U našem serijalu “Zaboravljena mudrost crkvenog učiteljstva” nakon enciklike “Non abbiamo bisogno (1931.)” donosimo i antitotalitarističku encikliku pape Pija XI. iz 1937., “Mit brennender Sorge” (S gorućom brigom), usmjerenu protiv nacionalsocijalizma. Tekst enciklike možete pročitati ovdje, a u nastavku možete saznati više o povijesnim okolnostima njezinog nastanka i izdavanja.
Još i danas traju debate o ulozi Katoličke Crkve tijekom Drugog svjetskog rata, no ostaje činjenica da je Crkva (kao i uostalom gotovo sve vjerske zajednice u Njemačkoj) trpjela progone od strane nacističkog režima. Iako su ti progoni bili daleko manje intenzivni od krvožednog nacističkog rasizma i antisemitizma, bilo je sasvim jasno da ta totalitarna ideologija neće tolerirati nikakvu konkurenciju u javnom životu.
Sastavni dio potpunog preuzimanja vlasti bila je izolacija ili eliminacija onih meta koje je nacizam vidio kao zapreku ili konkurenciju tom cilju. Bili su to prije svega u političkom životu socijaldemokrati, katolička stranka centra, komunisti, dok su od vjerskih zajednica kao najveći neprijatelji percipirani Židovi i katolici. Sa svima njima se trebalo obračunati što prije, dakako, ovisno o okolnostima. Vjerski sastav Njemačke toga vremena bio je takav da su katolici činili jednu, a protestanti dvije trećine kršćana u zemlji, dok je židovska manjina činila 1% stanovništva. Uništenje vjerskih zajednica jest bio jedan od ciljeva režima, međutim to nije bio jedan od glavnih prioriteta. Proces dekristijanizacije planiran je po svršetku rata (pod pretpostavkom njemačke pobjede, dakako). Zajednički nazivnik za ova nastojanja bio je Kirchenkampf (crkvena borba).
Premda je Hitler (nominalno) bio katolik, bilo je sasvim jasno da katolička vjera ne igra nikakvu ulogu u njegovom životu. U svojoj knjizi Mein kampf (Moja borba) obrušio se na politički katolicizam, ali usto je podjednako napadao i katolike i protestante zato što nisu uočili rasni problem. Čelna mjesta u stranci zauzimali su vatreni antikatolici poput ministra propagande Josepha Goebbelsa i šefa SS-a, Heinricha Himmlera, koji su u Crkvi vidjeli konkurenta i protivnika. Hitler je obuzdavao svoj antiklerikalizam čisto iz pragmatičnih razloga, jer je smatrao da će otvoreni progoni osnažiti Crkvu, kako se to i događalo u prošlosti.
Pio XI. je imao prilike usvojiti brojna saznanja o nacizmu preko kardinala Pacellija, nuncija u Bavarskoj, koji je iz prve ruke promatrao Hitlerov uspon. Još 1923., dok je NSDAP (nacistička stranka) djelovao samo na području Bavarske, mons. Pacelli je izvijestio o tom „antikatoličkom pokretu“ koji huška narod protiv Crkve, pape i isusovaca, a žalio se i na „primitivnu i okrutnu“ medijsku kapanju protiv katolika i Židova.
Sveti uficij je 1928. osudio rasnu teoriju kao „bezbožničku“, a 1930. List Osservatore romano ističe kako je članstvo u nacističkoj stranci nespojivo s katoličkom savješću. Njemački biskupi su ekskomunicirali sve aktivne članove NSDAP-a, a bilo je primjera poput onog iz nadbiskupije u Mainzu, gdje je katolicima pod prijetnjom interdikta branjeno pristupanje NSDAP-u. Mons. Pacelli se u međuvremenu svim silama trudio sklopiti konkordat s Weimarskom republikom (sklopljeni su konkordati samo s pojedinim saveznim republikama), međutim do toga nikada nije došlo. Dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj 1933., odnosi nacista i Crkve su se brzo pogoršali.
