Kako smo vas o tome nedavno izvjestili, mons. Athanasius Schneider O.R.C., naslovni biskup Celerine i pomoćni biskup nadbiskupije Blažene Djevice Marije u Astani (Kazahstan), po prvi puta je posjetio Mađarsku, u svojstvu gostujućeg predavača Centra za visoko obrazovanje John Henry Newman (newman.hu). Ovdje i na blogu Rorate Caeli mogli ste pročitati kako je ovaj srednjoazijski biskup od 4-6 ožujka 2016. držao predavanja i slavio tradicionalne (usus antiquor) svečane pontifikalne Mise s vjernicima iz Mađarske, ali i mnogih drugih zemalja, poput Hrvatske i Slovačke. 7. svibnja mons. Schneider je posjetio mađarski parlament, gdje se susreo s dužnosnicima, te iskazao počast Svetoj kruni Ugarske. Naposljetku, biskup Schneider je obišao i Baziliku sv. Stjepana u Budimpešti, gdje je molio za Marijinu zemlju, tj. Mađarsku, pred svetom desnicom kralja sv. Stjepana.
Preuzvišeni je dao ekskluzivni intervju Dánielu Fülepu, ravnatelju Centra John Henry Newman, kome se zahvaljujemo na ustupljenom intervjuu, kao i blogu Rorate Caeli, na kojem je također objavljen. Intervju ćemo radi duljine objaviti u dva nastavka, drugi dio možete pročitati ovdje.
Sinoda o obitelji1
Fülep: Nakon svršetka izvanredne Sinode2, mnogi ljudi su bili uplašeni ishodom, ili ispunjeni lažnim nadama. Oni koji su iščekivali promjenu moralnog nauka Crkve vjerojatno su ostali razočarani sadržajem završnog Relatia3. No, nije li se tu zapravo radilo o pokusnom ispitivanju (eksperimentu) kako bi se ublažila temeljna crkvena doktrina, čime se otvaraju vrata vrlo ozbiljnim zlouporabama i sličnim pokušajima u budućnosti? Što vi Preuzvišeni, mislite tome, uzevši u obzir saznanja o Završnom izvješću4 s redovne Sinode?
Preuzvišeni biskup Schneider: Hvala Bogu, završni izvještaj Sinode dao je jasnu izjavu o homoseksualnom ponašanju, koje je neprihvatljivo u svjetlu kršćanskog morala, a također sadrži i dobre i jasne riječi protiv rodne ideologije. Hvala Bogu na tome. No, kako sam to istaknuo u svojoj analizi Završnog izvješća5, dijelovi tog izvješća koji se bave pitanjem razvedenih i ponovno oženjenih parova i dalje ostaju dvosmisleni. Zato su oni koji promiču davanje Pričesti razvedenima i ponovno oženjenima iznenada izjavili kako će Završno izvješće predstavljati otvorena vrata, pa čak i neizravno, pripuštanju ponovno vjenčanih sakramentima. Međutim, biskupi u službenim dokumentima moraju izbjegavati takve dvosmislene izjave. Naravno, to završno izvješće nije tekst Učiteljstva, Bogu hvala, već samo izvješće. Stoga moramo čekati i nadati se da će biti izdan još jedan službeni tekst Učiteljstva koji će vrlo jasno izraziti katolički nauk.
G. Fülep: Preuzvišeni, u jednom intervjuu6 ste o Sinodi rekli ovo: „Nažalost, završni Relatio Sinode također sadrži odlomak s glasovanjem o pitanju davanja svete Pričesti razvedenima i ponovno vjenčanima. Iako nije prikupljena dvotrećinska većina glasova [za pričešćivanje], zapanjujuće je i zabrinjavajuće to što je većina prisutnih biskupa glasovala u korist davanja Pričesti razvedenima i ponovno vjenčanima, što se vrlo loše odražava na duhovnu kvalitetu današnjeg katoličkog episkopata7. Što vi Preuzvišeni, mislite o ovim lošim duhovnim kvalitetama katoličkog episkopata? Koji su dubinski razlozi ovakvog stanja?
