Mnogi među onima koji su odrasli u eri prije 2. vatikanskog koncila naprosto ne mogu razumjeti zašto bi ikoga rođenog nakon recimo 1970. godine privlačila tradicionalna latinska Misa. Uostalom, misle oni, tko bi se uopće htio vratiti u dane kada je svećenik „okretao leđa narodu“ i „mumljao na mrtvom jeziku“, kada je samo „šačica starica“ išla na pričest dok je većina župljana „sanjarila“ dok su te starice u isto vrijeme prebirale po svojim krunicama? Još se sjećam kada sam slušao te argumente dok sam kao 16-godišnjak pohađao kateheze u župi sv. Alberta u North Tonawandi sredinom 1990-ih. „Voliš latinski, ha?“, rekao mi je začuđenog izraza lica đakon Brick, moj vjeroučitelj, kada sam mu rekao da preferiram tradicionalnu Misu. Đakon Brick i njegova generacija nikako nisu mogli shvatiti zašto bi se bilo koji mladi katolik želio vratiti u prošlost koju su (bar su oni tako mislili) zakopali jednom za svagda.
Moje iskustvo se uvelike razlikovalo od đakonovog. Na redovnoj (novoj) Misi koristili smo misalčiće u kojima nismo mogli dovoljno brzo prebacivati stranice između uvodnih molitava i čitanja toga dana. Župnik bi nam sarkastično dobacivao „Ne čujem vas!“ ako župljani nisu dovoljno glasno odgovarali. Neki župljani su razgovarali tijekom cijele Mise. Ljudi bi neprestano ulazili u crkvu sve do pričesti. Glazba je uvijek bila u stilu američkih folk pjesama poput grupe „Peter, Paul and Mary“ ili kakve šansone autora poput Martyja Haugena (protestanta) ili Dana Schuttea. Povremeno bismo pjevali uvodne stihove pjesme Martina Luthera „Naš Bog je moćna tvrđava“. Kada bi došlo vrijeme za molitvu Očenaša, završavali bismo protestantskom doksologijom „jer tvoje je kraljevstvo i moć i slava u vijekove, amen.“ Tada se još ljudi nisu držali za ruke tijekom Očenaša niti su dizali ruke prema stropu tijekom doksologije, sve je to došlo kasnije. Pribojavao sam se znaka mira jer bi postalo gotovo neizbježno da netko s jakom prehladom ili nečime što je zvučalo poput tuberkuloze dođe na pola Mise, sjedne ispred mene i spremno ispruži ruku.
Moje iskustvo s Mise u najmanju ruku nije bilo baš duhovno nadahnjujuće. Nikad nisam osjetio da sam u Božjoj prisutnosti. Sve skupa mi se činilo nekako bezlično i banalno, nešto što katolici moraju pretrpjeti jednom tjedno.
Kada sam navršio 15 godina, gledajući TV emisije poput Katedrale Davida Macaulaya i Snage mita Josepha Campbella na PBS-u da postoji nešto što se zove „latinska Misa“ i da je to sve do prije 30 godina većini katolika bio uobičajen način slavljenja Boga (bogoslužje) kroz mnoga stoljeća, sve dok je se papa Pavao VI. nije riješio i zamijenio ju razvodnjenim i protestantiziranim bogoslužjem na kakvoga sam navikao. Čvrsto sam odlučio da ću naći jednu od tih latinskih Misa i vidjeti kakve su one zapravo.
U to vrijeme bilo je to lakše reći nego učiniti. Sredinom 1990-ih, tradicionalna Misa gotovo da i nije postojala. Motuproprij Summorum Pontificum doći će tek za 13 godina. Providnost je htjela da sam odmah nakon gledanja Katedrale i Snage mita uočio nešto čudno u oglasnom dijelu religijske rubrike novina Buffalo News. U katedrali sv. Josipa u Buffalu na uskrsnu nedjelju slavila se tradicionalna latinska Misa. Nekako sam uspio uvjeriti svoju obitelj da pođemo tamo.
Ako nikada niste bili na tradicionalnoj Misi, ako ikako možete, pođite na uskrsnu Misu u katedrali. Crkveni zbor počeo je s pjevanjem Resurréxi, et adhuc tecum sum (Uskrsnuh i stalno sam s tobom). Sve do dana današnjeg nisam čuo da je zbor tako prekrasno otpjevao proprije. S glavnog oltara uzdizali su se oblaci od tamjana. Skoro svi u crkvi, od svećenika celebranta pa do župljana ponašali su se dolično, svečano i pobožno. Prevladavao je osjećaj svetoga. Natjeralo me da razmislim kako li je sve to izgledalo u staroj (sada anglikanskoj) katedrali sv. Pavla u Londonu ili katedrali Notre Dame (Naše Gospe) u Chartresu prije nego su protestanti i modernisti uzeli stvar u svoje ruke. Što se tiče same tradicionalne Mise, bilo je to razlika noć i dan u odnosu na Mise kojima sam prije toga prisustvovao, a bila je i daleko superiornija u svakom pogledu. Čak niti nakon svih ovih godina, nisam još našao ni neku tradicionalnu Misu koja bi joj bila jednaka.
