1384095_528150317260867_2064921162_n

“ADELANTE LA FE” – EKSKLUZIVNI INTERVJU S MONSINJOROM SCHNEIDEROM: DRUGI VATIKANSKI SABOR, PRIČEST NA RUKU, KRIZA, FSSPX

Internetska stranica Adelante la Fe imala je priliku intervjuirati Njegovu ekselenciju, monsinjora Athanasiusa Schneidera, biskupa koji je među najrevnijim braniteljima katoličke istine i tradicionalne Mise.

Adelante la Fe: Kao tajnik Kazahstanske biskupske konferencije, sudjelovali ste na Sinodi o Euharistiji 2005. godine. U središtu vaše prezentacije bile su vaše uspomene iz djetinjstva vezane uz ispravan stav prema svetoj Pričesti, i tom prilikom ste nam dali primjer dvojice svećenika, blaženog Alekseja Saritskog, koji je podnio mučeništvo, i vlč. Janisa Pawlowskog. Čega se vaša ekselencija sjeća o navedenim svećenicima?

Mons. Schneider: Što se tiče blaženog Alekseja Saritskog, o njemu su mi svjedočili moji roditelji koji su ga osobno poznavali. Moja majka nam je često govorila: „Djeco moja, u svom životu nikada nisam vidjela svetijeg svećenika od oca Alekseja“. Moji roditelji često su isticali njegove kvalitete: bio je vrlo blag i pun razumijevanja, no istovremeno je podučavao narod bez ikakvih kompromisa po pitanju pune istine o zakonu Božjem. Bio je posvećen spašavanju duša sve do granice vlastitih tjelesnih snaga (nekada čitav dan ne bi okusio ni zalogaja, jer je bez prestanka ispovijedao vjernike). U svojim propovijedima blaženi Aleksej često je govorio da moramo sačuvati čistoću srca, kao i vjernost našoj katoličkoj vjeri. Oca Janisa Pawlowskog sam osobno poznavao, bio je moj župnik u Estoniji tijekom četiri godine. Upravo je on čuo moju prvu sv. Ispovijed, i od njega sam primio svoju prvu sv. Pričest. Slavio je svetu Misu s takvom pobožnošću i strahopoštovanjem da je to u mojoj duši ostavilo neizbrisiv utisak. Sve njegove riječi i njegove geste isijavale su svetost. Kada sam u dobi od dvanaest godina po prvi puta u svojoj duši osjetio privlačnost svećeničkog poziva, u mom pamćenju iznenada se pojavio sveto lice ovoga svećenika. On je uistinu bio Božji čovjek. Imao sam veliku milost da sam ga mogao susresti u Rigi (Latvija) nakon što ga nisam vidio 27 godina. U to vrijeme je imao već 86 godina, no sačuvao je istu svježinu i duhovno obasjano lice. Za mene su ta tri dana koja sam proveo s njime bila poput duhovnih vježbi. Pomogao mi je da odjenem liturgijsko ruho i posluživao me tijekom moje Mise s jednostavnošću i poniznošću malenoga ministranta.

Adelante la Fe: U vašoj knjizi „Dominus est“ [dostupna i u hrvatskom prijevodu, op. prev.], koju je izdala Libreria Editrice Vaticana 2008., prisjetili ste se svoga djetinjstva pod komunističkim progonstvom, i dali ste nam neke napomene o povijesti i liturgiji svete Pričesti. Na koji način je praksa primanja svete Pričesti na ruku oslabila vjeru u Stvarnu Prisutnost našeg Gospodina Isusa Krista pod euharistijskim Prilikama?