Monsinjor Schneider: Već mnogo godina primjećujemo kako se mnoge službene biskupske konferencije pretežno bave vremenitim i zemaljskim pitanjima umjesto nadnaravnim i vječitim, premda bi ova druga trebala biti najvažnija u životu Crkve. Spašavati duše i voditi ih u Raj: upravo je radi tog razloga Krist došao spasiti nas, i radi toga je utemeljio Crkvu. Stoga Crkva mora voditi ljude u Raj, i mora im prenositi božanske istine, nadnaravne milosti i sam život Božji. Ovo je glavna zadaća Crkve. Bavljenje s vremenitim problemima je posao vlada. Tako da ovdje primjećujem pretjeran i neprikladan prijenos zadaća vlade, odnosno civilne uprave – na biskupe, nasljedniek apostola. Dakako, s obzirom na njen socijalni nauk, Crkva može savjetovati vladu u tome da društveni život što više prilagodi naravnom zakonu. No, to nije glavna zadaća Crkve. To je njena drugotna zadaća. Trenutna kriza u Crkvi velikim je dijelom uzrokovana upravo time: zamjenom primarne zadaće sekundarnima.
G. Fülep: Redovna sinoda8 je izdala Završno izvješće s nekim pastoralnim prijedlozima koji su predani na razmatranje papi. Vi ste Preuzvišeni9 pisali o tome da su se: „tijekom Sinode već pojavili novi učenici Mojsija i farizeja koji su u brojevima 84-86 završnog izvješća otvorili stražnja vrata za pripuštanje razvedenih i ponovno vjenčanih svetoj pričesti… Tijekom zadnja dva zasjedanja Sinode (2014 i 2015) novi učenici Mojsija i farizeja zamaskirali su njihovo praktično nijekanje nerazrješivosti braka i obustavu Šeste zapovijedi s [pojedinačnim] pristupom ‘od-slučaja-do-slučaja’…“ I ovdje također nalazimo metodu koja je tipični dvosmisleni jezik modernizma. Naći ćemo neke nejasne ili višeznačne pojmove poput „puta razlučivanja“, „zajedničkog hoda“, „forum internuma [pitanja savjesti]“, „usmjerenja biskupa“, „dijaloga sa svećenikom“, „veće integracije u život Crkve“. Čini se kako u završnom izvješću (i to prvenstveno u odlomcima 85-86) savjest nadvladava ili nadglasava Božanski zakon. Zar ovo nije bila zabluda samog Luthera’ To je usko vezano s protestantskim načelom subjektivne prosudbe po pitanjima vjere i discipline, kao i pogrešnom teorijom10 „optio fundamentalis” [temeljnog opredjeljenja], zar ne?
Monsinjor Schneider: Premda ovi odlomci govore kako individualna prosudba savjesti ovih parova mora biti u skladu s naukom Crkve, ipak ostaje nedostatna jasnoća. Oni koji promiču pričešćivanje razvedenih i ponovno vjenčanih, poput kardinala Kaspera i njegove skupine, otvoreno izjavljuju da – iako nauk Crkve ostaje isti, za razvedene i ponovno vjenčane definitivno postoji mogućnost primanja Pričesti. Na taj način su prihvatili mogućnost oprečnosti između nauka i prakse. Ovo je također tipična pozicija protestantizma. Zadrži se teorija ili doktrina, sama djela nisu toliko važna niti potrebna. Ovdje se radi o vrlo opasnom načelu spasenja isključivo po vjeri. A ti isti odlomci ne izjavljuju da je kohabitacija izvan valjanog braka grešna. To je objektivno vrlo ozbiljan propust. Završno izvješće nam neizravno govori da se za razvedene i ponovno vjenčane krivnja radi kohabitacije može umanjiti ili im se čak ne može pripisati radi nekih okolnosti ili patnje. Međutim, primjena ovih impliciranih načela na kohabitaciju izvan bračne zajednice posve je pogrešna. Oni koji kohabitiraju imaju nakanu upornog i neprekidnog činjenja grijeha, pa se ovdje ne radi o trenutnom nemoralnom činu. Oni bi trebali imati nakanu izbjegavanja spolnih čina izvan braka. I stoga se takva ubrojivost kod grijeha kohabitacije može također primijeniti na neoženjene mlade parove koji kohabitiraju. Pristajući uz takvu teoriju, ovi biskupi poništavaju Šestu zapovijed Božju. Ukoliko se pristane uz ovakvo načelo, tada se više nijedan od grijeha protiv Šeste zapovijedi neće više smatrati grijehom. Ovo je na određeni način, ukidanje Šeste zapovijedi.
G. Fülep: Preuzvišeni, rekli ste za Završno izvješće redovne Sinode: „čini se da uvodi doktrinarnu i disciplinarnu kakofoniju u Katoličku Crkvu, što proturječi samoj biti katoličanstva11.“ Možete li pojasniti na što ste mislili?