Hitler je kao oružje u borbi protiv Crkve upotrijebio stranačkog ideologa Alfreda Rosenberga. On je u svom glavnom doktrinarnom i programatskom djelu Der Mythus des zwanzigsten Jahrhunderts (Mit dvadesetog stoljeća, 1930.) napisao da Nijemac koji obuče smeđu košulju (stranačke boje NSDAP-a) prestaje biti katolik. Tražio je osnivanje nacionalne „Njemačke Crkve“. Uobličio je „znanstvenu“ teoriju rasizma, prema kojoj je najuzvišenija vrijednost čovječanstva rasa – a svaka pojedina rasa posjeduje kolektivnu dušu, mističnu snagu „krvi i tla“, kao i religijski impuls (kod Nijemaca bi to bila nordijsko-germanska poganska mitologija).
Kršćanstvo je za njega predstavljalo štetni semitski utjecaj radi kojeg je odbačena stara poganska vjera germanskih predaka. Glavni krivac ove duhovne prijevare bila je Katolička Crkva, pa je tijekom čitavog predratnog razdoblja širio mržnju prema njoj. Isticao je da su se Germani uspjeli očuvati od dekadencije zahvaljujući očuvanju rasne čistoće od „zagađenja“ drugim, inferiornim rasama poput Židova ili Slavena, iako je kršćanstvo uništilo tradiciju i vrijednosti starih Germana, iscrpljujući njihovu „rasnu vitalnost“. Nacisti su prezirali kršćanstvo zbog njegovih židovskih korijena, milosrđa i sućuti, poniznosti i okrenutosti drugom svijetu.
On i mnogi drugi nacisti (uključujući Hitlera) pokušavali su promicati falsificiranu inačicu kristologije, tvrdeći da je Krist bio žrtva židovske zavjere, ili čak da nije bio Židov, nego arijevac, sin rimskog vojnika stacioniranog u Palestini. Hitler je o tome rekao sljedeće: „Najteži udarac koji je ikada pogodio čovječanstvo bio je dolazak kršćanstva. Boljševizam je nezakonito dijete kršćanstva. I jedno i drugo su židovska izmišljotina“ Unatoč tome, Hitler se suzdržavao od iznošenja takvih stavova u javnosti, čak je davao i pomirljive signale. Na to ga je primorala kršćanska tradicija njemačkog naroda. Čak je u svom nastupnom govoru u ulozi kancelara izjavio da „nacionalna vlada na obje kršćanske vjeroispovijesti gleda kao na najvažniji čimbenik stabilnosti našeg društva.“
Vladala je neprestana napetost i konfrontacije između nacista i Crkve. Nacistima su primarne mete bili katolički sindikati, tisak i obrazovne ustanove. Nasilje je prešlo u svakodnevnicu. Ubrzo su zabranjene i raspuštene sve sindikalne organizacije, što je bio veliki udar za katoličke laike.
U takvoj situaciji, tražio se barem nekakav stupanj zaštite njemačkih vjernika od nacističkog nasilja. U dobroj namjeri, Vatikan je izlaz pokušao potražiti u sklapanju konkordata. Možda se to iz današnje perspektive ne čini odviše razboritim. No tu valja imati na umu nekoliko stvari. Prvo, Hitler je prilikom preuzimanja vlasti izjednačio sve pokrajine u jedinstvenu organizaciju (Reich), čime su pojedini konkordati sa saveznim državama postali praktički bezvrijedni.
U takvoj situaciji, Sveta Stolica se dvoumila oko toga da vjernike ostavi u pravnom vakuumu, ili da prihvati Hitlerov prijedlog za konkordatom na razini države. Valja primijetiti da je inicijativa došla od njega osobno (očito je bilo da se u tome vodio za Mussolinijem, koji je sklapanje konkordata koristio za uvećanje svog prestiža), dok je s crkvene strane postupak vodio kardinal Pacelli, najbolji poznavatelj prilika u Njemačkoj. Upravo je on stavio svoj potpis na ugovor koji je potpisan 20. srpnja 1933. u Rimu, dok je s njemačke strane potpisnik bio vicekancelar von Papen (katolik). Potpisivanju je prethodio pritisak s njemačke strane – Nijemci su smjesta objavili nacrt sporazuma, i naglašavali su da bi vatikansko odbijanje potpisivanja sporazuma dovelo do novog Kulturkampfa (Bismarckove antikatoličke politike s kraja XIX st.).