Mons. Schneider: Kada je 1973. moja obitelj napustila Sovjetski Savez, i kada smo se tom prilikom oprostili od oca Janisa Pawlowskog, dao nam je slijedeće upozorenje: „Kada dođete u Njemačku, molim vas, ne idite u crkve u kojima se sveta Pričest dijeli na ruke.“ Kada smo čuli te njegove riječi, ostali smo duboko šokirani; nismo mogli ni zamisliti da bi se Božanski i Presveti Sakrament mogao primati na tako banalan način. Sada je dokazana činjenica da značajan broj onih vjernika koji stalno primaju svetu Pričest na ruku, naročito mlađe generacije kojima je nepoznat način primanja Pričesti klečeći i na jezik, više nemaju puninu katoličke vjere u Stvarnu Prisutnost, jer postupaju s posvećenom Hostijom skoro na isti način kako postupaju i sa sasvim običnom hranom. Minimalizam izvanjske geste ima uzročnu povezanost sa slabljenje ili čak i gubljenjem vjere u Stvarnu Prisutnost.

Adelante la Fe: 15. siječnja 2012., Vaša ekselencija je sudjelovala u četvrtom susretu laičkog pokreta „Rencontre pour l’unité catholique in Paris”, tom prilikom ste održali predavanje o Novoj evangelizaciji I svetoj liturgiji. U ovoj značajnoj disertaciji progovorili ste o pet rana na Kristovom liturgijskom mističnom tijelu: okretanje svećenika prema vjernicima, primanje svete Pričesti na ruku, nove molitve Ofertorija, nestanak latinskog jezika u liturgijskim slavljima i izvođenje nekih službi, poput čitača i akolita, od strane ženskih osoba. Kako su nastale ove rane? Što Crkva treba kako bi ove rane zacijelile i nestale?

Mons. Schneider: Nijednu od ovih liturgijskih rana ne može se ni izdaleka povezati s dokumentom „Sacrosanctum Concilium“, Konstitucijom o svetoj liturgiji Drugog vatikanskog sabora. One su nastale zbog proguravanja specifičnih agenda od strane omanje skupine liturgičara koji su s kobnim posljedicama zauzimali ključne pozicije u Rimskoj kuriji u prijelaznom postkoncilskom periodu, i koji su uz pomoć lukavosti i obmana predstavili toliko radikalne promjene (uz izuzetak prakse primanja Pričesti na ruku) kao volju samog pape, a katkada kao gotovo jednoglasnu odluku članova Vijeća za liturgijsku reformu. Te navedene manipulacije dokumentirane su, npr. u knjizi kardinala Fernanda Antonellija „Razvoj liturgijske reforme“, te u knjizi „Memoari“ Louisa Bouyera, s time da su obojica navedenih autora bili članovi postkoncilskog liturgijskog vijeća, i tako su se vlastitim očima i ušima mogli uvjeriti i posvjedočiti o prethodno spomenutim manipulacijama. Uistinu je misteriozno to kako je Bog dozvolio da dobre namjere koncilskih otaca, kao i njihovi umjereni planovi liturgijskih reformi padnu u šake opakih i revolucionarnih liturgijskih ideologa. Oni su doveli svetu liturgiju Svete Rimske Crkve u stanje uzništva, u stanovito liturgijsko „Avinjonsko sužanjstvo“. Kako bi se zaliječile ove rane, mogli bi se poduzeti slijedeći koraci: 1) temeljito izučavanje povijesti liturgije s naglaskom na gore navedenih pet liturgijskih rana. Takva studija primorala bi na priznanje, i to sa znanstvenom iskrenošću, da prethodno spomenute liturgijske prakse kakvima svjedočimo u njihovom konkretnom suvremenom obliku nisu nikada postojale u sveopćoj Crkvi; one stoga predstavljaju radikalan raskid s trajnim zakonom molitve (lex orandi), i stoga također i raskid s apostolskom predajom. 2) Pažljivo izučavanje teksta Sacrosanctum Conciliuma, a naročito spisa s koncilskih rasprava vezanih uz ovu temu kako bi se spoznao istinski duh koncilskih otaca („mens patrum“), uzevši pritom encikliku „Mediator Dei“ kao prvenstveni hermeneutski ključ Sacrosanctum Conciliuma. 3) Ukoliko je to moguće, izbjegavati neke liturgijske prakse poput primanja Pričesti na ruke, slavljenja prema narodu, potpune vernakularizacije [misli se na slavljenje cijele liturgije na narodnom jeziku, op. prev.], prakse ženskih čitačica i akolita. Ove četiri prakse nisu obvezatne. Međutim, suvremene molitve ofertorija su propisane. 4) Zatražiti od Svete Stolice da izda dokument koji će celebrantu dati slobodu izbora između tradicionalnog ili suvremenog oblika molitava ofertorija tijekom slavljenja svete Mise po redovnom obliku; isti dokument Svete Stolice mogao bi potaknuti na slavljenje ad Dominum ili ad orientem (prema Gospodinu, tj. Prema istoku) i istovremeno odvratiti i ograničiti praksu primanja Pričesti na ruku. 5) Dati katehetkse i homiletske poduke o neizrecivom Božanskom otajstvu svete Euharistije, te o trajnoj i nepromjenjivoj katoličkoj teologiji o svetoj liturgiji, u duhovnom značenju detalja obreda. 6) Organizirati specifične liturgijsko-znanstvene konferencije i diskusije za sjemeništarce, klerike i laike, kako bi se pokazala trajna liturgijska načela i organski karakter svete liturgije, te kako bi se raskrinkali suvremeni liturgijski mitovi. 7) Što više širiti slavljenje liturgije u drevnom obliku, kao i nauk motuproprija „Summorum Pontificum“ pape Benedikta XVI.

