slavljenje ad orientem (prema istoku), iako se to ne prakticira tako često.

Vratimo se dakle, na Misal iz 1965. Dozvolite mi da sada dam detaljniji opis. Radi jednostavnosti, osvrtat ću se samo na „tihu“ Misu, te neću pokušavati uključiti sve norme svečane ili pontifikalne Mise. Naznačit ću razlike, ali i ono što je ostalo nepromijenjeno.

Molitve u podnožju oltara

Misa je počela s molitvama u podnožju oltara. Niti Misal iz 1965., niti onaj iz 1962., kao ni njihovi prethodnici, nisu nikada zvali ovaj dio Mise “molitve u podnožju oltara“, no tako je glasio njihov tradicionalni opis. Tehnički, one su se odvijale prije nego što je Misa formalno i započela. Misa je formalno počinjala u onom trenutku kada se celebrant uspeo do oltara, prekrižio se, i izgovorio Introit (ulaznu pjesmu). Usprkos tome, molitve u podnožju oltara i dalje su se izvodile u Misalu iz 1965. Bilo je nekoliko promjena, no sve u svemu, one su bile neznatne. Evo i kratkog opisa:

1. Celebrant bi se naklonio ili pokleknuo, kako se to već tražilo, prekrižio se, i izgovorio (na narodnom jeziku, ili latinskom) „Pristupit ću k Božjem žrtveniku“. Ministrant ili drugi vjernici odgovarali bi s „K Bogu koji razveseljuje moju mladost“. Ovdje se međutim, nije recitirao Psalam 42, već samo antifona, kako se to činilo u Misama za pokojne.
2. Celebrant bi se tada duboko naklonio, i recitirao Confiteor (Ispovijedam se) (na narodnom ili latinskom). Rabio se tradicionalni tekst, koji je spominjao svece Mihovila, Ivana Krstitelja, Petra i Pavla.
3. Ministranti bi recitirali Misereatur (Smilovao ti se) (na narodnom ili latinskom), a zatim bi izgovarali vlastiti Confiteor. Nakon toga je slijedilo celebrantovo recitiranje Misereatura, i zatim Indulgentiama (u današnje vrijeme je izbačen) skupa sa znakom križa.
4. Uzlazeći k oltaru i poljubivši ga, celebrant je potiho izgovarao Aufer a nobis (Ukloni od nas) i Oramus (Molimo te) (i to samo na latinskom)

Dakle, vidimo da je glavna razlika u „molitvama u podnožju oltara“ ispuštanje punijih stihova Psalma 42, kao i stavka da se tekst može čitati na narodnom jeziku (uz iznimku svećenikovih privatnih molitava, koje su zadržane isključivo na latinskom).

Nastavak Mise (zapravo, njen formalni početak)

1. Celebrant se prekrižio, pročitao Introit (ulaznu pjesmu), i tada je zajedno s ministrantima izgovorio deveterostruki Kyrie. Međutim, ako je zbor (schola) pjevao Introit i Kyrie, celebrant bi ih pjevao skupa sa zborom umjesto da ih privatno pročita. Mogao se rabiti latinski ili narodni.

Ovo je naročito značajno, jer se u Misalima iz 1962., kao i u ranijima, pjevanje zbora zapravo nije „računalo“. Celebrant je i dalje morao izgovoriti sve otpjevane tekstove. Misal iz 1962. je omogućio celebrantu da ne mora recitirati Poslanicu i Evanđelje, no samo ako ih je otpjevao klerik. No, kako klerici redovito nisu pjevali ostale tekstove, celebrant ih je obično morao izgovoriti potiho. Ovo je učinilo pjevanje zbora nekom vrstom „ukrasne zavjese“ koje je izgubilo svoj drevni koncept različitih poslužiteljskih funkcija kojima se pomagalo celebrantu prilikom proklamacije svetih tekstova. Misal iz 1965. opet je uspostavio ovu poslužiteljsku funkciju, i nije zahtijevao da celebrant još jednom privatno i službeno izgovara tekstove koje je već otpjevao zbor ili su ih izrecitirali prikladni službenici.