Kasnije je mons. Pacelli taj konkordat opisao „pokušajem da se spase konkordati s njemačkim pokrajinama i da se pri tom prošire i prostorom i sadržajem u potpuno nepoznatu budućnost“. Bio je to ugovor s totalitarnom državom, ali protiv totalitarne ideologije. Tada je bilo teško znati razmjere pokvarenosti i prijetvornosti njemačke politike, a nećemo pogriješiti kažemo li da je Crkva podcijenila nacistički pragmatizam. Bio je to posljednji pokušaj da se situacija uredi na civiliziran način. Njemački episkopat je mahom podržavao sklapanje sporazuma.
Pijo XI. je pred sobom imao sličan primjer konkordata s Italijom, koji je ipak Crkvi donekle dao mogućnost slobodnog djelovanja. Vodio se glavnim načelom međunarodnog prava, po kojima se ugovori moraju poštivati. Te principe nije branio samo u Njemačkoj, nego gdje god je u svijetu postojala prisutnost Crkve. Spoznaja da nacisti nisu ni najmanje marili za ova načela, i da su ugovor nemilice kršili, bila je za njega jedna od najtežih. Situaciju koja je u narednim godinama eskalirala, ogorčeno je izrazio u enciklici Mit brennender sorge.
Na dokumentima konkordata nije se još praktički ni osušila tinta, a nacisti su već počeli s grubim kršenjima sporazuma (zapravo, glavne odrednice sporazuma su kršili i prije potpisivanja, ali tada su uvjeravali Rim da je razlog tomu pretjerani žar pristaša i isticali da je upravo zato nužno potpisati sporazum). Konkordat je formalno jamčio sva prava i slobode Crkvi u Njemačkoj. Neke od važnijih stavki sporazuma bile su nemiješanje vlasti u imenovanje biskupa, zaštita i sloboda djelovanja katoličkih organizacija (pod uvjetom da se bave vjerskom ili karitativnom djelatnošću i da nisu povezane s djelovanjem političkih stranaka). Crkva se zauzvrat obvezala da će zabraniti kleru članstvo ili aktivnu ulogu u političkim strankama, no naglašeno je da joj to ne stavlja nikakvu zapreku u iznošenju njezinog nauka, kao i dogmatskih i ćudorednih načela.
Sumnju je mogla izazvati činjenica da je Hitler konkordat prihvatio bez ikakve rasprave. Kasnije će biti očigledno da je razlog tome što nije kanio držati svoju riječ. Međutim, za razliku od obračuna s Židovima i ljevičarima, u sukobu s Katoličkom Crkvom morao je upotrijebiti ponešto suptilnije metode. S protestantima je mogao rabiti jednostavniji pristup, njihova razjedinjenost omogućila mu je da u njihove redove ubacuje vlastite agente koji bi pojedine zajednice rastakali iznutra. No, Crkva je bila mnogo tvrđi orah zbog svog snažnog hijerarhijskog ustrojstva, pa je u obračunu s njom primjenjivao metodu po kojoj se verbalno i formalno držao sporazuma, ali u praksi je na svaki mogući način izvrgavao potpisano.