Adelante la Fe: 2014. Liberia Editrice Vaticana je izdala još jednu knjigu Vaše ekselencije, naslovljenu CORPUS CHRISTI. La Sancta Communione e il rinovamento della Chiesa (Tijelo Kristovo: Sveta Pričest i obnova Crkve) [knjiga je nedavno izdana u slovenskom prijevodu, op. prev.], gdje još jednom govorite, ovaj put još dublje, o pitanju svete Pričesti. Knjiga završava s promišljanjem kojeg svakako valja pomno razmotriti: preferencijalna opcija za najsiromašnije i najbespomoćnije: Naš Gospodin Isus Krist pod euharistijskim prilikama. Kada se toliko govori o „opciji za siromašne“, za nemoćne, zašto onda nismo svjesni prisutnosti Najsiromašnijeg među siromasima u svetoj Euharistiji? Možemo li reći do koje je mjere protestantski mentalitet zahvatio Katoličku Crkvu?

Mons. Schneider: Činjenica da je Krist pod euharistijskim prilikama danas postao najslabiji, najranjiviji, najbespomoćniji i gotovo lišen svake časti usred Crkve, jasan je i tužan pokazatelj do kojih je razmjera ljubav i cjelovitost katoličke vjere u Euharistiju i Utjelovljenje iščeznula. Uistinu, sama srž protestantizma sastoji se u odbijanju punine istine u Utjelovljnje sa svim svojim implikacijama i posljedicama: vidljivost Crkve, sakramentalnog života, konkretnosti i veličini Euharistijske Prisutnosti, inkarnacijske značajke liturgije. Sadašnja kriza Crkve se očituje prvenstveno u ova dva stava: gnostičkom spiritualizmu i horizontalnom naturalizmu, a u samom njihovom korijenu nalazi se antropocentrizam, koji je sa svoje strane tipična značajka protestantizma.

Adelante la Fe: Smatra li Vaša ekselencija da je pretkoncilska Crkva [prije 2. Vatikanskog sabora, op. prev.] bila izolirana od stvarnog svijeta, puna privilegija i zatvorena u sebe? Je li cilj Drugog vatikanskog koncila bio stvaranje neke drugačije Crkve od one koja je primljena putem Predaje?