Monsinjor Schneider: Kakofonija je sušta suprotnost simfoniji. Simfonija znači kombiniranje sviju glasova kako bi se proizvela harmonija, i to tako što svi proklamiraju isto. U kakofoniji, jedan od glasova zvuči pogrešno. Protivi se istini melodije. Pa tako, kada ovo završno izvješće ne uspijeva na jasan način potvrditi nemoralnost kohabitacije razvedenih ljudi, kada ne uspijeva jasno izraziti uvjete koje je Bog postavio za dostojno primanje svete Pričesti, drugi će iskoristiti ovaj neuspjeh kako bi naviještali laž, pa će njihovi glasovi biti protivni istini, baš kao što je pogrešni [falš] glas u glazbi protivan istini simfonije.
O Drugom vatikanskom saboru
G. Fülep: Na teološkoj konferenciji u Rimu u prosincu 2010. predložili ste „novi Syllabus“12 u kojem bi papinski naučiteljski autoritet trebao ispraviti pogrešna tumačenja dokumenata Drugog vatikanskog sabora13. Što o tome mislite danas?
Monsinjor Schneider: Mislim da je u ovom našem vremenu posvemašnje zbunjenosti apsolutno nužno imati takav Syllabus. Syllabus znači popis, nabrajanje opasnosti, zbunjujućih izjava, pogrešnih tumačenja i tako dalje; nabrajanje najraširenijih i najuobičajenijih zabluda na svim područjima poput dogme, ćudoređa i liturgije. S druge strane, valjalo bi također pojasniti i pozitivno procijeniti navedena područja. Takvo što će zasigurno doći, jer je Crkva uvijek izdavala vrlo jasna pojašnjenja, naročito nakon razdoblja konfuzije.
G. Fülep: Pontifikalni program Ivana XXIII. dobio je u jednom govoru od 25. siječnja 1959 naziv „aggiornamento“, a to je bila jedna od ključnih riječi rabljenih na Drugom vatikanskom saboru. Koje je ispravno tumačenje ove fraze?
Monsinjor Schneider: Za papu Ivana XXIII., „aggiornamento“ nije značio mijenjanje istine, nego njeno tumačenje u dobuljem i više pedagoškom smislu, kako bi je ljudi mogli bolje shvatiti i prihvatiti. Papa je naglasio kako „aggiornamento“ znači očuvanje vjere u cjelosti. Ta se riječ tek nakon Drugog vatikanskog sabora počela radikalno zlorabiti kako bi se mijenjala vjera. To svakako nije bila namjera Ivana XXIII.
G. Fülep: Još jedan od pogrešno shvaćenih izraza je „participatio actuosa“.14 Čak i prema klericima, to bi značilo da bi po mogućnosti svi trebali imati nekakvo zaduženje tijekom liturgije. Stječe se dojam kao da se ovaj izraz odnosi na rusvaj ili aktivizam. Pomisao na unutarnju aktivnost nikad se ne spominje.
Monsinjor Schneider: Prva osoba koja je upotrijebila izraz „participatio actuosa“ bio je papa Pijo X. u njegovom poznatom motupropriju Tra le Sollecitudini15 u kontekstu sakralne glazbe. Papa govori o pojmu „participatio actuosa“ i tumači kako to znači da vjernici moraju biti svjesni sakralnih riječi i obreda tijekom svete Mise, sudjelujući svjesno, a ne smeteno. Njihova srca i njihova usta moraju biti u skladu jedno s drugim. Praktički isto značenje možemo pronaći u dokumentu „Sacrosanctum Concilium“ 2. vatikanskog sabora16, dok u istom ne možemo pronaći bilo kakvu veću reinterpretaciju toga izraza. A Sacrosanctum Concilium nas uči da participatio actuosa u praksi znači slušanje, odgovaranje, pjevanje, klečanje, no također i šutnju. Tamo je po prvi put Učiteljstvo progovorilo o tišini kao obliku participatio actuosa. Tako da moramo uništiti neke mitove o tom pojmu.
O krizi u Crkvi
G. Fülep: U naše doba moramo doći do zaključka da unutar Crkve postoji jedna pukotina. Slika toga je vrlo složena, no ako pojednostavnimo, možemo reći da postoji vrlo bolna konfrontacija između modernizma i tradicije. Preuzvišeni, možete li pojasniti ovu dihotomiju u životu Crkve?
Monsinjor Schneider: Mi zapravo već 50 godina od Koncila živimo i iskusujemo ovu dihotomiju. S jedne strane, postoje pozitivni znaci u Crkvi. S druge strane, po nekim biskupima i svećenicima se šire istinske zablude. Takva situacija je u suprotnosti sa samom naravi Crkve. Isus Krist je zapovjedio apostolima i njihovim nasljednicima da čuvaju blago vjere, tj. katoličku vjeru – netaknutom, pa su tako apostoli čak i dali svoje živote za tu vjeru. Oni koji su u Crkvi nositelji autoriteta moraju djelovati protiv takvih situacija, i moraju ih popraviti.