Dva su događaja zorno pokazala da je sporazum zapravo mrtvo slovo na papiru. Samo pet dana nakon ratifikacije konkordata, vlada je usvojila zakon o sterilizaciji (nazvan Zakon o sprječavanju širenja nasljednih bolesti), čiji je sadržaj predstavljao udar u srce katoličkog nauka o svetosti ljudskog života. Tzv. „eugeničku sterilizaciju“ osudio je Pio XI. još 1930. u enckilici Casti connubi (na primjeru tridesetak saveznih država SAD-a koje su ozakonile sterilizaciju mentalnih bolesnika). Zakonom je legalizirana prisilna sterilizacija ne samo mentalno bolesnih, već i oboljelih od epilepsije, sljepila ili gluhoće, kao i osoba s teškim fizičkim malformacijama, ali i društveno neprilagođenih poput alkoholičara, te ljudi koji su zanemarivali svoju djecu. Kasnije su ciljane i specifične etničke skupine poput Židova i Roma. 1935. je uveden i tzv. „eugenički pobačaj“ (do šestog mjeseca trudnoće), a 1936. rendgenska sterilizacija žena starijih od 38. godina. Odluku o sterilizaciji donosili su liječnici u državnoj službi, a do kraja rata sterilizirano je (protiv njihove volje) više od 400 000 osoba.
Drugi važan događaj zbio se u srpnju 1933., kada je u listu Osservatore Romano na tvrdnje von Papena kako je Sveta Stolica potpisivanjem konkordata odobrila nacistički oblik vladavine, kao i određene doktrine i političke teorije nacizma, odgovoreno da se sporazum temelji na kanonskom pravu. Ubrzo nakon toga, svim novinama u Njemačkoj (uključujući i katoličke) zapovjeđeno je da objave članke u kojima se ističe da se prvenstvo Zakonika kanonskog prava priznaje samo u stvarima koje se tiču međunarodnih odnosa Crkve.
Osim navedenih događaja, kršenja konkordata su se redala kao na tekućoj vrpci. Nekoliko dana nakon donošenja zakona o sterilizaciji, nacisti su raspustili Udruženja katoličke mladeži. Tisuće klerika i laika završilo je u koncentracijskim logorima, no optužbe nisu bile temeljene na iznošenju crkvenog nauka, nego na trivijalnostima poput krijumčarenja strane valute ili ćudorednim optužbama poput homoseksualizma i slično. Gotovo da nije bilo mjeseca bez nekog incidenta.
Kaotično stanje tijekom „Noći dugih noževa“ 30. lipnja 1934. iskorišteno je kako bi se smaknulo Ericha Klausenera, lidera Katoličke akcije (nakon što je istog mjeseca ovaj u nekoliko navrata javno kritizirao nacističku brutalnost i represiju). Zabranjeno je mnoštvo katoličkih listova, svećenici su zatvarani zbog sadržaja njihovih propovijedi, a agenti Gestapa su čak kršili i nepovredivost ispovjedaonice. Njemačka propagandna mašinerija danonoćno je ocrnjivala Crkvu i njezine službenike, u čemu su prednjačili listovi Das Schwarze Korps i Der Stürmer. Pisalo se da nadbiskup Badena ima ljubavnicu Židovku, da Židovi financiraju Vatikan, da Crkva profitira od inflacije itd.
Hitlerov pokušaj da konkordatom ušutka Crkvu samo je donekle uspio. Glasovi protiv nacističke politike iz crkvenih redova bivali su sve glasniji, a u tome su osim pape prednjačili kardinali Pacelli i münsterski biskup von Galen.
Nakon što su nacističke vlasti u ožujku 1935. donijele Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti (tzv. rasni zakoni), Pio XI. je naložio Svetom uficiju da preispita mogućnosti javne osude nacizma, što je i učinjeno 1. svibnja 1935., kada je izložen popis teza o „nacionalsocijalizmu, rasizmu i totalitarizmu“ koji je sadržavao 47 točaka za osudu.
Ono što je uslijedilo nakon dovršetka enciklike više je nalikovalo na špijunski roman. Nakon što je dokument zgotovljen u tajnosti, prokrijumčaren je u Njemačku i umnožen u crkvenim tiskarama. Odatle su ih mladići na motociklima i skrivećke (često vozeći šumskim putevima i livadama) dopremili u župne urede. Nisu se koristile usluge poštanskih ureda, jer bi sve propalo kada bi se nacisti dočepali samo jednog primjerka. Enciklike su dopremane župnicima u ispovjedaonice, a oni su ih zatim pospremili u tabernakul. Tajni plan je uspio u cijelosti, tako da je na Cvjetnu nedjelju 21. ožujka 1937. sa skoro svake propovjedaonice župnih crkava u Njemačkoj pročitana enciklika koja je počela znakovitim riječima: „S gorućom brigom“. Njezin sadržaj i žestoka osuda nacističke ideologije odjeknuli su po cijelome svijetu.