Mons. Schneider: Razdoblje prije Drugog vatikanskog sabora, a naročito nakon Tridentskog sabora, karakterizira nevjerojatno veliko i dinamičko misionarsko djelovanje, po svojim učincima usporedivo na određeni način s misionarskim razdobljem koje je uslijedilo nakon Duhova, pri tome mislim npr. na misionarski rad svetog Franje Ksaverskog, a naročito isusovačkog reda u cjelini, te divljenja vrijedan misionarski rad nekoliko redovničkih zajednica na afričkom i azijskom kontinentu u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Svojim misijskim radom Crkva je odlučno pridonijela podizanju na višu razinu kulture, znanosti i društveno-zdravstvenog sustava mnogih naroda diljem svijeta. U razdoblju prije Drugog vatikanskog sabora Crkva je dala epohalni doprinos npr. U prirodnim znanostima, i to kroz djelovanje svojih svećenika, npr. Gregora Mendela (genetika), George Lemaitrea (astronomija i fizika). Za većinu domorodačkih naroda u Americi, Africi i Aziji, katolički misionari-svećenici su sastavljali prve gramatike i abecede njihovog narodnog jezika. Crkva je također uvelike doprinijela ukidanju ropstva (počevši s Pavlom III. [vidi bulu Sublimus Dei, op. prev.], i [Bartoloméom] Las Casasom u XVI. st., pa sve do Lava XIII. i katoličke princeze Brazila, Izabele, u XIX. st). Enciklikom “Rerum novarum” Leo XIII. je dao opće priznate pokazatelje za pravedno postupanje s radnicima. Sukladno tome, Crkva pred Drugi vatikanski sabor ni na koji način nije bila zatvorena u sebe, niti izolirana od stvarnog svijeta. Ni papa Ivan XXIII., niti velika većina koncilskih otaca nisu imali za cilj stvaranje drugačije Crkve. Svi dokumenti i govori Ivana XXIII., te pripremni dokumenti Sabora (schemate) kao i spisi samog Sabora dovoljan su dokaz navedenome. Pravi odnos Crkve sa stvarnim svijetom odnosno s prolaznim, svjetovnim društvom,uvijek se ostvarivao u skladu s teološkim načelom “gratia supponit naturam” tj. milost (Crkva) pretpostavlja narav (svijet), te je pročišćava, uzdiže i usavršava. Ukoliko Crkva više nema utjecaja, odnosno ne utječe dovoljno na svijet i njegove stvarnosti sa svojim nadnaravnim darovima (milost, svjetlo Božanske istine), i umjesto toga se pretežno bavi tematikom prirodnih i ovosvjetskih stvarnosti (npr. socijalnom pravdom, ekologijom), tada se Crkva sama zatvara u svjetovno i lišava svijet onog vječnog, Neba. Sama činjenica da su prevladavajuće aktivnosti mnogih službenih struktura Katoličke Crkve (udruga, povjerenstava itd.) izolirane od nadnaravnog, od Neba, i da su mjesto toga uronjene u svjetovno, u horizontalno, uistinu predstavlja temeljni problem današnje krize u Crkvi.

Adelante la Fe: Kako Vaša ekselencija vrednuje motuproprij benedikta XVI., Summorum Pontificum? Što mislite, zašto implementacija ovog dokumenta nailazi na tolike zapreke?

Mons. Schneider: Motuproprij „Summorum Pontificum“ je čin vrhovnog Učiteljstva istinski epohalnog opsega. Bio je apsolutno neophodan. On pripada samoj naravi Crkve, a to je da budućim naraštajima predaje u cijelosti i bez ikakvih naznaka raskida, sva blaga vjere (lex credendi) i bogoslužja (lex orandi). Zamjetan ili revolucionaran raskid po pitanju javno ispovijedane vjere i bogoslužja proturječi organicitetu naravi Crkve, jer je Crkva organski entitet (Tijelo Kristovo, vinograd, Božji vrt), a ne crtaća ploča ili tehnička naprava. Zapreke u implementaciji „Summorum Pontificuma“ temelje se na činjenici, da značajan dio klera ima poremećen odnos s načelima organske tradicije, te pokazuju duh raskida prema liturgijskoj ostavštini Crkve. Drugi razlozi njihovog otpora i antipatije prema „Summorum Pontificumu“ nalaze se u pomanjkanju samokritike u svezi nekih očiglednih defekata postkoncilskih liturgijskih reformi.

