Pogled ispod vela
Zašto bi se bilo koja žena 2015. godine pridružila Društvu za latinsku Misu (Latin Mass Society)? Kritičari smatraju da to udruženje promiče stavove i vrijednosti koje su patrijarhalne, i koje graniče s mizoginijom (ženomrštvom) …zar ne? Od tih žena, pa čak i djevojčica, u zadnje vrijeme se očekuje da se povinu supkulturnom stereotipu „zamatanja“ velom, koji više priliči arapskom svijetu nego Zapadnoj Europi… nije li tako? Takva bi morala biti neka vrst „Stepfordske supruge“ [izraz se odnosi na poznati roman Ire Levinea „Stepford Wives“, i njegovu kasniju filmsku ekranizaciju, u kojoj glavna protagonistica otkriva da su njezine susjede iz predgrađa, pokorne i poslušne supruge, zapravo roboti, op. prev.] …ne bi li?
Iako je Društvo za latinsku Misu (LMS) uvijek imalo ženske i muške članove, a mnogo godina ga je i vodila žena, među nekim kritičarima tradicionalnih krugova, stvorila se percepcija da žene i stari obred Mise ne idu zajedno. Takvim kritičarima stari obred Mise postao je predominantno muški rezervat u kojemu je ženama dozvoljeno jedino da ponizno i krotko sjede, nose veo na glavi i da se brinu za djecu.
U stvarnosti to ipak izgleda ponešto drugačije. Mnoge žene LMS-a pridonijele su ovom izdanju magazina „Mass of Ages“ [„Misa svih vjekova“, najnoviji broj posvećen je upravo ženama tradicionalne Mise], a nijedna od njih ne nalikuje likovima iz filma Bryana Forbesa. One su suvremene žene, s vlastitim pogledima na život, i ne boje se reći ono što misle. No, one su istovremeno odane i posvećene tradicionalnoj Misi.
Pet majki i tri mlade neudane žene, sve unutar obitelji LMS-a, pridonijelo je ovom „e-razgovoru“, u kojem je svaka od njih razgovarala, i zatim su imale priliku komentirati komentare ostalih u razgovoru koji se odvijao preko elektroničke pošte.
Sve one dolaze iz različitih okolina, imaju različite obiteljske živote i drugačije se odijevaju. Među njima su studentice i žene s profesionalnim karijerama, majke koje samostalno obrazuju svoju djecu [radi se o kućnom obrazovanju, tzv. „homeschoolingu“ – kod nas gotovo nepoznatom pojmu legalno dozvoljene (u Hrvatskoj nije dozvoljeno) alternative javnim ili privatnim školama, gdje roditelji ili privatni učitelji obrazuju djecu unutar vlastitog doma po programu koji je baziran na individualiziranoj nastavi u skladu sa školskim programom zemlje, op.prev.] i one koje to ne čine. One nam pokazuju kako stereotipni prikaz „traddie“ žene, toliko obljubljen kod kritičara zapravo i nije ništa drugo doli pukog stereotipa.
Naša osmorka razmotrila je ulogu žene i stava prema ženama u tradicionalnim krugovima, a usto su se osvrnule na promjene u zadnjih pedesetak godina. Ovih dana, svijet tradicionalnog katolicizma može biti toliko više od pukog odlaženja na bogoslužja po starom obredu. Pokušat ćemo razmotriti je li se zapravo razvila zasebna „traddie supkultura“, koja uključuje i vlastiti dress-code (kodeks odijevanja), i ako je tako, predstavlja li ona neizbježni nusproizvod odbacivanja suvremenih vrijednosti, ili je ona nešto više od toga.
Naša skupina nije potpuno bezbrižna. Bila bi to vrlo čudnovata skupina kada ih ništa ne bi zabrinjavalo. Naposljetku, ovo nisu nekakve beskičmenjakinje. Ovo su žene koje su rekle „da“ tradiciji. I odabrale su biti dijelom LMS obitelji. Samo je jednu od njih na početku njen suprug „odvukao“ na staru Misu. Sve ostale samostalno su pronašle svoj put do tradicionalne Mise, ili su tamo završile preko svojih obitelji. Njihova privrženost je očigledna i intenzivna.