G. Fülep: Analiziramo li život Crkve, doći ćemo do zaključka da živimo u neuobičajenim vremenima. Čini se kako je apostaza raširena gotovo posvuda, dok istovremeno divljaju krivovjerja: modernizam, koncilijarizam, arheologizam itd. Nažalost, vidimo znakove krivovjerja i među biskupima. Povjesničari kažu da nas ova kriza podsjeća na razdoblje arijanizma. Ako je ta usporedba točna, kakva je sličnost današnjeg vremena s onim arijanske krize?
Monsinjor Schneider: Arijanska kriza iz četvrtog stoljeća uzrokovala je sveopću pomutnju u čitavoj Crkvi. Tako su hereze ili poluistine i dvosmislenosti vezane uz Kristovo božanstvo u to vrijeme bile široko rasprostranjene. Ostalo je vrlo malo biskupa koji su se otvoreno protivili takvom krivovjerju i dvosmislenostima koje su zastupali tzv. semiarijanci. U to vrijeme su se na visoke crkvene položaje imenovali isključivo politički korektni klerici, zato jer je vlast toga vremena podupirala i promicala krivovjerje. Na određeni način to je slično današnjem vremenu. U naše vrijeme ne niječe se samo jedna specifična vjerska doktrina, već postoji sveopće pomutnja u gotovo svim aspektima katoličkog nauka, ćudoređa i liturgije. Također, u ovom vremenu većina biskupa šuti ili su u strahu kada trebaju braniti katoličku vjeru. Stoga bi moj odgovor bio „da“, postoje određene sličnosti.
G. Fülep: Neki sugeriraju kako bi bilo vrlo važno proglasiti novu dogmu koja bi definirala izraz „tradicija“ i koja bi jasno ocrtala povezanost tradicije s papinstvom, crkvenim saborima, Učiteljstvom itd. Ta nova dogma mogla bi braniti tradiciju protiv recimo koncilijarizma ili netočnih tumačenja papinskog primata. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
Monsinjor Schneider: Imamo dokument 2. vatikanskog sabora Dei Verbum17, koji govori o Božanskoj objavi, a sadrži neke predivne izjave. On govori da niti Učiteljstvo niti papa nisu iznad Božje riječi niti Tradicije, već su kao sluge pisane i usmenom predajom predane Božje riječi zapravo ispod nje. Valjalo bi također naglasiti da papa, niti papinska služba nisu vlasnici tradicije niti liturgije, već se o njima moraju skrbiti i čuvati ih, poput brižljivih vrtlara. Papa mora sačuvati i braniti tradiciju kao vjeran sluga. Držim da bi bilo dobro produbiti razmatranja o odnosu između Učiteljstva i Tradicije.
G. Fülep: Današnji katolici moraju iskusivati slabost i disfunkcije Učiteljstva: bez ikakvog pretjerivanja usuđujem se kazati da u službenim katoličkim medijima možete čuti, pročitati ili vidjeti teške zablude, dvosmislenosti, i štoviše, hereze koje dolaze od visokopozicioniranih svećenika, a nažalost i od biskupa i drugih crkvenih velikodostojnika, i to skoro svakoga dana. Značajan dio službenih iskaza – i to također s vrha – zbunjuje ili je proturječno, varajući mnoge vjernike. Što bi katolički vjernici trebali činiti u ova tako zahtjevna vremena? Kako možemo ostati vjerni prema našoj vjeri u ovoj situaciji? Kakva je naša dužnost?
Monsinjor Schneider: U povijesti Crkve uvijek je bilo razdoblja dubokih kriza vjere i ćudoređa. Najdublja i najopasnija kriza nedvojbeno je bila arijanska kriza iz 4. stoljeća. Bio je to smrtonosan napad na otajstvo Presvetog trojstva. Upravo u tim vremenima zapravo su obični vjernici spasili katoličku vjeru. Analizirajući tu krizu, blaženi John Henry Newman je rekao kako je „ecclesia docta“ (što znači „poučena Crkva“ – vjernici koji primaju pouku od klera), a ne „ecclesia docens“ (što znači „Crkva koja poučava“ – nositelji crkvenog Učiteljstva) spasila integritet katoličke vjere u 4. stoljeću. U vremenima dubokih kriza Božanska Providnost voli se služiti onim jednostavnima i poniznima kako bi demonstrirala neuništivost Svoje Crkve. Ova potvrda sv. Pavla također se može primijeniti na unutarnju situaciju u Crkvi: „Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake“ (1Kor 1,27). Kada sasvim obični vjernici primjećuju da predstavnici klera, pa čak i visokog klera, zanemaruju katoličku vjeru i izriču zablude, trebali bi se moliti za njihovo obraćenje, trebali bi ispraviti pogreške klerika tako što će hrabro svjedočiti vjeru. Katkada bi vjernici također trebali savjetovati i ispraviti klerike, no uvijek s dužnim poštovanjem, odnosno slijedeći načelo „sentire cum ecclesia“, poput npr. sv. Katarine Sijenske ili sv. Brigite Švedske. Svi mi u Crkvi činimo jedno tijelo, Mistično Tijelo Kristovo. Kada je glava (kler) slaba, ostali članovi bi trebali što je više moguće ojačati cijelo tijelo. Naposljetku, Crkvom vlada njena nevidljiva Glava, a to je Krist, te ju pokreće njena nevidljiva duša, a to je Duh Sveti. Zato je Crkva neuništiva.