Šest mjeseci nakon toga, pohađao sam kateheze đakona Bricka. Na prvu pričest nisam išao ranije zato jer nisam nikad bio „službeno“ kršten. Moji roditelji nisu mogli naći nikoga tko bi bio prikladan kum jer su valjda svi njihovi prijatelji i poznanici otpali od vjere do vremena mog rođenja. S vremenom su moji baka i djed pristali da mi budu kumovi, no to se nije dogodilo do srednje škole. Tako da me krstio bolnički kapelan kada sam imao 18 mjeseci i bio sam u smrtnoj opasnosti, no Crkva nije priznala krštenje. Morao sam odustati od vjeronauka, i neko vrijeme sam koketirao s protestantizmom. Vjeri sam se vratio u tinejdžerskim godinama, i to zahvaljujući tradicionalnoj Misi. No, Misa koja me vratila natrag katoličkoj vjeri svećeniku i đakonu koji su me primili natrag u Crkvu bila je skoro pa razlog za anatemu. Mnogo godina kasnije moj župnik, vlč. Fisher, otišao je u mirovinu otprilike u isto vrijeme kada je papa Benedikt izdao Summorum Pontificum. U svojoj zadnjoj propovijedi, vlč. Fisher je kritizirao ovaj papin potez, rekavši da je latinski jezik zapreka sudjelovanju na Misi jer vjernici u klupama moraju razumjeti sve što se događa.
Zašto toliko nas koji smo rođeni nakon 2. vatikanskog koncila preferira tradicionalnu Misu i pobožnosti koju oni koji su vodili Crkvu tada, a vode je i sad, omalovažavaju i protive joj se? Spomenut ću nekoliko razloga iz mog vlastitog iskustva. Prvi je taj što je sve u vezi tradicionalne Mise – latinski jezik, liturgijsko ruho, rubrike, celebrantovo usmjerenje – usmjereno prema Bogu. U Misi nisi važan ti, nego Bog. Istočni katolici Misu nazivaju božanskom liturgijom zato jer ima božansko podrijetlo. Svaka molitva, gesta i obredni čin dolaze od samoga Gospodina, apostola ili drugih svetaca kroz stoljeća. Svaki dodatak produbljivao je naše razumijevanje svrhe i cilja svete Mise. Sva osiromašenja i promjene u Misi koje su poduzeli Annibale Bugnini i njegova liturgijska komisija naposljetku su uklonile njezin sakralni karakter i njezine nadnaravne učinke. Narodni jezici, ogoljeno i pojednostavljeno ruho, okrenuti stol, protestantski napjevi i pričest u ruke čine Misu da sve manje nalikuje na ono što ona uistinu jest – Kristova kalvarijska žrtva – a da sve više nalikuje najobičnijem društvenom događaju.
Drugi razlog je povezan s prvim. Zato što tradicionalna Misa naglašava pobožnost i poštovanje (reverenciju), ona privlači ljude koji žele upravo to, a takvi ljudi shvaćaju svoju vjeru vrlo ozbiljno. Vjernici koji idu na redovni oblik Mise (novus ordo) i dalje mogu biti pobožni i ozbiljno, a svećenici mogu i tu Misu dolično slaviti, ali sve to će im biti puno teže ostvarivo. Sasvim prosječni vjernik koji ide na novu Misu, a koji je ujedno vrlo ozbiljan po pitanju svoje vjere puno će lakše dolaziti u doticaj s onima koji to nisu i češće će susretati ljude koji su vrlo opušteni po pitanju vlastitog vjerovanja i ponašanja, jer nova Misa više potiče nego obeshrabruje takva nastojanja. Jednostavno rečeno, reverentnija liturgija pomaže sasvim prosječnom vjerniku da postane svet, a puno je lakše to postići ako ste okruženi ljudima sličnih razmišljanja koji su usredotočeni na spasenje, a ne na ovozemaljske stvari.
Treći način radi kojega je tradicionalna Misa superiornija jest taj što ovo nije latinska Misa naših djedova. Stariji ljudi koji nama mladima govore kako je u starim danima svećenik znao projuriti kroz Misu, kako je to gotovo uvijek bila tiha Misa i samim time nije bila ništa posebno, jednostavno ne bi prepoznali koliko u današnje vrijeme svećenici-celebranti i zborovi ulažu brige i truda u svoje latinske Mise. Pjevana Misa je sada norma, a zborovi češće znaju nego što ne znaju pjevati gregorijanske napjeve. Svećenici na oltaru su uglavnom vrlo pobožni, a Mise govore polako i pobožno.
Četvrta prednost Mise svih vremena nad novom Misom je u ciklusu misnih čitanja. Revolucionari 2. vatikanskog koncila šutnuli su stari ciklus čitanja zato jer su smatrali da ne sadrži dovoljno Svetog pisma. Umjesto jednogodišnjeg ciklusa koji naglašava naše posrnuće i potrebu za Božanskom milošću, novi ciklus čitanja je trogodišnji, a osmišljen je kako bi se po njemu prošla cijela Biblija. Novi lekcionar je na nevjerojatan način uklonio mnoštvo svetopisamskih redaka koji su upućivali na četiri posljednje stvari i na našu potrebu za Spasiteljem. Čitanja u staroj Misi predstavljaju kvalitetu nauštrb kvantitete. Onaj tko redovito polazi na tradicionalnu Misu dobit će tjedne podsjetnike koji će ga vjerojatnije potaknuti na preispitivanje vlastite savjesti, kajanje za vlastite grijehe i na rad oko svojih slabosti.
Ovo su samo neki od razloga zašto se mladi vraćaju liturgiji koju su njihovi preci odbacili. Mnogi koji vole novi obred Mise nikako ne mogu shvatiti zašto bi se itko htio vratiti groznoj staroj Misi. Mnogi koji preferiraju tradicionalnu Misu nikako ne mogu shvatiti zašto je itko toliko žudio za njezinom likvidacijom.
Jeff Dahlberg
Izvor: OnePeterFive