Mary je privržena tradicionalnoj Misi preko 40 godina, a svoju djecu odgojila je tako da redovno odlaze na staru Misu.
Veronica je mlada osoba puna vjere, što zahvaljuje svojoj obitelji. Ova studentica oduševljeno i zaneseno govori o izlaganju Presvetog Sakramenta i Misi po starom obredu.
U srcu našeg e-razgovora bila je duboka i čvrsta privrženost tradicionalnoj Misi. Caroline nam kaže kako je za nju Misa dragocjeni i središnji faktor u životu, a naročito „kontakt s Božanskim“, koji je u tradicionalnoj Misi sasvim opipljiv. „U starom obredu Mise ulazite u predivna dugačka razdoblja tihe molitve“, kaže ona.
Anne-Marie se dotle pomalo zamišljeno prisjeća nekadašnjeg bučnog aktivnog sudjelovanja u njenoj obližnjoj crkvi, odnosno razlike u odnosu na stari obred Mise: „U izvanrednom obliku rimskog obreda, svi su se došli klanjati Bogu, tu su svi jednaki. Nitko ne trčkara okolo kako bi obavljao dužnosti izvanrednog služitelja… Toga ovdje nema. Na novoj Misi čak i ljudi koji dočekuju na ulazu mogu biti „zastrašujući“.
Otkako je stupila u Crkvu prije četiri godine, Corinna se naprosto bacila u tradicionalnu zajednicu. Nedjeljama putuje preko 150 km kako bi nazočila Misi prema starom obredu, predvodi skupinu mladih, a išla je na mnoga hodočašća. Izričito tvrdi: „stara Misa je čudesna.“ Za Mary, otkrivanje starog obreda, iako se dogodilo u vrlo mladoj dobi, bilo je „poput povratka kući“. Rekla nam je kako je „predivno“ to što sada može ići na Misu po izvanrednom obliku u sasvim običnoj župnoj crkvi – nešto što je još prije samo nekoliko godina bila sasvim izvanredna stvar.
Harriet, s druge strane, neudana žena u tridesetima, otkriva nam kako se ne osjeća „duhovno nasićenom“ sve dok ne ode na tradicionalnu Misu.
A Kathryn je nepokolebljiva pristalica starog obreda Mise, no ona je sve, samo ne tipična žena. Ona je „bajkerica“, koja je bila čvrsto uključena u vlastitoj župi, no sve se to promijenilo kada je upoznala svog supruga i njegovu obitelj – sve polaznike tradicionalne Mise.
Podupiratelji starog obreda Mise često ističu izvrsnu vijest kako su crkvene klupe na tradicionalnim Misama krcate muškarcima – sasvim suprotno od prosječnih župa. Tamo naravno, nema nekih službenih uloga koje bi obavljale žene. No, znači li to da žene tamo nisu dobrodošle, ili da se tamo osjećaju isključene?
Jennifer kaže da joj se sviđa činjenica što u crkvama gdje se služi tradicionalna Misa ima mnogo muškaraca, no ona ističe: „Ima i mnogo žena“.
Caroline tvrdi: „Moljenje Mise – nekad se to nazivalo „sudjelovanje“ u Misi – ono je što ja smatram potpunim uključivanjem. „Ukoliko žena „sudjeluje“ u Misi na ovaj način, zajedno s time što se brine za svoju djecu…učeći ih da mole i da budu usredotočeni na našeg Gospodina, to predstavlja jedno veliko angažiranje. Ne osjećam da nužno moram biti „angažirana“ na nekoj formalnoj ili organizacijskoj razini.“
Veronica kaže da ju manjak „uloge“ ne odbija od starog obreda Mise, no rekla je: „Možda bi svećenici trebali reći da žene i djevojke imaju vrijednost, kao i to da naše moljenje krunice ima svoju vrijednost, ali i sve druge stvari koje činimo.“
Bilo je i nekih briga. Harriet, koja je sudjelovala u bogoslužjima prema izvanrednom obliku po čitavoj zemlji, priznaje da nije prosječna polaznica tradicionalne Mise. A, kako nam je priznala, znala se osjećati autsajdericom u čvrsto povezanim družinama okupljenim oko starog obreda.