Zbunjujuća i dvosmislena video poruka
G. Fülep: papa Franjo je u siječnju otkrio svoje molitvene nakane za međureligijski dijalog u video poruci18. Sveti Otac izjavljuje kako moli da „iskreni dijalog između muškaraca i žena različitih religija donese plodove mira i pravde.“ U videu vidimo argentinskog papu s vjernicima drugih religija, uključujući židove, muslimane i budiste, svaki od njih ispovijeda svoju vjeru i zajedno izjavljuju da vjeruju u ljubav. Papa poziva na međureligijski dijalog, govoreći „Većina stanovnika ovoga planeta deklarira se vjernicima,“ i to je stoga „činjenica koja bi morala potaknuti religije na dijalog.“ „Samo putem dijaloga,“ naglašava on, „moći ćemo eliminirati netoleranciju i diskriminaciju“. Dodajući kako je međureligijski dijalog „nužan uvjet“ za mir u svijetu, papa kaže, „Ne smijemo prestati moliti za to niti smijemo prestati surađivati s onima koji misle drugačije od nas.“ Također izražava nadu da će njegova poruka doći do svih ljudi. „jedno je sigurno: svi smo djeca Božja“, i kaže kako se pouzdava u naše molitve. U posljednjem kadru vidimo Malenog Isusa među Budom, menorom i muslimanskim molitvenim lančićem [tzv. tespih]. Ako uistinu vjerujemo da je Isus Krist jedini Sin Božji, u Katoličku Crkvu, i prihvaćamo da su [katolička] vjera i krštenje nužni za spasenje19, te znamo da je božansko očinstvo plod opravdanja, tada u nama gledanje ovog videa izaziva nelagodu…
Monsinjor Schneider: Dakako. Nažalost, ova papina izjava je vrlo zbunjujuća i dvosmislena. Zbunjenost se javlja jer stavlja na isti plato naravnu razinu prema kojoj su svi ljudi Božja stvorenja, i nadnaravnu razinu prema kojoj su samo oni koji vjeruju u Krista i koji su primili krštenje djeca Božja. Samo su oni djeca Božja koji vjeruju u Krista, koji nisu rođeni od krvi i mesa, što predstavlja naravnu razinu, već su rođeni od boga preko vjere u Krista i njihova krštenja. Ovo je izjavio sam Bog u Ivanovom Evanđelju20. Gorespomenuta papina izjava na određeni način proturječi samoj Božjoj riječi. A, kako je sv. Pavao napisao, isključivo u Kristu21 i po Duhu Svetome koji se izlijeva u naše srce možemo reći „Abba, Oče“. Pošto je ovo utemeljeno na Božjoj riječi, sasvim je jasno. Naravno, Krist je prolio svoju Krv kako bi otkupio svakoga, svako ljudsko biće. Ovo je objektivno otkupljenje. I stoga svako ljudsko biće može postati dijete Božje kada subjektivno prihvati Krista putem vjere i krštenja. Upravo iz tog razloga navedene razlike moraju biti sasvim jasne.
