Najčešći argument kojega sam imao prilike čuti vezano uz pitanje zašto bismo trebali dozvoliti kršćansku „pop“ glazbu u Crkvi zapravo je konzekvencijalistički ili utilitaristički argument: „Pogledaj kako to dobro funkcionira. Dovodi ljude na Misu, i angažira mlade.“ Zanimljivo, nikada još nisam čuo da katolik pokušava braniti narodsku ili pop glazbu s čisto umjetničkog ili liturgijskog stajališta, a vrlo sam rijetko doživio da isto pokušavaju i protestanti. Čini se da je polazišna točka cijele rasprave improvizirani pragmatizam.
Ovaj argument boluje od dva problema. Prvi je taj što ta tvrdnja, čak i na praktičnoj razini, nije sasvim točna, ili je u najmanju ruku neujednačena. Ukupan broj katolika koji odlaze na Misu u stalnom je padu, i to već desetljećima, a naročito u kategoriji mladih ljudi. Glazba koju smo sklepali nakon Koncila baš i nije više toliko privlačna, a naročito ne u toj mjeri da bi mogla preokrenuti taj trend. Čini se naime, da odbija jednako toliko ljudi koliko i privlači, ako ne i više.
Drugo i važnije, (pop)ularni glazbeni stil, upotpunjen s gitarama i klavijaturama, te s onim prepoznatljivim ugodnim osjećajem lakih nota ili rock-balada, uopće nije kompatibilan s crkvenim razumijevanjem Mise kao istinske i dolične žrtve koja se prinosi Bogu. Pretpostavimo na trenutak (argumentacije radi) da s takvom glazbom možemo nakrcati čitavu zgradu ljudima. Bi li ovakva glazba mogla prenijeti vjernicima što Misa zapravo jest, kakvo bi njihovo raspoloženje za Misu trebalo biti, i kako bi trebali razmišljati o onome što čine? Ili bi na suptilan ili otvoren način u sebi mogla uključivati različite nauke koji će na kraju rezultirali heterodoksijom?
Mnogo se toga može reći, i mnogo se dosad reklo o ovim pitanjima, no čini mi se da nam u tome mnogo može pomoći razmatranje određenih odlomaka velike enciklike o svetoj liturgiji Pija XII., Mediator Dei, koja je bila veliki izvor nadahnuća autorima dokumenta Drugog vatikanskog sabora, Sacrosanctum Concilium, kako bismo putem njenih uvida osvijetlili ovu problematiku, jer ti problemi nisu specifični samo za naše doba, već izranjaju u svakom dobu u kojem svjetovna glazba izvrši invaziju na svetište. Dat ću nekoliko citata, i nakon svakog dati nekoliko komentara.
[pull_quote_center]47. Dakle, sva je liturgija puna katoličke vjere i javno ispovijeda vjeru Crkve.[/pull_quote_center]
Upamtimo dobro: sva je liturgija puna katoličke vjere. Ova cjelokupnost stoga uključuje i glazbu liturgije, i u riječima i u njenim strogo uzevši, glazbenim značajkama. Papa Pijo XII. govori da tekstovi, melodije, ritmovi, dakle sve navedeno javno svjedoči (ispovijeda) vjeru Crkve. Ne treba nas dakle, čuditi da su Pijo X., Pijo XI., Pijo XII., Drugi vatikanski sabor, Ivan Pavao II., i Benedikt XVI. upućivali na gregorijanske napjeve i polifoniju kao vrhunce ovog javnog ispovijedanja vjere Crkve, te su istaknuli potrebu da nove skladbe oponašaju duh ovih svijetlih primjera.
[pull_quote_center]68. Uzvišena oltarska žrtva nije, dakle, puko i jednostavno spominjanje muke i smrti Isusa Krista, nego je pravo i potpuno žrtvovanje, kojim po nekrvnom prinosu vrhovni svećenik radi ono isto što je već učinio na križu, prikazujući sama sebe vječnome Ocu kao ugodnu žrtvu. „Jedna je… i ista žrtva; isti onaj koji sada žrtvuje po rukama svećenika, onda je prikazao sebe na križu, samo je različit način žrtvovanja“ (Tridentski sabor, 22. sjednica)[/pull_quote_center]
Sveta Misa nije nekakvo društveno okupljanje s humanitarnom svrhom, nije čak niti simbolička drama u kojoj uprizorujemo Isusovu smrt. Neponovljivi žrtveni prinos na križu Gospodina našega Isusa Krista se uprisutnjuje i posadašnjuje za nas grešnike, jer bismo inače bili zauvijek izgubljeni. Dolazi kako bi bio prisutan u ovoj žrtvi, žrtvi koja ispunjava strahopoštovanjem, koja mijenja svijet, potresa život i raskida nebo. Što se nas tiče, shvaćamo li i cijenimo ono što se događa na oltaru? Da li naši čini, raspoloženja, odgovori, umjetnički izražaji na točan način izražavaju i prenose našu unutarnju svijest ovoga velikog otajstva, pred kojime bismo trebali pasti ničice i zanijekati sebe u potpunoj poniznosti, drhteći i klanjajući se? Ili nas glazba (primjerice) dovodi do toga da osjećamo, mislimo i djelujemo kao da se ovo otajstvo i čudo zapravo i ne događa?
[pull_quote_center]152. Dok nam sveta liturgija priziva u pamet ova otajstva Isusa Krista, ona nastoji da ih svi vjernici tako u sebi proživljavaju, da bi božanska Glava otajstvenoga Tijela u svima i u pojedinim svojim udovima živjela svojom najsavršenijom svetošću. Neka duše kršćana budu kao oltari na kojima će se različiti odsjeci žrtve, koju prinosi Vrhovni svećenik, na neki način jedan za drugim oživljavati; to jest, boli i suze koje peru i ispaštaju grijehe; molitva upravljena Bogu koja se diže do neba; predanje i žrtvovanje samoga sebe, koje se izvršava spremnoga, velikodušnog i revnog duha; i napokon, najuže sjedinjenje kojim sebe i sve svoje predajemo Bogu i u njemu nalazimo počinak, „jer je jezgra bogoštovlja nasljedovati onoga koga štuješ“ (sv. Augustin, O državi Božjoj, VIII., 17).[/pull_quote_center]
Da li naša glazba prenosi (govori) da padamo ničice u klanjanju pred presvetim Gospodinom, Bogom neba i zemlje, jer služenje Njemu vodi u život vječni, a vrijeđanje Njega vodi u vječnu smrt? I je li ovaj Bog uistinu strahopoštovano otajstvo za nas, u našoj sredini, ili je On udomaćen u neku vrstu prijateljske atmosfere u kojoj se odvijaju naše samoudovoljavajuće ceremonije? Jesu li duše vjernika poput oltara za prinos? Je li neizrecivo čista i zahtjevna svetost Božja dominantna nota svega onoga što činimo i pjevamo?
Dr. Peter Kwasniewski
Izvor: New Liturgical Movement