Istovremeno, Corrina priznaje da je čula neke „bizarne tvrdnje“ zbog kojih se osjećala vrlo nelagodno: „ Na mom zadnjem hodočašću, neki tip mi je rekao da, jednom kad se ženi dadne neka uloga u Crkvi, ona samo gleda na to kako da preuzme sve ostalo, i da im se zato ne bi trebalo dozvoliti da išta čine… Neki ljudi misle da su za sve probleme u Crkvi odgovorne žene.“
No, Jennifer dodaje: „U Engleskoj su se prema meni uvijek odnosili s najvećim poštovanjem.“
Crkveni velovi [u engleskom jeziku postoji izraz mantilla, koji se odnosi na čipkasti veo kojim žene u crkvi prekrivaju glave, no u hrvatskom jeziku ne postoji neki posebni izraz, pa ćemo mantilla jednostavno prevoditi kao „veo“, ili „crkveni veo“, op. prev.] su u katoličkim krugovima već dugo predmet prijepora, pa čak i kontroverzi. Prije pedeset godina, velove u Engleskoj i Walesu obično nisu nosile ni (odrasle) žene, a kamoli mlade djevojke. Neke su žene nosile šešire, jer su se tada općenito nosili, neke su nosile velove, a neke nisu pokrivale glavu. No, danas je crkveni veo postao sinonim za katolkinje privržene tradicionalnoj Misi – i po njemu se razlikuju od većine žena koje idu na Misu. Premda je naša skupina govorila o važnosti poštovanja pred Presvetim Sakramentom, razmotrile su i pitanje prekrivanja glave velom i pitanje svrhe tog čina. Upitale su se je li nošenje vela naročito važno, ili u određenim situacijama može značiti podjelu.
Jedna od osmorke priznala je da radije nosi šešir umjesto vela, naročito kada je u sasvim običnoj župnoj crkvi, jer ne želi da se drugi osjećaju nelagodno tako što će se doimati kao da želi ostaviti dojam nekoga tko je „svetiji od ostalih“, ili kao da time želi reći da drugi nisu tako „veliki vjernici“ poput nje.
S druge strane, Anne-Marie nema nikakvih poteškoća s nošenjem vela – pa čak i ako ljudi zato pretpostavljaju da je njen muž nekakav okorjeli muški šovinist. Nasmijala ju je sama pomisao na to, i zapravo je rekla kako ju veo čini „snažnijom“. „Prije nego što sam otkrila staru Misu, nisam niti pomišljala na to da nosim veo. Sada ne mogu a da ga ne nosim. Stari obred vas promijeni.“
Kathry je samo dodala: „U potpunosti se slažem“.
Anne-Marie je nastavila: „Prekrivanje glave velom u prisutnosti našeg Gospodina je predivna tradicija, a također je i od velike pomoći u duhovnom smislu… u svijetu koji objektivizira žene [čini ih pukim predmetima (objektima), op. prev.], ovo je govorenje „ne“ toj objektivizaciji, i govorenje „da“ Bogu. Iz tog razloga bih potakla sve žene da to probaju.“
Mary je usto dodala: „Vrlo je važno poticati poštovanje prema Presvetom Sakramentu… no stavljati nošenje vela na istu razinu s predmetom vjere (religije), pogrešan je pristup. Imala sam predivan veo, no nosila sam ga zato jer sam smatrala da s njime izgledam vrlo pristalo i romantično. Tako možete dobiti različite signale od ljudi koji prodaju „crkvene velove“, jer s jedne strane govore kako trebamo biti čedne i izgledati poput naše Gospe, a iduće minute ti već govore o tome kako valja odabrati stil koji će ti najviše laskati!“
Naglasila je: „Prije su prilikom izlaska svi nosili šešir ili kakvo drugo pokrivalo za glavu, a muškarci su u znak poštovanja skidali šešire u crkvi, ili u prisustvu nadređenoga. Ostavljanje pokrivala za glavu u crkvi bila je ženska povlastica. Sada pokrivamo naše glave kako bismo iskazale poštovanje prema našem Gospodinu u Presvetom Sakramentu, to nije znak naše inferiornosti.“
Kathryn se zapitala: „Možda bi se trebao staviti veći naglasak na tumačenje zašto žene odabiru nošenje vela, nego da se ljudima samo govori da bi ih žene trebale nositi…“
Dame iz ove skupine priznale su kako se mnogo toga promijenilo od dana kada je Sue Coote bila tajnica LMS-a. Neke od njih kažu kako među ženama u tradicionalnim krugovima gotovo da postoji određeni kodeks odijevanja, s naglaskom na čednost i posebnom averzijom prema hlačama. No, među njima postoji konsenzus kako komentari o odijevanju žena nisu bili od neke pomoći, te su za neke žene čak i predstavljale zapreku prema starom obredu Mise.