Neokatekumenski put je protestantsko-židovska zajednica
G. Fülep: Dok se tradicija proganja, pojavili su se neki novi suvremeni pokreti koji se naširoko podupiru. Jedan od njih je Kikova zajednica. Kakvo je vaše mišljenje o Neokatekumenskom putu?22
Monsinjor Schneider: To je vrlo složen i vrlo žalostan fenomen. Govorit ću sasvim otvoreno: to je trojanski konj unutar Crkve. Poznajem ih vrlo dobro jer sam nekoliko godina u Karagandi u Kazahstanu bio biskupijski izaslanik zadužen za njih. Također sam prisustvovao njihovim Misama i sastancima, a pročitao sam spise njihovog utemeljitelja Kika, tako da ih vrlo dobro poznajem. Govoreći sasvim otvoreno, bez diplomatskog rječnika, moram reći ovo: Neokatekumenat je protestantsko-židovska zajednica23 unutar Crkve kojoj katoličanstvo služi samo kao ukras. Njihov najopasniji aspekt odnosi se na Euharistiju, jer je Euharistija srce Crkve. Kada srce ne radi kako treba, čitavo tijelo ne radi kako treba. Za neokatekumene, Euharistija je prije svega bratska gozba. Ovo je protestantski, tipično luteranski stav.24 Oni odbacuju pojam i učenje o Euharistiji kao istinskoj žrtvi. Čak i drže da tradicionalni nauk i vjerovanje u Euharistiju kao žrtvu nisu kršćanski, nego poganski.25 Ovo je potpuno apsurdno, to je tipično luteransko, protestantsko razmišljanje. Tijekom njihovih euharistijskih liturgija ophode se sa Presvetim Sakramentom na tako banalan način, da to katkada postaje zastrašujuće.26 Sjede dok primaju sv. Pričest, a zatim rasipaju čestice jer se uopće ne brinu o njima, a nakon pričesti plešu umjesto da se mole i da se klanjaju Isusu u tišini. Takvo postupanje je uistinu svjetovno i pogansko, naturalističko…
G. Fülep: Možda njihov problem nije isključivo praktične naravi…
Monsinjor Schneider: Druga opasnost leži u njihovoj ideologiji. Prema njihovom utemeljitelju Kiku Argüellu glavna zamisao neokatekumenskog puta leži u ovome: Crkva je imala idealan život sve do cara Konstantina u 4. stoljeću, i zapravo je samo ovo bila istinska Crkva. A s Konstantinom je Crkva počela degenerirati: doktrinarna degeneracija, liturgijska i moralna degeneracija.27 A Crkva je dosegnula samo dno ove degeneracije s dekretima Tridentskog sabora. Međutim, protivno ovom mišljenju, istina je sasvim suprotna tome: ovo je bilo jedna od najsvjetlijih točaka u povijesti Crkve radi jasnoće nauka i discipline. Prema Kiku, mračno doba Crkve trajalo je od 4. stoljeća do Drugog vatikanskog sabora. Tek je s 2. vatikanskim svjetlo prodrlo u Crkvu. Ovo je hereza jer se time govori kako je Duh Sveti napustio Crkvu. A to je zapravo sektaštvo, i na istoj je liniji s martinom Lutherom, koji je rekao da je do njega Crkva bila u tami, i da je samo preko njega u Crkvu dospjelo svjetlo. Kikova pozicija je u osnovi jednaka, samo što Kiko postulira mračno doba Crkve od Konstantina do 2. vatikanskog. Pa tako i pogrešno tumače 2. vatikanski. Za sebe kažu da su apostoli 2. vatikanskog. Na taj način opravdavaju sve svoje heretične prakse i učenja s 2. vatikanskim. Ovo je vrlo teška zloupotreba.
G. Fülep: Kako je onda ova zajednica mogla dobiti službeno priznanje od Crkve?
Monsinjor Schneider: To je još jedna tragedija. Prije barem 30 godina uspostavili su vrlo moćan lobi u Vatikanu. A tu je još jedna obmana: na mnogim skupovima i događajima oni biskupima predstavljaju vrlo obilne plodove obraćenja, kao i mnogobrojne pozive. Mnogi biskupi bivaju zaslijepljeni plodovima, a ne vide njihove zablude, niti ih propitkuju. Imaju velike obitelji, imaju mnogo djece, i imaju visoke ćudoredne standarde u obiteljskom životu. Ovo su dakako, dobri rezultati. Međutim, tu je također i određena vrsta pretjeranog ponašanja kako bi se pritisnulo obitelji da imaju maksimalan broj djece. To nije zdravo. Usto kažu, mi prihvaćamo [encikliku] Humanae Vitae,28 a to je dakako, dobra stvar. No, ovo sve je na kraju jedna puka iluzija, jer danas u svijetu također postoji vrlo mnogo protestantskih skupina s visokim moralnim standardima, koji također imaju mnoštvo djece, i koji također prosvjeduju protiv rodne ideologije, homoseksualnosti, i koji također prihvaćaju Humanae Vitae. No za mene, to nije odlučujući kriterij istine! Također postoji vrlo mnogo protestantskih zajednica koje obraćaju mnoštvo grešnika, ljudi koji su bili ovisnici o alkoholu ili drogama. Tako da za mene plod ili broj obraćenika nije odlučujući kriterij, pa tako neću u svoju biskupiju pozvati ovu dobru protestantsku skupinu koja obraća grešnike i koja ima mnogo djece kako bi pokrenuli svoj apostolat. U ovu iluziju upadaju mnogi biskupi koji su zaslijepljeni tzv. plodovima.