Mit brenender sorge prva je papinska enciklika napisana na njemačkom jeziku, što dosta govori o izvanrednoj situaciji i naslovnicima kojima je upućena. Bavi se položajem Katoličke Crkve u njemačkom Reichu. Podijeljena je na 12 dijelova, a ovdje donosimo podnaslove onako kako su navedeni u izvorniku i hrvatskom prijevodu: 1. Konkordat s Reichom, 2. Čista vjera u Boga, 3. Čista vjera u Krista, 4. Čista vjera u Crkvu, 5. Čista vjera u primat, 6. Ne valja izvraćati svete riječi i pojmove, 7. Moralna nauka i moralni poredak, 8. Priznanje prirodnog prava, 9. Omladini, 10. Svećenstvu i redovnicima, 11. Vjernicima svjetovnjacima, 12. Zaglavak.
Kada je Hitler doznao za encikliku, pobjesnio je. Odmah su zaplijenjeni svi primjerci enciklike koji su se nalazili izvan crkvenih prostora. Svih 12 tiskara u kojima je umnožen dokument je zatvoreno i konfiscirano, a stotine ljudi je uhićeno ili poslano u sabirne logore. U službenom glasilu SS-a enciklika je okarakterizirana kao “najnevjerojatnije pastoralno pismo Pija XI: svaka njegova rečenica uvreda je novoj Njemačkoj“.
Enciklika je gromoglasno odjeknula po cijelom svijetu, ali pokazalo se da je ovakav oblik borbe protiv totalitarnih režima dugoročno još više pogoršao položaj kršćana. Progoni su se nakon nje još više intenzivirali.
Suprotno očekivanjima, Hitler nije raskinuo konkordat, ali je vrlo brzo uslijedio odgovor. Formalno, uputio je prosvjedno pismo papi, a na skupu u Berlinu javno je napao njemačke biskupe. U govoru 1. svibnja 1937 naglasio je“ Nećemo trpjeti da se autoritet njemačkoga naroda napada s bilo koje strane. To vrijedi i za sve Crkve… ako one pokušaju, bilo kakvim mjerama, napisima, enciklikama itd. prisvojiti pravo koje pripada samo državi, vratit ćemo ih njihovoj pravoj djelatnosti, dušobrižništvu.“
No, prava odmazda je tek trebala otpočeti. Pastoralna djelatnost Crkve sve se više ograničavala, a u brojim premetačinama po njemačkim biskupijama plijenile su se crkvene knjige s najpovjerljivijim podacima. Otvaralo se sve više i više procesa protiv klerika i redovnika. Članovi Caritasa su portretirani kao homoseksualci, a Gestapo je podmićivanjem i prijetnjama pribavljao „dokaze“ o seksualnom zlostavljanju djece u katoličkim školama. To je poslužilo kao povod da se u prosincu iste godine zatvore 82 katoličke škole s 15 000 učenika. Iduće godine situacija se dodatno pogoršala, kada je pripojenjem Austrije broj katolika u Njemačkoj izjednačio s protestantima. Zatvarali su se katolički fakulteti, redovništvo je istjerano iz škola, a bečki nadbiskup je fizički napadnut. Državnim službenicima je zabranjeno slati svoju djecu u vjerske škole.
Sa svakom godinom situacija se sve više pogoršavala, iako se nacisti zbog brojnosti katolika u Njemačkoj nikada nisu usudili krenuti u potpuno uništenje Crkve. No, svoju okrutnost su iskazali prema katolicima izvan Njemačke (posebno tijekom Drugog svjetskog rata). Najočitiji primjer bio je koncentracijski logor Dachau, gdje je bilo zatvoreno oko 2700 svećenika, a ubijeno ih je više od tisuću.