1385232_528110230598209_1952606663_n

Adelante la Fe: Može li Vaša ekselencija pojasniti kakvi su vaši osjećaji kada prinosite Svetu misnu Žrtvu u izvanrednom obliku?

Mons. Schneider: Kada prinosim Svetu misnu Žrtvu u izvanrednom obliku, ili da se preciznije izrazim, u tradicionalnom obliku, tada imam zdravu i blagotvornu svijest i iskustvo da ja nisam niti vlasnik niti gazda svetoga obreda, već naprosto puki sluga, koji ispunjava volju i zapovijedi Crkve, Zaručnice Kristove, moleći u duhu i čak s konkretnim formulama i gestama koje pripadaju naraštajima katolika u razdoblju koje se prostire na više od tisuću godina. Na taj način imate svijest da čak i u najmanjim obrednim detaljima izvršavate nešto što nije sasvim ljudsko niti ovozemaljsko, već vječno i nebesko, slaveći vrhovni čin klanjanja neizrecivom otajstvu Trojedinoga Boga, koji nas milostivo obasipa otkupljujućim milostima.

Adelante la Fe: Koji su čimbenici odgovorni za krizu vjere u koju smo trenutno uronjeni, gdje se neki aspekti vjere propituju do te mjere da je gotovo nevjerojatno da toliko propitivanje dolazi od same crkvene hijerarhije? Je li sam katolički identitet zapao u krizu?

Mons. Schneider: Najdublji korijen krize vjere nalazi se u antropocentrizmu i naturalizmu, koji se očituju u stavu mjerkanja i prosuđivanja istine Božanskoga otkrivenja i bogoslužja pri čemu prevladavaju racionalistički i sasvim humanistički kriteriji, i to kriteriji promjenjive ljudske povijesti. Takvi stavovi vode do dogmatskog, moralnog i liturgijskog relativizma, i naposljetku do ozbiljnog defekta vjere, a to tada više nije daleko od apostaze i poganstva. Riječi našeg Božanskog Spasitelja prije svega su upućene svim Kristovim učenicima, a naročito su primjenjive u današnjoj krizi unutar Crkve: „Kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8)

Adelante la Fe: Može li Vaša ekselencija uputiti nekoliko poticajnih riječi onim svećenicima koji su radi vjernosti Tradiciji Crkve, izolirani i gurnuti na margine u svojim biskupijama, te im se ne daju hramovi u kojima mogu prinositi Svetu misnu Žrtvu u izvanrednom obliku, kao i onim vjernicima koji su lišeni tradicionalne svete Mise?

Mons. Schneider: Takvim svećenicima, sjemeništarcima, mladim ljudima i obiteljima želio bih poručiti: „Čast je i povlastica biti vjeran Božanskoj istini, kao i duhovnim i liturgijskim tradicijama naših praotaca i svetaca i na taj način biti marginaliziran od strane onih koji trenutno zauzimaju mjesta administrativne moći u Crkvi. Ta vaša vjernost i hrabrost tvori istinsku snagu u Crkvi. Vi ste istinska crkvena periferija, koja s Božjom snagom obnavlja Crkvu. Življenje istinske tradicije dogme, liturgije i svetosti, manifestacija je demokracije Svetaca, jer tradicija je demokracija Svetaca. Zajedno sa svetim Atanazijem želio bih vam reći slijedeće riječi: Oni u Crkvi koji vam se suprotstavljaju, koji vas ponižavaju i marginaliziraju, koji su okupirali crkve, dok ste vi istovremeno izvan njih; činjenica je da oni imaju zgrade – ali vi imate Apostolsku vjeru. Oni tvrde da predstavljaju Crkvi, no u zbilji, oni su ti koji sami sebe isključuju iz nje, i koji su zastranili krivim putevima (usp. Pismo svome stadu)“.