G. Fülep: Što je ugaoni kamen nauka?
Monsinjor Schneider: Nauk o Euharistiji. Ovo je srce. Pogrešno je prvo gledati plodove i ignorirati ili se ne skrbiti o nauku i liturgiji. Siguran sam da će doći vrijeme kada će Crkva objektivno i dubinski propitati ovu organizaciju, bez pritisaka lobija neokatekumenskog puta, i tada će njihove doktrinarne i liturgijske zablude izaći na vidjelo.
[1] Ova pitanja se odnose na Treće izvanredno opće zasjedanje Biskupske sinode (Vatikan, 5-19. listopada 2014.), te na Četrnaestom općem redovitom zasjedanju Biskupske sinode (Vatikan, 4-25 listopada 2015.) Tema obje sinode bila je brak i obitelj, pa ih se kolokvijalno naziva sinodama o obitelji.
Biskupska sinoda (synodus episcoporum) je savjetodavno tijelo rimskog prvosvećenika u vršenju njegove petrovske službe. Ne donosi odluke, već savjetuje papu. Može biti redovna, izvanredna ili posebna. Dokumenti koje donosi: uvod ili nacrt tema za diskusije (Lineamenta), radni dokument (Instrumentum laboris), izvještaj nakon rasprave (Relatio post disceptationem) i završni dokument, koji može imati različite nazive (Propositiones, Relatio Synodi, Relatio Finalis), i poruku Sinode usmjerenu medijima (Messaggio Sinodale). Nakon sinode, papa obično izda post-sinodalnu apostolsku pobudnicu.
[2] Treće izvanredno opće zasjedanje Biskupske sinode (Vatikan, 18. listopada 2014.)
[3] Relatio Synodi, Treće izvanredno opće zasjedanje Biskupske sinode (Vatikan, 5-19. listopada 2014.)
[4] Relatio Finalis, Četrnaesto opće redovito zasjedanje Biskupske sinode (Vatikan, 24. listopada 2015.)
[5] Athanasius Schneider, A back door to a Neo-Mosaic practice in the Final Report of the Synod, November 2nd, 2015 http://rorate-caeli.blogspot.com/2015/11/rorate-exclusive-bishop-athanasius.html
Hrvatski prijevod: http://tomablizanac.blogspot.hr/2015/11/biskup-schneider-o-zakljucnom.html
[6] Intervju s Izabellom Parowicz, Polonia Christiana. 5 November 2014.
[7] http://www.pch24.pl/against-pharisees,31907,i.html#ixzz3IDLUUmew
[8] Četrnaesto opće redovito zasjedanje Biskupske sinode (Vatikan, 4-25 listopada 2015.) Bilo je posvećeno temi “Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu”
[9] http://rorate-caeli.blogspot.com/2015/11/rorate-exclusive-bishop-athanasius.html http://tomablizanac.blogspot.hr/2015/11/biskup-schneider-o-zakljucnom.html
[10] Ovu teoriju osudilo je Učiteljstvo (usp. Papa Ivan Pavao II., Enciklika Veritatis Splendor, 65–70)
[11] ib. http://rorate-caeli.blogspot.com/2015/11/rorate-exclusive-bishop-athanasius.html http://tomablizanac.blogspot.hr/2015/11/biskup-schneider-o-zakljucnom.html
[12] Syllabus zabluda (Syllabus Errorum) je dokument koji je izdala Sveta Stolica za vrijeme pape Pija IX. na svetkovinu Bezgrešnog začeća 8. prosinca 1864., istoga dana kada je izdana i papinska enciklika Quanta cura. Nabrojala je stavove Crkve po pitanju brojnih filozofskih i političkih područja, i pozvala se na crkveni nauk o tim pitanjima kako je to izloženo u brojnim prethodno izdanim dokumentima. Vrlo je važan jer se naširoko tumačio kao napad Crkve na modernizam, sekularizaciju i ploitičku emancipaciju.
[13] Catholic Culture (Catholic World News). January 21, 2011.
[14] djelatno sudjelovanje
[15] [ovaj dokument uskoro ćemo objaviti na našim stranicama u sklopu rubrike “Zaboravljena mudrost crkvenog Učiteljstva”] http://w2.vatican.va/content/pius-x/it/motu_proprio/documents/hf_p-x_motu-proprio_19031122_sollecitudini.html (22 November 1903)
[16] Sacrosanctum Concilium, Konstitucija o presvetoj liturgiji, jedna je od konstitucija Drugog vatikanskog sabora. Okupljeni biskupi su je odobrili glasovanjem (2147 prema 4), a promulgirao ju je papa Pavao VI. 4. prosinca 1963.