Prema Mary, neki stavovi prema ženama su se promijenili, otkako su se neke ideje, naročito iz Amerike, uvezle u tradicionalne krugove. Dok je u 1970-ima bilo mnogo teže pronaći stari obred Mise, rekla je da tada nije bilo „pitanja“ ženinog odijevanja ili izgleda.
Upozorila je kako su se u tradicionalni svijet ušuljali neki nadasve mizoginistički stavovi – [poput npr.] da žene ne bi smjele nositi hlače. Postoji određena vrsta muškaraca (obično mlađih) koji od ovoga rade veliko pitanje. Radi takvih se tradicionalisti katkada čine poput kakve skupine ljudi „upitnog mentalnog zdravlja“.
Jennifer kaže s određenom dozom nevjerice: „Neki ljudi čak govore da je [za žene, op. prev.] nošenje hlača grijeh“.
Anne Marie se previše ne obazire na neuljudnost, i prihvaća to kao sastavni dio života; takve stvari se događaju posvuda. Prisjeća se povremenog ignoriranja prilikom davanja znaka mira [u novom obredu Mise, op. prev.] u njezinoj lokalnoj crkvi.
„Nekada ti ne bude svejedno, no ne smiješ si dozvoliti da te takve stvari pogađaju,“ kaže ona, priznajući da neki nailaze na poteškoće. „Stari obred Mise obilato vas nagrađuje, i uistinu je vrijedan truda oko pronalaska i zadržavanja uz njega.“ Nastavlja: „Možda naiđete na poneke nezgodne ljude, no na takve ćete naići posvuda. Crkva je bolnica za grešnike…“
„Tako je“, kaže Kathryn. „Valja se usredotočiti na klanjanje Bogu, a ne na nekakve neugodnosti!“ No, ona smatra groznim to što se žene kritizira zbog toga što nose. „Sama sam odabrala da ću na Misi nositi suknje i pokrivati glavu velom, no zapravo mi nije važno nose li žene hlače, i pokrivaju li glave ili ne. Na kraju, možemo zvučati potpuno osuđujuće. Koncept čednosti je mnogo širi od toga.“ Ostaje pri tome da, „Morate ostati gostoljubivi, bez obzira na to kako je netko odjeven. Ljude je vrlo lako odbiti s takvim ponašanjem.“
Veronica primjećuje da nekim mlađim katolkinjama tradicionalna Misa može djelovati odbojno, jer: „Česta slika tradicionalne žene je ona užasno odjevene, zapuštene osobe koja nosi ogromno pokrivalo za glavu.
„Ljudi misle da morate nositi nekakvu vreću na glavi, ili štogod slično.“ No, ova mlada žena je sumirala razmišljanja mnogih tradicionalno-orijentiranih žena s nazovimo to tako, kontra-kulturalnim odgovorom na takva razmišljanja. Ona kaže kako se boji da njena generacija naprosto „ne zna kako se ispravno odjenuti, odnosno ne znaju kako izgledati lijepo“.