Adelante de la Fe: Vaša ekselencija je nedavno posjetila bogoslovije FSSPX-a [Svećeničkog bratstva sv. Pija X] u Sjedinjenim Državama i u Francuskoj. Znamo da je to bio “diskretan” susret, no možete li nam dati procjenu onoga što ste vidjeli i o čemu ste s njima razgovarali? Kakva su vaša očekivanja glede buduće pomirbe i što bi po vama bila glavna zapreka za takvu pomirbu?

Mons. Schneider: Sveta Stolica me zamolila da posjetim obje bogoslovije FSSPX-a kako bismo mogli održati diskusiju o specifičnim teološkim temama s jednom skupinom teologa Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i s Njegovom ekselencijom, biskupom Fellayom. Za mene ova činjenica pokazuje da za Svetu Stolicu FSSPX nije crkvena stvarnost koju valja zanemariti i da ih se mora ozbiljno shvatiti. Stekao sam dobar dojam tijekom mojih posjeta. U obje bogoslovije mogao sam zapaziti zdravo teološko, duhovno i ljudsko ozračje. Načelo ” sentire cum Ecclesia” (osjećati s Crkvom) Bratstva sv. Pija X. jasno se očitovalo u činjenici da su me primili kao izaslanika Svete Stolice i da su se prema meni odnosili s iskrenim poštovanjem i srdačnošću. Nadalje, bio sam sretan što sam u objema bogoslovijama u ulaznom dijelu vidio fotografije pape Franje, vladajućega prvosvećenika. U sakristijama su se nalazile ploče s imenom pape Franje i mjesnog dijecezanskog biskupa. Bio sam ganut dok sam tijekom svečanog izlaganja Presvetog Oltarskog Sakramenta sudjelovao u pjevanju tradicionalnog korala za Papu (“Oremus pro Pontifice nostro Francisco…”). Koliko ja znam, ne postoje nikakvi ozbiljni razlozi da se kleru i vjernicima Svećeničkog bratstva svetog Pija X. uskrati službeno kanonsko priznanje, a u međuvremenu ih valja prihvatiti onakvima kakvi jesu. Uistinu, to i jest bila službena molba nadbiskupa Lefebvrea Svetoj Stolici: “Prihvatite nas onakvima kakvi jesmo.” Mislim da od pitanja Drugog vatikanskog sabora ne bi trebalo činiti određeni “conditio sine qua non” [nezaobilazan uvjet], jer je posrijedi bilo okupljanje s prvenstveno pastoralnim ciljevima i značajkama. Dio koncilskih izjava samo su izraz svoga vremena, i kao takve posjeduju samo privremenu vrijednost, kako to inače i imaju stegovni i pastoralni dokumenti. Kada promotrimo Crkvu u njenoj dvotisućljetnoj perspektivi, možemo ustvrditi da na objema stranama (Svete Stolice i FSSPX-a) postoji pretjerano naglašavanje i precjenjivanje pastoralne stvarnosti u Crkvi, koju predstavlja Drugi vatikanski sabor. Kada FSSPX vjeruje, vrši bogoslužje i vodi moralan život onako kako se to zahtijevalo i priznavalo od vrhovnog Učiteljstva i onako kako se tijekom stoljeća u Crkvi posvuda obdržavalo, i ako FSSPX priznaje zakonitost pape i dijecezanskih biskupa, i za njih se javno moli, i ako također priznaje valjanost sakramenata sukladno tipskom izdanju (editio typica) novih liturgijskih knjiga, već to bi trebalo biti dostatno za kanonsko priznanje FSSPX-a od strane Svete Stolice. U protivnome će često opetovana pastoralna i ekumenska otvorenost u Crkvi naših dana na vidljiv način izgubiti svoju vjerodostojnost, i povijest će jednog dana crkvenim vlastima naših dana predbacivati da nisu znali svojoj braći “ne nametati nikakva tereta osim onoga što je potrebno” (usp. Dj 15,28) što je u oštroj suprotnosti s pastoralnim postupanjem apostola.”

Izvor: Adelante la Fe