[17] Dei verbum (Dogmatska konstitucija o Božanskom otkrivenju) promulgirao ju je tijekom 2. vatikanskog sabora by Papa Pavao VI on 18 studenog 1965, nakon što su je izglasali biskupi s 2 344 naprama 6. Jedna je od glavnih dokumenata 2. vatikanskog sabora.
[18] http://thepopevideo.org/en/video/interreligious-dialogue.html
[19] usp. Mk 16,16
[20] usp. Iv 3,4–6.
[21] usp. “Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!” (Rim 8,15)
[22] Neokatekumenski put (Neokatekumenat, NCW) je organizacija posvećena kršćanskoj formaciji puka. Osnovali su je u Madridu 1964. Kiko Argüello i Carmen Hernández.
[23] Zajednica miješa liturgiju Crkve s protestantskim i židovskim elementima.
[24] Ovaj pokret je dugo priželjkivao da Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata odobri njihove liturgijske zloporabe. Nakon konzultacija s Kongregacijom, tek je Papinsko vijeće za laike odobrilo Katehetski direktorij neokatekumenskog puta, kao i pripadajuće izvan-liturgijske prakse. Stoga se ova dozvola odnosi samo na ne-liturgijske prakse. Dekret od 20. siječnja 2012 nema nikakve veze s “liturgijskim inovacijama” Neokatekumenskog puta, koje bi se trebale smjesta ukinuti jer se protive općim pravilima i praksama Crkve.
[25] Tridentski sabor (1545-1563) proglasio je dogmu koja suprotno od protestantskih pogleda sadrži pomirbeni element (DH 1743, 1753). Tu žrtvu je naredio sam Krist. Ona nije puki spomen, slavljenje ili zahvala, već istinska pomirbena žrtva za žive i mrtve. No, činjenica što je Misa prava žrtva ne govori da se Kristova žrtva mora ponavljati. Crkva ne pretvara Kristovu žrtvu u pogansko ljudsko žrtvovanje. Žrtva svete Mise nije ponavljanje žrtve Križa već je Kristova jedinstvena žrtva uprisutnjena pod sakramentalnim znacima. U ovom smislu ona je “komemoracija”, u kojoj je prisutna sama stvarnost sakramentalne rasporedbe (DH 1740). Krist je isti veliki svećenik u svetoj Misi kao i na križu (DH 1743).
[26] Liturgija Neokatekumenskog puta nije u skladu s Općim uredbama Rimskog misala ili drugim liturgijski propisima, već ima vlastite “liturgijske inovacije”. Liturgijska praksa Puta prepuna je zloporaba: ustvari, Vatikan je pokretu ukazao na probleme poput propovijedanja laika na njihovim svetim Misama, ples vjernika tijekom liturgije i stajanje umjesto klečanja tijekom Euharistijske molitve, primanja svete Pričesti sjedeći i dodavajući veliki kalež s Kristovom Krvlju iz ruke u ruku. Propisi koji se tiču crkvene glazbe potpuno se ignoriraju. Još jedan problem je tome što se Put izdvaja od ostalih vjernika i crkava: nedjeljna sveta Misa, koja je prepuna zloporaba, uvijek se slavi subotom uvečer kao “privatna Misa” zajednice, i to obično ne u crkvi, već na profanim mjestima, poput dvorana.
[27] 13. lipnja 313. car Konstantin je izdao Milanski edikt, kojim je okončao progone kršćana, i njime je kršćanstvu priznat status dozvoljene religije u Rimskom carstvu. 315. je ukinuo razapinjanje kao oblik smaknuća, te je Crkvi dao sve privilegije koje su uživale poganske religije. Konstantin je 321. proglasio nedjelju neradnim danom (blagdanom). Kao vrhovni vladar pomogao je ustanovljavanju institucionalnog tmelja Crkve širom Carstva od 324. Ustanovljenje institucionalne strukture i socio-političko jačanje Crkve, kao i savezništvo trona i oltara protestanti vide kao pobjedu poganstva.
[28] Humanae vitae (O ljudskom životu) je enciklika koju je napisao papa Pavao VI., a izdana je 25. srpnja 1968. Njen podnaslov je “O ispravnoj regulaciji poroda”, i njome se potvrđuje pravovjerni nauk Katoličke Crkve koji se tiče bračne ljubavi, odgovornog roditeljstva i nastavlja odbijanje većine oblika reguliranja začeća.