Anne Marie govori u ime svih kada kaže: „Izuzetno me frustrira kada određeni ljudi, recimo to tako, previše brinu oko odjeće novopridošlica, jer ljudi uglavnom daju sve od sebe, i sjajno je što su došli saznati nešto više o starom obredu… Stvarno mi ne smeta što nose hlače… Ovdje se ne radi o nekakvom uprizorenju ili rekonstrukciji srednjovjekovnog društva… već o nečemu toliko dubokom i snažnom da ima moć promijeniti vaš život.“
Naša skupina debatirala je oko toga da li rasprave o odijevanju predstavljaju neki fundamentalniji stav o mjestu žene, i da li to predstavlja neku opasnost za tradicionaliste?
Kathryn je rekla: „Ljudi ne bi smjeli koriti žene radi nošenja hlača, no također smatram da nemamo pravo takve stavove odmah smatrati mizoginističkima. Ti ljudi ne mrze žene: oni se pokušavaju suprotstaviti (premda na način koji nimalo ne pomaže) feminističkoj ideji kako su muškarci i žene isti, a ne ravnopravni i komplementarni… Oni misle da žene koje nose hlače pokušavaju izgledati poput muškaraca. Dakako, za većinu žena, nošenje hlača je naprosto nešto što suvremene žene čine – time ne pokušavaju poslati nikakvu poruku. No, smatram da ovi muškarci reagiraju zato jer to vide kao simbol nečega čemu se Crkva protivi.“
No, Corrina tvrdi: „Čini mi se da je pogrešno pretpostavljati kako su muškarci i žene zapravo toliko različiti, osim dakako fizičkih značajki. Što se tiče razmišljanja, dosta onoga što se tradicionalno smatra „muškim“ i „ženskim“ ponašanjem, zapravo je nešto što se uči od rođenja… Meni osobno smeta to što te u tradicionalističkoj zajednici odmah označe kao modernista (štogod to značilo) ako si žena koja nosi hlače, možda muškarci osjećaju kako to vrijeđa njihovu muškost ili takvo nešto, ne znam.“
Članice skupine prepoznaju i ističu svoju zabrinutost oko uvriježenih predrasuda prema tradicionalistima. No, one također uočavaju i opasnost povlačenja u sebe, udaljavanje od većine Crkve, odnosno toga da ih se smatra kao određenu crkvenu supkulturu“.
Veronica kaže: „Mnogi ljudi [prosječni katolici] odmah smatraju kako si šizmatik ili ne vjeruješ u papu [ako ideš na tradicionalnu Misu]. Staroj Misi neprestano se pridaje negativni publicitet, pa ljudi vjeruju da su oni koji idu na stari obred Mise nekakvi ekstremi, luđaci koji su odsječeni od stvarnog svijeta.“
Jennifer se slaže s time, jer je i sama srela ljude koji idu na novu Misu, a imaju vrlo čudne predrasude prema tradicionalistima.
Katkada se ne radi o pitanju isključivosti, već o stvarnoj isključenosti.
Kathryn kaže da je pronašla prijateljice među drugim sličnim majkama [koje obrazuju djecu u vlastitim domovima] – dijelom zato što je otkrila kako se „školske“ majke više ne ponašaju prijateljski prema njoj. „Postoji problem u poimanju,“ rekla je. „Neki ljudi smatraju da smo hrpa čudaka, koji jedva komuniciraju s autsajderima.“
No, također su prepoznale kako se, možda kao posljedica svega navedenoga, na pojedinim mjestima razvijaju zasebne „traddie“ zajednice – što opet može dovesti do nenamjernih posljedica.
Jennifer se boji kako je neki u tradicionalnim krugovima smatraju „liberalom“, jer šalje svoju djecu u školu, umjesto da ih obrazuje u vlastitom domu.
Osvrćući se na stavove o odijevanju, Mary tvrdi: „Postoji opasnost da odajemo dojam kakvog kulta… i odvajanja od šire Crkve, čime se postaje skupinom koja je okrenuta samoj sebi. Katolici ne smiju biti takvi.“
A Harriet kaže da ju brine to što neke žene s kojima je razgovarala možda odbija stari obred. „Ako nisi udana i nemaš djece, možeš se osjećati isključenom,“ kaže, „to je onda poput kakve supkulture.“
Kathryn dijeli tu zabrinutost, no ističe: „Supkultura“ ima vrlo negativan predznak, poput svojevrsne getoizacije, no samo u određenom smislu, jer su svi katolici pozvani na to da budu „kontrakulturalni“, i da žive život koji je vrlo često sasvim suprotan prevladavajućoj sekularnoj kulturi. Možda, što više pokušavaš živjeti katolički život, nenamjerno sve više nalikuješ supkulturi, i možda se upravo to događa u „traddie“ krugovima?