Rubrike nisu spominjale odlazak na desnu stranu oltara (stranu Poslanice), no to nije spominjao niti Misal iz 1962. Unatoč tome, ove molitve su se i dalje izgovarale s desne strane oltara.

Iako rubrike ovdje ništa ne govore, one ipak pretpostavljaju da je celebrant pri oltaru. Međutim, tijekom kasnih šezdesetih, činilo se kao da su ovi obredi, koji slijede nakon molitava u podnožju oltara i ljubljenja oltara, premještani na sediliu (svećenikov stolac). No, Misal iz 1965., ipak ne daje ovu opciju.

2. Ako se recitirala Gloria, celebrant je trebao poći na sredinu oltara i tamo početi s molitvom. Također, ako se pjevala, nije ju trebao privatno izgovarati, već ga se poticalo da pjeva s ostalima. Mogao se rabiti latinski ili narodni.
3. Collecta (zborna molitva) – okrenuvši se prema narodu, celebrant je rekao „Gospodin s vama“, a prisutni bi odgovorili s „I s duhom tvojim“. I ovdje se moglo birati između latinskog ili narodnog (rabeći pritom službeni prijevod). Zatim je rekao „Pomolimo se“, pa je izgovorio ili otpjevao Collectu. Misal iz 1965. imao je odobreni engleski prijevod Collecta iz 1962., koji je bio vrlo točan. Molitve su se mogle izgovarati na latinskom ili hrvatskom.

Liturgija (služba) riječi – još nije postojao novi lekcionar, pa je Misal iz 1965. rabio čitanja sadržana u Misalima iz 1962. ili ranije. Glavna razlika bila je u tome da su odobreni prijevodi čitanja na narodni jezik sada bili dostupni, i moglo ih se koristiti. Čitanja su išla ovim redoslijedom:

1. Poslanica – Ritus Servandus govori slijedeće o Poslanici (prevodit ću s latinskog) „U Misama koje se pjevaju ili recitiraju uz sudjelovanje naroda, poželjno je da čitanja čita ili pjeva lektor, ili prikladni službenik, s ambona, ili iz prezbiterija (kod pričesne ograde, tzv. kancela, op. prev.), dok celebrant sjedi i sluša.“
2. Napjeve (Gradual i Aleluja) koji su slijedili, pjevao je ili zbor, ili narod, ili ih je čitao lektor ili službenik s istog mjesta (međutim, po završetku, nije dolazio celebrantu po blagoslov).
3. Evanđelje je mogao pjevati ili izgovarati đakon ili drugi svećenik. „No, ako celebrant čita, pjeva ili izgovara Evanđelje, on… se uspne do oltara, i duboko naklonjen, izgovara Munda cor i Dominus sit. Zatim produži do ambona ili prezbiterija (kancele) i otpjeva ili izgovori Evanđelje… na kraju poljubi knjigu i izgovori per evangelica dicta… (Po evanđeoskoj riječi)“
4. Homilija se izgovorila, a Credo (Vjerovanje) mogao je izgovoriti celebrant ili s oltara (na tradicionalni način), ili sa stolice. Recitirao je Vjerovanje zajedno s narodom.
5. Molitve vjernika ponovno su vraćene, ali kao opcionalne. Mogle su se predvoditi s ambona, stolice, ili oltara. Celebrant bi rekao „Gospodin s vama“, a narod bi odgovorio s „I s duhom tvojim“. Celebrant bi rekao „Pomolimo se“. A tada, ako bi se molile molitve vjernika, prešlo bi se na njihovo čitanje, a ako ne, celebrant bi krenuo s čitanjem darovne pjesme.

