Odrastajući, sjećam se kako sam u šali želio „zamjeriti“ Danteu Alighieriju što je, barem prema mom prezimenu, sugerirao da ću završiti u vanjskom krugu pakla. No, kako će mnogi znati, moje prezime ne potječe od limbusa srednjovjekovne teologije, nego iz himalajskih podnožja gurkha-loze te nema nikakve veze s paklom ni s bilo kojim od njegovih navodnih slojeva. Svaka sličnost između nepalskog etnonima i latinskoga teološkog pojma posve je slučajna.
Ipak, ostavimo li tu podudarnost po strani, limbus je pojam nad kojim se vrijedi zadržati. U raspravljanom crkvenom shvaćanju, limbus puerorum označavao je stanje koje nije bilo ni kazneno ni blaženo: granično područje zastoja, a ne odluke. Jednostavno rečeno, odnosilo se na trajno stanje duša koje umiru u dojenačkoj dobi – premlade da bi počinile osobne grijehe, ali neoslobođene istočnoga grijeha krštenjem. Limb nikada nije bio dogma, ali je bio široko prihvaćen jer je instinktivno odbijao zaključivati ondje gdje sigurnost nije bila moguća. Bio je to manje „mjesto“, a više stav: način življenja s neriješenom napetošću, bez nasilja nad istinom ili milosrđem.
U tom je svjetlu teško ne primijetiti da se tradicionalna latinska Misa danas nalazi u zapanjujuće sličnom položaju. Pod pontifikatom pape Lava XIV. ona nije ni izričito osuđena ni s pouzdanjem potvrđena, nego postoji u pažljivo upravljanom stanju svojevrsnog limba: dopuštena, ali obeshrabrivana; zakonita, ali opterećena nelagodom. O njoj se govori oprezno, ne zato što je temeljno pitanje riješeno, nego zato što je administrativno odloženo.
Čini se da je Crkva ušla u novu fazu upravljanja nesuglasicama – fazu čekanja, a ne razrješenja. Ne kreće se odlučno ni u jednom smjeru. Umjesto toga, “Tridentski obred” nastanjuje pažljivo održavano stanje privremenosti. Zanimljivo je pritom da se povijesno shvaćanje limba bitno razlikovalo od današnjeg postupanja prema tradicionalnoj latinskoj Misi. Limb nikada nije bio čin osude, nego disciplinirana suzdržanost – odbijanje konačne izjave dok se ne steknu uvjeti za nju. Taj je „zastor“, u teološkom smislu, konačno spušten za pontifikata pape Benedikta XVI.
Nešto slično sada se nazire u crkvenom pristupu tradicionalnoj latinskoj misi. Motuproprij Traditionis Custodes iz 2021. godine bio je široko shvaćen kao odlučan pokušaj ograničavanja širenja Tridentskog obreda, osobito ondje gdje je on bio povezan s ideološkim protivljenjem Drugom vatikanskom saboru. Iz rimske perspektive, jedinstvo je zahtijevalo regulaciju, a regulacija provedbu. Ipak, umjesto jedinstvene i dosljedne primjene, uslijedio je mozaik dopuštenja, iznimaka, simboličnih gesta i tihih proturječja, koji upućuju na složeniju stvarnost.
Takav je pristup postao vidljiv ranije ove godine u opsežnom intervjuu koji je papa Lav XIV. dao portalu Crux. Izravno upitan o liturgiji i napetostima oko tzv. latinske Mise, u jednom od svojih prvih intervjua za svjetovne medije, priznao je da podjela između Tridentske Mise i Novus Orda ostaje „vrlo složena“ te upozorio na opasnost instrumentalizacije liturgije kao političkog sredstva, s bilo koje strane.