No, Kathryn također kaže kako ne žali da ju vide kao dio neke zatvorenog, supkulturnog svijeta, i užasava se toga da se neke majke osjećaju poniženima zbog činjenice da je odabrala svoju djecu obrazovati kod kuće. Želi pojasniti da ona ne tvrdi kako je „bolja od nekoga drugoga“ zbog njenih odabira, ili zato što ide na stari obred Mise.
Caroline u isto vrijeme tvrdi: Ako je netko tko ide na stari obred Mise „tradić“, onda me veseli što me tako nazivaju. No, ako je taj naziv više nekakva kulturalna referenca na način odijevanja, na to koliko djece imaš, ili obrazuješ li ih kod kuće, tada se baš i ne uklapam u taj profil.“
Ostavimo li na stranu praktična i društvena pitanja, postoji i jedno akademsko pitanje, a to je mjesto ženstvenosti u Crkvi, kao i nedavni komentari uz tu temu.
Corinna je izrazila zabrinutost radi napada na tzv. feminizaciju šire Crkve. To se može sagledati kao anti-trendi retorika, no što to, pita se ona, zapravo govori o stavu prema ženama?
„Takvi stavovi demoniziraju žene i ono što to znači biti ženom,“ tvrdi ona.
Kathryn sugerira: „Kada čujem ljude koji se žale na feminizaciju Crkve, razumijem da se to odnosi na uvoz sekularnih feminističkih ciljeva u Crkvu, a kao katolička žena smatram da je to jako loša stvar. I to stoga jer bih okarakterizirala „sekularno feminističkim“ stvari poput već spomenute zamisli da su muškarci i žene isti, umjesto toga da su ravnopravni ali različiti… u tom smislu, ne vidim da takve kritike na bilo koji način demoniziraju žene. No, sasvim je moguće da svi mi imamo drugačije razumijevanje feminizacije u širem smislu.“
Corinna nastavlja: „Čini mi se da mnogi ljudi u tradicionalnoj sceni zapravo i ne razumiju o čemu se u feminizmu radi. Radi se o stjecanju jednakih prava za žene… Žene [u prošlosti] nisu imale izbora u tome što će raditi u životu, nije im se dozvoljavalo da se obučavaju za većinu profesija, i prisiljavalo ih se da budu kućanice (htjele to one ili ne). Feminizam znači da žene imaju istinski izbor karijere, majčinstva, ili i jednog i drugog! Ovo je istinska sloboda.“
Međutim, iza svih ovih debata leži očigledna odanost tradicionalnoj Misi. Bile one majke koje pokušavaju odgojiti svoju djecu u skladu s katoličkim vrijednostima, ili neudane žene koje gaje privrženost prema starom obredu Mise, naša osmorka otkriva svu raznovrsnost žena unutar tradicionalnih krugova. A nitko se od njih ne uklapa u koncept ili stereotip krotke, potlačene i neljubazne žene.
Zadnju riječ ćemo prepustiti Kathryni. Ona ističe kako se na njenoj lokalnoj tradicionalnoj Misi okuplja skupina ljudi koja naizgled, spaja nespojivo. Ako se ljudi uspiju odmaknuti od površne, stereotipne slike, otkrit će da smo sasvim obični ljudi, koji pokušavaju živjeti u skladu s učenjem Crkve.
Ovaj članak izvorno se pojavio u ljetnom izdanju magazina “Mass of Ages” za 2015. godinu, a ovdje je ponovno objavljen uz ljubazno dopuštenje Društva za latinsku Misu (Latin Mass Society), na čemu im se ovom prilikom zahvaljujemo.
Prijevod s izvornika: tradicionalnamisa.com
– Članak je prenesen uz odobrenje autora –
Izvor: Latin Mass Society