Euharistijska liturgija (služba) – od ove točke, pa nadalje, Misa je većinom ostala nepromijenjena. Evo ukratko nekih naglasaka, s posebnim osvrtom na malobrojne promjene:

1. Tradicionalne molitve ofertorija i dalje su se molile, i to samo na latinskom (Suscipe Sancte Pater, Offerimus tibi). Također, ni ostale molitve se nisu mijenjale, i također su se molile isključivo na latinskom (Deus qui humanae prilikom miješanja vina i vode). Neposredno prije pranja ruku, izgovarala se molitva In spiritu humilitatis. Molitva Veni sanctificator još nije bila izbačena.
2. Kod pranja ruku, tradicionalna molitva Lavabo inter innocentes i dalje se izgovarala u cijelosti (Psalam 25), a Suscipe sancta Trintitas još nije bila odbačena. Sve navedene molitve izgovarale su se na latinskom.
3. Molite, braćo – poljubivši oltar i okrenuvši se prema narodu, svećenik je izgovorio orate fratres, no to je mogao reći i na narodnom jeziku.
4. Molitva nad darovima – okrenuvši se natrag, celebrant je molio molitvu nad prinosom, a mogao ih je govoriti ili pjevati na narodnom ili latinskom.
5. Predslovlje (a u Misalu iz 1965. bilo je i nekoliko novih) također se moglo govoriti ili pjevati na narodnom ili latinskom.
6. Sanctus (Svet) se također mogao govoriti ili pjevati na narodnom ili latinskom.
7. Kanon Mise je u ovo vrijeme bio isključivo Rimski kanon, i u cjelosti se molio na latinskom. Većina gesti i stavova ostala je nepromijenjena s iznimkom mnogostrukog znaka križa prilikom molitve Per ipsum (Po Njemu, s Njime i u Njemu…).
8. Oče naš se mogao govoriti na latinskom ili narodnom. Također, i molitve Libera nos (Izbavi nas), i Pax Domini (no, ljudi nisu izmjenjivali znak mira). Agnus Dei se mogao izgovarati ili pjevati na narodnom, no privatne molitve svećenika ostale su na latinskom, i nisu se mijenjale.
9. Gospodine, nisam dostojan – nakon što se sam pričestio, svećenik je predvodio narod u njihovom vlastitom moljenju „Gospodine, nisam dostojan“, a i dalje se izgovaralo tri puta.
10. Pričest – Dulja formula koju je svećenik izgovarao za svakog pričesnika (Corpus Domini Nostri…) skraćena je na „Tijelo Kristovo“.
11. Popričesna molitva se mogla čitati na narodnom.
12. Ite, Missa est (Idite, poslani ste) se također moglo čitati na narodnom.
13. Završni blagoslov se mogao dati na latinskom ili narodnom.
14. Posljednje Evanđelje je uklonjeno.

To bi ukratko bio Misal iz 1965. Za ljubitelje Misala iz 1962., on i dalje predstavlja preveliku promjenu (npr. ovdje). No, sve to je daleko od mnogo radikalnijih promjena koje su uslijedile kasnije, promjene koje su uklonile daleko više, a dodale su jako mnogo novih elemenata poput višestruke Euharistijske molitve, itd.

Iako je teško tvrditi da je novi lekcionar problematičan, i dalje ostavljam prostora za kritiku da je Misal iz 1970. uveo “hermeneutiku diskontinuiteta” te da je proizašao iz onoga prekida koji su donijele 60-e godine. Bilo bi dobro da Misal iz 1965. promatramo kao most prema umjerenijim promjenama koje je zamislio Koncil, kao i predložak za „unakrsno-oprašivanje“ koje je priželjkivao papa Benedikt kada je govorio o uzajamnom obogaćivanju ova dva oblika obreda.

Ovaj video daje nam uvid u minulu 1967. kroz šašavi Elvisov film. No, ovdje je ipak prikazana neka vrst ušća gdje su još vidljivi znakovi Tradicije, ali i puni zamah radikalnih liturgijskih promjena toga vremena. Misal iz 1965. jedva je ugledao svjetlo vremena prije nego su se liturgičari opet „bacili na posao“, što je rezultiralo gomilom svakovrsnih dodatnih promjena. Bila su to divlja i luda vremena, a sjećam ih se vrlo dobro. Nažalost, u to vrijeme, kada smo posvuda svjedočili radikalnim promjenama, malobrojni su među nama bili svjesni počinjene štete, sve dok nije bilo prekasno.

Mons. Charles Pope

Izvor: Službene stranice Washingtonske nadbiskupije