Pritom je nagovijestio mogući smjer budućih koraka: „Nisam još imao priliku zaista sjesti s grupom ljudi koji se zalažu za Tridentski obred. Uskoro se pruža prilika i siguran sam da će za to biti prigoda.“ Ovdje se nije očitovao samo Papin ton, nego i njegova dijagnoza. Sveti Otac izrazio je zabrinutost zbog sve veće polarizacije, primijetivši da neki zagovornici Tridentskog obreda više ne žele slušati niti ulaziti u dijalog. Nije najavio promjenu politike, nego je opisao Crkvu rastrganu između legitimne čežnje i ideološkog ukrućivanja, nesigurnu kako krenuti naprijed a da se ne prodube postojeće podjele.
Događaji u Rimu nakon toga samo su učvrstili dojam namjerne dvosmislenosti. U kolovozu je postalo poznato da se kardinal Burke susreo s papom Lavom XIV.; iako pojedinosti nisu odmah objavljene, kasnije se doznalo da je razgovor uključivao pitanje tradicionalne latinske Mise. U listopadu je kardinal Raymond Burke, uz izričito papino dopuštenje, slavio svečanu tradicionalnu latinsku Misu u bazilici sv. Petra. To nije značilo ukidanje ograničenja, ali je jasno pokazalo spremnost da se prizna trajna legitimnost starog obreda u samom središtu crkvenog života.
Slični su signali zabilježeni i u susretu pape Lava s biskupom Rifanom, apostolskim upraviteljem Personalne apostolske administrature Sv. Ivana Marije Vianneya – jedinim u potpunosti regulariziranim biskupom zaređenim i posvećenim prema starom obredu, čija je misija izričito usmjerena na Tridentsku Misu.
Dodatno pojašnjenje donio je monsinjor Enda Murphy, reagirajući na izvješća s plenarne sjednice Biskupske konferencije Engleske i Walesa, prema kojima bi se izuzeća za tradicionalnu latinsku Misu ubuduće rutinski odobravala na zahtjev biskupa. Murphy je objasnio da je na privatnom sastanku s apostolskim nuncijem, nadbiskupom Miguelom Mauryjem Buendíjom, jasno rečeno kako papa Lav XIV. ne namjerava opozvati Traditionis Custodes, ali da će dopustiti dijecezanskim ordinarijima koji se obrate Dikasteriju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata da odobre dvogodišnje, obnovljivo izuzeće za slavlja prema Rimskom misalu iz 1962. godine.
Unatoč tome, pitanje ostaje otvoreno. Kako je izvijestio The Pillar, očekivalo se da će Papa potaknuti kardinala Arthura Rochea na velikodušniji pristup u odobravanju takvih zahtjeva. Usporedba s pontifikatom pape Franje neizbježna je: u istom pravnom okviru slični su zahtjevi često bili odbijani. Mogućnost da se izuzeća sada rutinski obnavljaju otkriva nedosljednost ne samo u praksi, nego i u načelu. Rezultat je sustav koji niti u potpunosti provodi ograničenja niti ih otvoreno revidira, učvršćujući dojam da je tradicionalna latinska Misa smještena u privremeni režim čekanja – u novu vrstu crkvenog limba.
Slični se obrasci pojavljuju i izvan Rima. Pomoćni biskup Robert Reed iz Bostona nedavno je slavio tradicionalnu latinsku misu na konferenciji SEEK u Columbusu, Ohio, uz pomoć Svećeničkog bratstva sv. Petra, pred tisućama mladih katolika. U isto vrijeme, na Korzici je kardinal François-Xavier Bustillo podijelio sakrament potvrde prema tradicionalnom rimskom obredu u katedrali sv. Marije u Bastiji, u prisutnosti klera FSSP-a. Iako formalno nije prekršio Traditionis Custodes, taj je čin široko doživljen kao njegovo osporavanje.
Sve zajedno, ovi događaji otkrivaju Crkvu koja danas živi u liturgijskom limbu. Zakon ostaje na snazi, ali se primjenjuje neujednačeno. Retorika ograničenja opstaje, ali praksa pripovijeda složeniju priču. Za sada, tradicionalna latinska misa čeka – niti osuđena niti potpuno prihvaćena – zauzimajući položaj koji jednako mnogo govori o nesigurnosti Crkve koliko i o njezinoj nadi.
